Otajstvo našega poslanja u svijetu – razmišljanje uz Krštenje Gospodinovo (B)


Liturgijski ciklus slavlja božićnog otajstva završava nedjeljom Krštenja Gospodinova kada se spominjemo početka Isusova javnog djelovanje, kako nam to predočava i evanđelist sveti Marko u današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 1, 7-11). Uistinu, tako stječemo uvid u cjelovitost otajstvene prisutnosti Sina Božjega među nama ljudima pri čemu je pokazao da je postao čovjekom poput nas i nama u svemu jednak osim u grijehu. Zato otajstvo krštenja Gospodinova s jedne strane postaje kruna cjelokupnoga Gospodinova života koji je prethodio događaju krštenja na Jordanu, a s druge strane označava prekretnicu na kojoj se našao Isus, jer je tada svome životu dao ono konačno usmjerenje, to jest uputio se putem ostvarenja Božjega nauma na zemlji. Kao što je krštenje na Jordanu za Gospodina bila prekretnica, tako isto ova nedjelja ne samo u liturgijskom, već i u stvarnom smislu riječi treba biti i za nas vjernike svojevrsna prekretnica, to jest iskorak prema ostvarenju svega što nam Bog povjerava da ispunimo. Kao što već od sutra počinje liturgijsko vrijeme kroz godinu, tako smo i mi pozvani odmah staviti u praksu i život otajstva koja smo slavili i kojima je Bog ispunio naš život da bismo ih živjeli u svakodnevnici za sebe i za sve one s kojima se susrećemo.

Događajem krštenja Gospodinova na Jordanu postaje nam očito kako je otajstvo Božje prisutnosti raslo i razvijalo se u Isusu dok nije došlo vrijeme da se jednom posve očituje osobno i javno cijelom Božjemu narodu. Stoga ovaj događaj, a to razaznajemo i iz Evanđelja, nije bio čin koji je trebao Isusu na način na koji je trebao svima drugima koji su dolazili primiti Ivanovo krštenje. Naprotiv, sam Ivan je naviještao da nakon njega dolazi jači od njega kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na obući, a koji će imati moć krstiti Duhom Svetom. Stoga ovaj čin nije bio potreban Isusu niti je mogao proizvesti one učinke koje je imao za sav drugi puk. No ipak, iz ovoga iščitavamo najprije veliku poniznost kojom se zaogrnulo otajstvo utjelovljenoga Sina Božjega koji ne izbjegava niti podložiti se Ivanu odajući time priznanje njegovu djelovanju u Božjem narodu.

Ali osim poniznosti koju pokazuje podložnošću Ivanu, ovaj je događaj kao svojevrsna prekretnica u Isusovu životu jer sada započinje javno djelovati, označava i prekretnicu za narod Božji. Doista, od tada puk Božji više neće slušati Ivanov navještaj o onome koji ima doći, već će ga imati prigodu osobno slušati i gledati kao Mesiju koji vrši spasenjsko poslanje. Ovo je poruka od nesagledive važnosti i za sve nas krštenike koji smo kršteni ne Ivanovim krštenjem samo vodom, već njegovim krštenjem, to jest Duhom Svetim. Prihvaćajući njegovo krštenje, prihvatili smo i njegovu odgovornost za svijet. I kao što se on pojavio da krsti Duhom Svetim, tako je njegovo poslanje ostalo na nama, da mi, prihvaćajući dar krštenja Duhom Svetim djelujemo sukladno u svojoj svakodnevnici krsteći i sami druge snagom Duha Svetoga. On je prihvatio da njegovo krštenje na Jordanu bude očitovanje među ljudima, ali ne ljudsko, jer on ne prima potvrdi od ljudi, već očitovanje kojim je njega Otac očitovao kao Sina Ljubljenoga, u što su se mogli osvjedočiti svi prisutni, počevši od Ivana Krstitelja.

I nama je otkriti put Božjega nauma na zemlji. Po krštenju trebali bismo biti svjesni i znati što Bog želi s nama na zemlji, to jest koje nam poslanje daje. Čini se da smo mi vjernici u trajnome raskoraku između onoga što jesmo kao krštenici, snagom Duha Svetoga i Božjih darova i onoga što bismo potom trebali svjedočiti i ostvarivati kao djeca Božja na zemlji. To je dijelom i razumljivo poradi naše grješne i slabe ljudske naravi iz koje ne možemo pobjeći, ali opet s druge strane nedovoljno se prepuštamo Bogu i snazi poziva kojom nas je obdario. Njegovi milosni darovi u nama su neprocjenjivi, jer smo kršteni njegovom Silom, Duhom Svetim, te bi za nas vjernike i njegova prisutnost trebala rasti u skrovitosti srca i prisnoga zajedništva s njime do mjere kada počnemo otkrivati svijetu svu silu Božju koja je na nama. Naše svjedočenje u javnosti svakodnevnice treba biti svjedočanstvo novoga života u Duhu Svetom bez kojega bi naše življenje bilo presiromašno u svijetu. Na žalost, za nas ljude ovaj proces teče vrlo sporo i gotovo nikad nije cjelovit, jer počesto se u životu ne prepuštamo nadahnućima Duha, nego živimo sukladno ljudskim mjerama življenja.

Molimo stoga danas da nas prožme otajstvo Kristove prisutnosti među nama, te da po njemu i sami otkrijemo smisao i cilj vlastitoga krštenja. Trudimo se oko osobnoga posvećenja do mjere da postanemo ne samo na riječima, već i u stvarnosti, ljubljena djeca Božja. A onda potom kao posvećeni trudimo se i sami oko posvete svijeta. Jer kao što je Isus posvetio vode Jordana za naše posvećenje, tako smo i mi posvećeni krsnom vodom i milošću za posvećenje svijeta, pa vršimo dosljedno svoj sveti poziv i svoje poslanje.