Pastoralni priručnik s jasnim stajalištima
Pročitao sam studijsku monografiju o međugorskom fenomenu. Bio sam član prve dvije komisije, a kao biskup sudjelovao u završnici rada treće,[1] pa mi je čitanje knjige Djevice premudra bilo kao „ponavljanje gradiva“. No, ovaj cjeloviti pregled događanja prikazan je kriterijima filozofske i teološke struke i metode, pa djeluje poput pastoralnoga priručnika s jasnim crkvenim stajalištima i objašnjenjima svima koji se pitaju što se to zbiva u tom malom hercegovačkom mjestu?!
Autor mons. Ratko Perić, kao mjesni biskup, imao je obvezu i dužnost proučavati fenomen i bdjeti nad teološkim istinama i liturgijskom propisima. Stoga, piše jasno, slikovito i kritički dotjerano, logično i teološki ispravno u duhu Učiteljstva Crkve od početka pojave fenomena do naših dana.
Pred nerazumljivim pitanjima i zakučastim paradoksima knjiga dođe kao koristan vodič kroz dvojbene i brojnim tajnama i enigmama ispunjene hodnike desetljetnoga hoda po rubovima emocionalne karizmatske egzaltiranosti i parapsihološke i psihijatrijske pojavnosti.
U tom vidu ide pohvala autoru na odvažnosti uhvatiti se u koštac s fenomenom koji je premrežen raznim interesima: od one naivne vjerničke, do čisto interesne ili pak ideološke dimenzije (svjetovne i unutarcrkvene) koja se duže vremena kotrlja hercegovačkim kamenjarom.
Ljudima od struke kako teološke i povijesne, tako i medijske dobro je imati na jednom mjestu prikupljene dokumente. Tekstovi, istina, nisu u skladu s uhodanim glavnostrujaškim (mainstreaming) medijima i ne podliježu senzacijama i medijskim manipulacijama, poput širenja „priče o tajnama“ koje Gospa već godinama povjerava vidiocima, ili pak priče o „velikom znaku“ koji su nekoliko godina širili vidioci, neki teolozi i novinari.
Uz pohvalu mons. Periću za studiozno pripremljeni „teološko-mariološki vodič“, valja istaknuti da su i njegov prethodnik mons. Pavao Žanić, kao i nasljednik mons. Petar Palić, u duhu Zadarske izjave (10. travnja 1991. – koja nije našla da su „ukazanja i objave nadnaravne“), činili sve da se u Međugorju ne događaju devijacije i duhovne manipulacije, nego da se „promiče zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji u skladu s učenjem Crkve“ (Zadarska izjava). Istina, bilo je nesporazuma, disciplinskih ukora i opomena pojedinih svećenika.
No, župnici i njihovi pomoćnici (posebice ispovjednici) dali su nemjerljiv doprinos liturgijskoj razini i crkvenoj pobožnosti koja je pogodovala duhovnoj atmosferi, pa je onima koji su tamo dolazili, bila od velike pomoći. Time se ujedno sprječavalo samozvane iscjelitelje i duhovnjake djelovati u tom mjestu. Liturgijski život i pobožnost prema Mariji odvijao se normalno i vrlo intenzivno i prije samih događanja u Međugorju. A krunica i „sedam Očenaša“ bile su i ostale sastavni dio večernje obiteljske molitve.
Većina ljudi, koji dolaze u Međugorje, ne ide tamo „iz obijesti“, kako narod veli, ili zbog turizma. Oni uglavnom dolaze iz osobnih motiva i potreba, poteškoća, pitanja i problema, pa im svako mjesto duhovnosti dođe kao melem na ranu. Posebice u ovo naše doba koje nije nimalo ružičasto. Zašto? Jer, svih sedam glavnih grijeha stekli su „pravo građanstva“, kako je slikovito govorio sveti Ivan Pavao II. Ne samo u privatnom životu, nego i u svim porama društvenoga života (u školstvu, kulturi, politici, športu i zabavi).
Dovoljno je prelistati knjigu Arhitekti kulture smrti pa da se osjete tragovi Zavodnika ljudskoga roda od početka, koji stoljećima zavodi i odvodi ljude na stranputicu. Stoga, sv. Petar veli kako „neprijatelj obilazi kao ričući lav i traži koga da proždere“, pa potiče „oduprite mu se čvrsti u vjeri“ (Prva Petrova 5, 9).
U tom vidu važno je neka se ljudi okupljaju i mole, druže se, hodočaste i međusobno podržavaju kako se ne bi ugasile duhovne klice u dušama ljudi koji čeznu za Bogom živim i pravim. Sveti je Augustin davno napisao da je „naše srce nemirno dok u Njemu ne otpočine“ (Ispovijesti, I, 1, 1). Središta naših svetaca i blaženika uvijek su bila prikladna mjesta duhovnosti i sabranosti.
Tako je i župa sv. Jakova u Međugorju bila i treba ostati takvo mjesto duhovnosti. Nadati se kako će se s vremenom osloboditi senzacionalizma ukazanja i širenja „zagonetnih tajna i znakova“, kako bi bila i ostala istinskom oazom zdrave katoličke duhovnosti i marijanske pobožnosti. S pravom se priželjkuje i očekuje da vidioci i promicatelji „ukazanja i poruka“ prestanu s praksom dnevnih i povremenih ukazanja i pisanja i odašiljanja poruka. Neka se vrate uhodanoj pučkoj pobožnosti koja je stoljećima odgajala naraštaje njihovih predaka, kao i cijeloga hrvatskoga puka hercegovačkoga ozemlja i šire.
Knjiga mons. Ratka Perića može poslužiti kao prikladno štivo u obliku prve pomoći u toj katarzi. Bilo svima u slast i na duhovnu korist.
✠ Želimir Puljić
nadbiskup zadarski emeritus
Na predstavljanju knjige Djevice premudra mariologa i biskupa Ratka Perića, održanom u Sjemeništu u Splitu 24. listopada 2024.
[1] I. (1981.–1984.): četiri člana i tri zasjedanja plus razgovori s vidiocima i s fratrima (pitanje velikoga znaka); II. (1984.–1986.): 13 svećenika (sedam dijecezanskih i šest redovničkih) i tri psihijatra; sedam zasjedanja; III. (1987.–1990.): 11 teologa (šest redovničkih i pet dijecezanskih) + četiri psihijatra i 1 časna sestra tajnica; 23 zasjedanja i četiri sjednice BKJ 1990.–1991.; 10. travnja 1991. objavljena je Izjava u Zadru.
