Sinodalni bumerang ili bila jednom jedna Sinoda biskupa
Apostolskim pismom u obliku motuproprija Apostolica sollicitudo od 15. rujna 1965. papa Pavao VI. najavio je osnivanje biskupske sinode, tijela koje bi činili biskupi svijeta s nakanom zajedničkog promišljanja o gorućim pitanjima vjere kako bi na takav način pomogli Papi u mudrom upravljanju Katoličkom Crkvom. Takvo osnaživanje biskupske uloge proizišlo je iz želje mnogih sudionika Drugog vatikanskog sabora, a i šezdeset godina poslije čini se kao dobra odluka. Biskupi su tako imali mogućnost analizirati stanje u svojim biskupijama i biskupskim konferencijama, također sa širenjem informatizacije usporediti ga s drugim mjesnim Crkvama, a sve se to pokazalo kao dobar temelj u zajedničkim raspravljanjima o važnim crkvenim temama na samim biskupskim sinodama. Iako je biskupska sinoda savjetodavno tijelo čije zaključke Sveti Otac može i ne mora uvažiti, one su bile poveznica između mjesnih i opće Crkve, a kao takve omogućile su način kako osluškivati bilo cijelog katoličkog naroda. O tome svjedoči više poslijesinodalnih apostolskih pobudnica koje su jasnije osvijetlile različite vjerske teme, iako je bilo i onih koje su ih zamračile.
Međutim, s papom Franjom biskupska sinoda gubi onaj smisao koji su joj dali Drugi vatikanski sabor i papa Pavao VI., a promjena je prvenstveno vidljiva u činjenici da njezini delegati nisu samo biskupi, nego i drugi klerici i laici. Time je i sam njezin naziv postao besmislen i nije jasno zašto aktualni Sveti Otac nije, poput pape Pavla VI., osnovao neko drugo, imenom i strukturom prihvatljivije tijelo koje bi obuhvaćalo sve krštenike, ako mu je takvo širenje bilo cilj. Pritom imamo na pameti XVI. redovitu Opću skupštinu Biskupske sinode, poznatiju kao Sinoda o sinodalnosti, koja je otvorena 10. listopada 2021., a završava 27. listopada 2024. Ona je dokinula značenje sinode biskupa, a iako su jedni od tog saziva strahovali, dok su drugi imali velika očekivanja, čini se da bi je na kraju svi mogli ocijeniti nebitnom.
Naime, unatoč činjenici da je među sudionicima Sinode o sinodalnosti mnoštvo tzv. progresista, štoviše oni su zaposjeli najistaknutija mjesta i uglavnom su mogli osjetiti Papinu potporu, ipak se može pretpostaviti da završno izvješće neće donijeti ništa bitno novo. Oni koji na sinodalni hod gledaju kao na anglikanizaciju Katoličke Crkve preko koje se želi promijeniti i doktrina i ćudoređe, davno su Sinodu označili bespotrebnim i štetnim rasipanjem novca, a oni koji su se svesrdno trudili da Katolička Crkva poništi samu sebe i prihvati ređenje žena i oženjenih muškaraca, kontracepciju, barem rani pobačaj, umjetnu oplodnju, promijeni svoje učenje o homoseksualnosti i rodnoj ideologiji itd., već više dana grubim riječima izražavaju svoju veliku razočaranost i time pokazuju što se može očekivati od završnog teksta.
Po svemu sudeći, on će, kao i prethodni radni tekstovi, sadržavati mnoštvo nerazumljivih, samooptužujućih, dvosmislenih pa i krivovjernih rečenica, tako da ni nakon pune tri godine sinodalnog hoda većini vjernika neće biti jasno što je sinodalnost, zašto je Sinoda sazvana i što joj je cilj. Pretpostavljamo da će njezinoj nevažnosti posebno pridonijeti najveći zagovaratelji sinodalnog hoda, a iz jednostavnog razloga jer nije ispunila njihova očekivanja. Pritom mislimo na cijelu vojsku tzv. feminističkih i rodnoideoloških teologinja i jedan dobar odred teologa istog usmjerenja, a koji su mislili da će svojim djelovanjem, dobrom medijskom i solidnom biskupskom potporom doista moći promijeniti ustroj Katoličke Crkve i osigurati si širok upliv u njezine strukture upravljanja te na takav način promijeniti doktrinu i ćudoređe. To se jedno vrijeme i činilo vjerojatnim, ali izgleda da je međusobno uvažavanje i hodanje zajedno usporeno na raspravi o decentralizaciji Crkve prema kojoj bi biskupske konferencije dobile doktrinarni autoritet neovisan o Svetoj Stolici, zatim o učenju Crkve o homoseksualnosti i osobito o ređenju žena. Zato se na ovom sinodalnom zasjedanju kao najvažnija pokazala upravo tema ređenja žena, odnosno nametnula se silom unatoč činjenici da je odlukom Svetog Oca to pitanje uklonjeno sa Sinode i povjereno posebnoj izvansinodalnoj studijskoj grupi. Završni dokument Sinode došao je do svoga kraja i čeka se njegovo javno objavljivanje, ali teško da će zadovoljiti dojučerašnje najsnažnije promotore sinodalnosti, čak ni uz olako bačene mrvice predstojnika Dikasterija za nauk vjere kardinala Víctora Manuela Fernándeza prema kojima proizlazi da papa Franjo drži otvorena vrata za đakonat žena. Vjerujemo da je u toj kočnici veliki doprinos afričkih biskupa i kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, a sudeći prema nekim žestokim raspravama vjerojatno i barem nekih drugih sudionika.
S obzirom da Sinoda ipak nije zadovoljila apetite onih koji su najviše promicali sinodalni hod, pretpostavljamo da će upravo ti postati glavni njezini kritičari i na takav način pridonijeti da od nje uskoro ne ostane ni spomena. Time se maltretiranje cijele Crkve sinodalnim hodom vratilo poput bumeranga onima koji su ga započeli. To je po sebi dobra vijest za sve one koji su otpočetka kritizirali Sinodu o sinodalnosti, ali je nažalost loša vijest za one koji uviđaju da je tako nastradala i sinoda biskupa, tijelo koje je kroz više desetljeća iznjedrilo dobrih plodova, a sada je omogućavanjem sudjelovanja drugih klerika i laika razbijeno. Uz malo dobre volje i uz više ljubavi prema Crkvi, odnosno uz više istinske sinodalnosti, vjerojatno su se mogli pronaći drukčiji i plodonosniji putevi po kojima bi vjernici laici svojim krsnim dostojanstvom mogli izravnije pridonijeti rastu Crkve, a da se time ne vrijeđa dostojanstvo svetog reda. Ovako to izgleda kao dvostruki promašaj.
Na kraju valja podsjetiti da oprezu nikada kraja, jer će se progresivne snage vrlo brzo presložiti i nastaviti sa svojom borbom na sve moguće načine. Imajući u vidu Papinu nepredvidivost, kao i podatak da je u svojoj završnoj izjavi na Sinodi 26. listopada rekao da je dokument Sinode dar Božjem narodu i da neće objaviti apostolsku poslijesinodalnu pobudnicu, nego će završni tekst ratificirati, ne treba odbaciti mogućnost da bi se bijes feminističkih aktivistica mogao pokušati ublažiti izdavanjem nekog dokumenta sličnog Fiduciji supplicans, po kojem bi se istovremeno i odobrilo i zabranilo ređenje žena za đakonise. Posljedice mogućeg novog dokumenta vjerojatno ne bi bile ništa manje razorne od onih posljedica koje je prouzročila Fiducia supplicans.
Naknadna nadopuna
Nešto poslije dovršetka ovog osvrta objavljen je završni sinodalni tekst od 28.000 riječi i oblikovan u 155 brojeva, a on odražava, kako smo i očekivali, već uobičajene sinodalne misli. Tako, između ostaloga, pokazuje sliku Crkve koja više nema snagu naučavanja i ne pokazuje pravo dostojanstvo Kristove Zaručnice, nego se ponižava isticanjem vlastitih, uglavnom izmišljenih grijeha i time sama sebi dokida doktrinarni i moralni autoritet. Pritom se poziva na sinodalno slušanje svih u poslušnosti (nekom) Duhu. Također, osjetno je podilaženje različitim lobijima, vidljivo u stalnom naglašavanju krsnog dostojanstva, karizmi i potrebe veće uloge laika, napose žena u strukturama Crkve. U tom se svjetlu tvrdi da “ne postoje razlozi koji bi priječili ženama preuzimanje vodeće uloge u Crkvi”, jer se “ono što dolazi od Duha Svetoga ne može zaustaviti” i zato “ostaje otvoreno pitanje pristupa žena đakonskoj službi”, a “razlučivanje se mora nastaviti” (br. 60, usvojen s 258 glasova za i 97 protiv). Izgleda da veći dio sudionika Sinode uopće ne haje što je to pitanje papa Ivan Pavao II. definitivno zatvorio svojim apostolskim pismom Ordinatio sacerdotalis od 22. svibnja 1994., a usvajanjem cjelovitog dokumenta isti nehaj pokazuje i papa Franjo. Na više mjesta uočljivo je i naglašavanje uloge Marije Magdalene kao apostolice apostola, prve navjestiteljice poruke uskrsnuća Kristova, a to je tipičan argument onih koji se zalažu za ređenje žena i omiljena tema dominikanca fr. Timothyja Radcliffa, poznatog promicatelja homoseksualnosti i osumnjičenika za hereze u vrijeme prethodnih pontifikata, kojemu je papa Franjo povjerio vođenje duhovne obnove pred početak sinodalnog zasjedanja i čije su misli obilato ušle u završni sinodalni tekst.
U dokumentu je vidljivo i isticanje ovlasti biskupskih konferencija i biskupija s ciljem naglašavanja mogućnosti većeg sudioništva vjernika laika u crkvenim strukturama i u izboru biskupa, kao i potreba određivanja doktrinarne i moralne nadležnosti biskupskih konferencija bez dovođenja u opasnost jedinstva Crkve (br. 125, usvojen s 310 glasova za i 45 protiv). Opasna igra riječima koja trenutačno ne znači ništa, ali sutra može dovesti do međusobno oprečnih učenja i discipline između biskupskih konferencija, osobito imajući u vidu traženje izmjene Zakonika kanonskoga prava u skladu sa sinodalnošću (br. 92, usvojen s 316 glasova za i 39 protiv). Na tom tragu može se istaknuti i umjetno povezivanje sinodalnosti sa svetom Misom, točnije riječ je o poticaju sinodalnih otaca i majki da kršćanske zajednice “usvoje slavljeničke stilove koji očituju lice sinodalne Crkve” (br. 27). S obzirom na parodiju pokorničkog slavlja na početku Sinode i s obzirom na prethodnu duhovnu obnovu koju je predvodio fr. Timothy Radcliff, razumljivo je da je i taj prijedlog naišao na veće protivljenje (usvojen je s 312 glasova za i 43 protiv). Iako nejasno rečeno, izgleda da se rečenicama u br. 26 otvara mogućnost za pričest nekatolika (usvojen s 350 glasova za i svega 5 protiv), dok se u br. 137 izričito poziva na preispitivanje dogme o papinom primatu, a u br. 122 na uvrštavanje svetaca drugih kršćana u katolički liturgijski kalendar (oba broja prihvaćena su s 346 glasova za i 9 protiv).
Dokumentom se, očekivano, naglašava i važnost bezuvjetnog milosrđa i opraštanja, potiče se na inkluzivnost i prihvaćanje svakoga bez obzira na “bračnu situaciju, identitet ili seksualnost”, ističe se ekumenizam i bogatstvo svih religija i kultura, problem ratova, društvenih nepravdi, klimatskih promjena, migranata, zlostavljanja, lošeg odnosa prema majci zemlji itd., a u svemu tome svi se vjernici pozivaju na promišljanje i ispovijedanje grijeha bešćutnosti, unatoč činjenici da s tim stanjima gotovo nitko nema stvarne veze. S druge strane, dokument kroz puno brojeva naglašava sinodalnost i razlučivanje kao spasonosne i uzvišene lijekove za svaki vid obnove Crkve, ne mareći za rezultate ankete koju su proveli organizatori Sinode, a koja je pokazala da čak 88 % vjernika o sinodalnom hodu ima negativno mišljenje.
Iako ima i lijepih dijelova, dokument je načelno nedovoljno precizan, mahom dvosmislen i prilično ideološki oblikovan. Kao takav vjerojatno će naići na kritike i onih koji su se otpočetka opirali sinodalnom hodu i onih koji su ga svesrdno promicali, ali su dobili puno manje nego što su se nadali. Tome će pridonijeti i činjenica da je papa Franjo u potpunosti prihvatio završni tekst, odnosno samim time, prema apostolskoj konstituciji Episcopalis communio o biskupskoj sinodi od 15. rujna 2018., uvrstio u redovito učiteljstvo Petrova nasljednika (čl. 19 § 1), iako ne kao obvezujuću normu, nego kao skup vodećih načela. Ostaje nam vidjeti što će se i kako moći i htjeti provesti od sinodalnih preporuka, ali imajući u vidu priličnu nezainteresiranost za te procese, može se dogoditi da sve ostane na spomenu kako je bila jednom jedna Sinoda koja se neopravdano nazivala biskupskom.
