Petak 34. tjedna kroz godinu: Moje riječi ne, neće uminuti

Meditacija uz Evanđelje: Lk 21,29-33

U prvi mah se kamen čini trajnim i neuništivim građevinskim materijalom. Međutim, kada čovjek dođe u neki stari grad – kao na primjer u Rim – može se samo iznenaditi gledajući kamene stupove kako se ljušte, kao da su od maslaca. Osim toga sve drevne građevine vremenom jednostavno tonu u zemlju. Ljudske se građevine jednostavno ne mogu vječno držati. Prije ili kasnije postanu gomile kamenja. Međutim nije to slučaj samo s ljudskim građevinama i iznašašćima. Danas znanost sa sigurnošću tvrdi da i sunce ima svoj vijek trajanja, a posljedično i naša zemlja. Za koju milijardu godina sunce će se jednostavno ugasiti, a zemlja će postati ledena i beživotna gromada u tami svemira, baš kako Isus veli: „Nebo će i zemlja uminuti.“ Zvuči strašno. Međutim, Isus kaže: „Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.“ A njegova riječ jest evanđelje – radosna vijest koja nam govori o vječnom spasenju u njegovu Imenu.

Pogledajmo. Sve materijalno po svojoj je naravi prolazno i propadljivo, kako nas uči sveti Pavao: „Ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.“ Ali to nije kraj. Veli dalje Pavao: „A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ (1 Kor 15,53-55). Svojom smrću i svojim uskrsnućem Isus nas je „izbavio od vlasti tame“ (Kol 1,13) i otvorio nam vrata vječnih stanova gdje nema prolaznosti, gdje nema raspadljivosti, gdje je vječno zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. To je naša vjera, naša nada i naša radost.