Jubilej je milosno razdoblje
1. Jubilej dolazi od starohebrejske riječi „jobel” kojom se uz zvuke rogova „pozivalo narod na okupljanje”. Danas to čine zvona s crkvenih tornjeva koji najavljuju održavanje liturgijskih slavlja. U povijesti Izraela svaku sedmu godinu nazivalo se „subotnjom“, a svaku pedesetu „jubilarnom“. Jubilarna je godina bila navješćivana trubama rogova: „Zaorite trubama u sedmom mjesecu širom zemlje i pedesetu godinu proglasite svetom!“ (Lev 25, 9–10). U obrednim propisima knjige Ponovljenoga zakona opisano je što se ima događati kroz to vrijeme (vidi: Lev 23–26 poglavlje).[1]
U tim tekstovima uočljiva su četiri čina koja jasno pokazuju na plodove milosnoga razdoblja jubilarne godine. Tijekom toga razdoblja, naime, „opraštali su se dugovi, oslobađali robovi, događala su se međusobna izmirenja i čitalo Mojsijev Zakon tijekom osmine blagdana Sjenica“.
Praksu obilježavanja jubilarnih godina usvojila je i Crkva te kroz stoljeća obilježava pojedina povijesna razdoblja i slavi ih uz određene programe. U tom vidu papa Franjo je na svetkovinu Uzašašća 9. svibnja 2024. objavio bulu „Nada ne razočarava“, kojom je proglasio Svetu godinu (2025.). Dokument ima 25 točaka s brojnim molbama i prijedlozima koji se odnose na zatvorenike i bolesnike, stare i siromašne, mlade i ugrožene ljude. Papa u buli podsjeća da ćemo tijekom jubilarne godine obilježiti i 1700. obljetnicu održavanja prvoga velikoga Ekumenskoga sabora u Niceji (325. godine), te najavljuje da će se osam godina kasnije slaviti dvijetisućita obljetnica Isusove muke i smrti na Kalvariji (2033.). U buli je određeno da jubilarna godina traje od kraja prosinca 2024. do početka siječnja 2026. godine. Jubilej će biti označen otvaranjem svetih vrata u bazilici svetoga Petra u Vatikanu 24. prosinca 2024., a u katedralama diljem svijeta svečanim euharistijskim slavljem 29. prosinca 2024. godine.
2. Dok slavimo ovo sveto vrijeme i razmišljamo o značenju jubilarne godine, kao i o ciljevima same proslave, otkrivamo i njegovu višestruku svrhu. Tu je najprije povijesna dimenzija koja nas podsjeća na naše vjerske korijene koji se u prvom redu odnose prema Onome „od kojega nam dolazi svaki dobar dar“ (život i sve što život sa sobom donosi). U kontekstu ove dimenzije mislimo i „na dane stvaranja svijeta“ (7 dana) kad je „stvoren čovjek na sliku i priliku Božju“ i bio kruna svih stvorenja. Povijesna dimenzija podsjeća nas i na pad prvoga Adama, kao i na obećanje „novoga Adama“, Isusa Krista po kojem se dogodilo naše spasenje i otkupljenje. Ova povijesna dimenzija upućuje čovjeka na korijene njegove prošlosti i posvješćuje mu ono „tko je i odakle je“. U njemu budi ponos što je snagom krštenja postao dijete Božje i kroz usta Leona Velikoga dovikuje: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!“
Jubilarna godina pomaže otkriti u konkretnom razdoblju i liturgijsku funkciju koja je usko povezana s vremenom. Kao što se unutar vremena dogodilo stvaranje svijeta, tako se „u vremenu odvija povijest spasenja“, koja svoj vrhunac doživljava „u punini vremenâ“ kad Bog sišao u ovu našu stvarnost, utjelovio se i postao „nama u svemu sličan osim u grijehu“. Iz toga odnosa Boga s našim vremenom, rađa se naša potreba, obveza i dužnost neko vrijeme njemu posvetiti. Stoga, određene dane godišnjega vremena popunjavamo liturgijskim programom kako bi se u ovom našem vremenu moglo „ponavljati otajstvo utjelovljenja i otkupljenja“, počevši od prve nedjelje došašća do nedjelje Krista Kralja, gospodara svemira i povijesti.
3. Uz povijesnu i liturgijsku dimenziju jubilarna godina valja istaknuti i moralnu sastavnicu koja je usko vezana uz čovjekovo poslanje u svijetu. Takvo razmišljanje temelji se na činjenici da je on „kruna stvorenja“, obdaren sviješću i savješću koje pokazuju da je on kao stvorenje slobodno i odgovorno biće. Svijest i savjest, sloboda i odgovornost bitne su njegove odlike. No, on je u isto vrijeme svjestan da je „ranjeno i ranjivo biće“. Iako je obdaren velikim moćima razuma, volje i srca, te su njegove moći istočnim grijehom toliko oslabile, da često podliježe zabludama i zavođenjima. Njegovo srce, koje bi trebalo biti dobrohotno srce koje voli Boga i ljude, nerijetko je ispunjeno osjećajima mržnje do iskorjenjenja. Zašto je to tako? Odgovor nam može dati samo Objava u Isusu Kristu, koji je izrekao punu istinu o čovjeku. Svjesni činjenice da je čovjek ranjivo biće i da često ranjava ljude oko sebe, jubilej je u Starom Savezu bio prigoda da se neki dugovi podmire, robovi oslobode, ljudi izmire, a prognanici vrate na svoju očevinu, k rodu svome (Lev 25, 10). Crkva je prihvatila tu praksu pa je isticala i neumorno ponavljala neka jubilarna godina bude prigoda za otpuštanje grijeha i kazni od grijeha. Neka to bude vrijeme pomirenja zavađenih i obraćenja grješnih. U tom vidu uz jubilej je obilno dijelila oproste koje nije činila u drugim okolnostima. Nastojala je, dakle, Gospodnjom ovlašću i milošću naširoko služiti vjernicima, kako u Rimu, tako i izvan njega, diljem svijeta.
Na koncu valja uočiti još jednu dimenzija jubilarne godine, onu proročka. Kada, naime, zborimo o Crkvi, koja je produženo Utjelovljenje Isus Krista u vremenu i prostoru, obično nailazimo na dvije krajnosti. Jedni Crkvu poimaju kao običnu socijalnu udrugu koja dobro funkcionira (možda nekada malo i savršenije od drugih). Ali, u biti njima je ona samo ovozemaljska stvarnost. Drugi, zatečeni pokvarenošću svijeta i zloćom ljudi, ne bi nikako htjeli da se Evanđelje i Crkva miješaju u tu stvarnost bijede, jada i grješnosti. Jer, to bi po njihovom mišljenju oslabilo snagu Evanđelja, a grijesi, slabosti i problemi mogli bi samo dodatno okaljati svetost Crkve. Stoga se čini da bi jubilarno vrijeme moglo dati prigodu osvijetliti temeljno značenje Crkve koje je izrečeno u definiciji da je ona „sacramentum mundi“. Stoga, ona se ne može izolirati i biti u svijetu skrštenih ruku, pa samo gledati što se to u svijetu događa. Naprotiv, ona je kvasac koji bi trebao fermentirati povijesna zbivanja. Jer, ona je pozvana svojim proročki glasom prokazivati nepravde, nasilja i druga povijesna zla u svijetu, a svojim evanđeoskim navještajem ukazivati na izvorište dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskoga roda. U tom dvostrukom proročkom zadatku vidi se da je Crkva bila i ostala postojana u svojim načelima i kriterijima.
4. Neka nam ova jubilarna godina bude prigoda upoznati bolje naše povijesne korijene koji nas vode Kristu „od kojega nam došao svaki dobar dar“. Ovo sveto vrijeme neka nam pomogne otkrivati našu proročku ulogu u vremenu i mjestu gdje živimo kako bismo razna slavlja koja će biti upriličena po našim župama (duhovne obnove, klanjanje, molitveni susreti, krunica i pobožnost križnoga puta) iskoristili za osobni duhovni napredak i porast naše zajedničke crkvenosti. Svjesni i Bogu zahvalni za silan broj divnih i zaslužnih sinova našega roda, želimo i naraštajima koji dolaze prenijeti ono što smo od prethodnih primili. Stoga, pogledom uprtim u otajstvo utjelovljenoga Sina Božjega, ispunjeni „nadom koja ne postiđuje“, osjećamo radost i zahvalnost što možemo svetu Godinu započeti himnom apostola Pavla: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista. On nas blagoslivlja svakim blagoslovom duhovnim na zemlji i na nebesima“ (Ef 1, 3–5).
[1] Logotip jubileja i njegovo teološko značenje
Četiri stilizirane figure označavaju čovječanstvo koje dolazi s četiri strane svijeta. Jedna figura grli drugu pa označavaju solidarnost i bratstvo koje ih ujedinjuje. Predvodnik prianja i grli križ znak vjere i nade. Valovi ispod pokazuju da se hodočašće života ne odvija uvijek u mirnim vodama. Donji dio križa pretvara se u sidro, metaforu nade i usred valova koji su uzburkani. Obojeni likovi prikazuju: crveni ljubav, te djelovanje i dijeljenje; žuti ljudsku toplinu; zeleni mir i ravnotežu, a plavi sigurnost i zaštitu. Crna boja (križa i sidra) predstavlja autoritet i unutarnji aspekt. Prikaz upotpunjuje moto Jubileja 2025. Peregrinantes in Spem – hodočasnici nade.