Pjesnik i svećenik dostojan Učiteljeva pogleda
Malo naslova, svega dvadesetak, lirskoga pjesmokruga ili rukoveta nazvana „prìsnice“ (Carmina intima) Rajmunda Kuparea stisnuo bih ili sažeo i na još manji broj, a da opet u poruci ništa ne izgubimo, jer jednako i cjelovito izriču svakoga od nas pod dosuđenim zadaćama i na zemaljskim putima, bilo neuka ili učena, siromašna ili bogata, i to u našoj istinskoj ljudskoj srži. K tome izriču i cijeli naš okolni svijet u koji smo stavljeni i svekoliki beskrajni svemir nad kojim smo uvijek začuđeni. Isto tako uz vrijeme kroz koje i prostor po kome prolazimo svaki Kupareov naslov spomenuta rukoveta izriče i još više – osobnu njegovu vjeru i zagledanost u onu drugu stranu ili Vječnost kojoj pristižemo.
Za razliku od apostolâ koji su spavali u Maslinskom vrtu dok je Isus, pred svojim Prijelazom, bdio i molio se svomu Ocu (usp. Lk 22, 45–46), kod Kuparea, barem mu se tako čini, on sâm bdije dok Učitelj mirno spava (kô da ne zna za me), nastavljajući i dalje prkositi vjetru, al’ opet vjeruje da je Isus, makar spava, njemu sklon i kako će bez dvojbe i jamačno kad sâm zaspe i teška vesla iz ruku mu padnu, veslat samo On.[1]
Svoj život, bolje poziv, dosta izravno, što je vlastito i pjesniku i svećeniku, ispovjedno izriče kroz naslov Moj život, javno se ispovijedajući kako nije u svoje vrijeme kô drugi niz bujicu pošô i uz začuđenost i pitanja drugih zašto (?) i često kroz krvarenje srca i suzne oči. Al’ njegovo je ipak biti uz one koji patnje kriju i kroz njih se ipak tiho smiju. Sin Božji, uvjeren je, nam je najbliži, najdraži na drvetu križa.[2]
Iz bolnice, očito u osobnom tjelesnom i trpećem mûku, molitvom ušutkava, jer oblaci su već sve zatvorili i slino jugo nadire, vani galebove koji čine još strašnijim svekoliki, u njemu i oko njega, i nutarnji i vanjski predolujni mûk.[3]
U daljem naslovu Smijeh moje samoće u vremenu i življenju vidi sebe prispodobljujući se sa samotnim vrapcem, i granom pod njim koja se otkine i listom s grane koji padne… A k tome i uz ovo podsjeća i na naše neizbježno venuće, utrnuće i kako se, uslijed svega toga, Gospodin često nama, s našim naumima i nacrtima, naprosto smije.[4]
Za sve izgnanike i lutalice izvan vlastita doma i domovine, bilo s razlogom ili radi tlačenja i zatiranja nasušne slobode i života, bilo bez razloga ili iz neznanja i nezajažljivih apetita za većim i uvijek većim loncima i samoprogona, osobno iskusivši progonstvo zatirača izvana, Kupareo je napisao dosta potresnu i, u odnosu na ostale svoje naslove, podulju pjesmu s naslovom Povratak u zavičaj, kroz koju nakon 27 godina izgnanstva, dosta ganutljivo opisuje svoj povratak koji se je zbio 1973. godine i to – kako kaže – u kasni nedjeljni sat i sve što ga je prepoznalo bili su mostovi stari… i crkvica na ulazu u luku, zatvorena – kako kaže – radi naših uzdisaja, poneki uski i krivudavi puteljak koji se oteo suvremenu asfaltu i krovovi dragi, bez sjaja i boje koji se boje prijetnje raskošnih hotela i bliještećih vila… pitajući se zar sam se ja… lutalica… tu… u oazi mira rodio svima nepoznat u ovaj kasni nedjeljni sat. I Pjesnik poučava i svjetuje kako je za svakoga čovjeka samo zavičaj pun zvuka i boja.[5]
Dalje u svojoj Zahvali iskreno priznaje kako uvijek nije dobio što je od Gospodina tražio, ali i kako je toliko puta dobio darove koje uopće nije spoznao, priznajući kako su naše molitve pred Bogom sitne, a želje sebične.[6]
U pjesmi Doček pred Duhom Utješiteljem, koji se očito ne najavljuje, nego onako čovjeku nenadano dolazi i zatiče ga onakva kakav već jest i u onome u čemu jest, od silne sreće ukipljen stoji kô dijete bez riječi.[7]
A vedrina se plava, i tu smo opet kod Pjesnika na vjerskom području, koji križ, Kalvariju i Veliki petak povezuje s Uskrsnom i nebeskom slavom, u mrkloj noći rodi.[8]
Na istom vjerskom ili sadržajnom tragu je i u pjesmi pod naslovom Divlji cvijet koji se šumom brani od mirisna daha i pčela sve do šumarove sječe, al’ tek kad sve prođe ili na kraju ljeta. [9]
U pjesmama pod naslovima Osmijeh rùkû (1945.), Janje u spomenaru (1943.), Čežnja (1943.), Ljepota i Spoznaja (1944.), s mišlju je zaokupljen s vrućicom bijega i kako nikomu nije stalo do zova tihe duše i što oštrice drača nečije snove ruše. U istom vremenu prisjeća se žudeći, što je nažalost nestalo s ratom i njegovim nevoljama, za ljepotom u razigranom janjetu, i djetetom u lovu leptira, i za žarom mladosti kad se sretnu oči… tješeći tada sama sebe i za navijek poučavajući sve poslije nas druge kako svijeće tek kad suze rone osvjetljuju sebe.[10]
U pjesmi Epitafij životni smisao ili poruku uz smrt čovjeka ne vidi u slovima bilo na papiru napisanima ili u kamenu urezanima, nego smisao je u ljudskoj gordosti, bogatstvu bez primanja okolne samilosti, u zemlji s krvlju smiješanoj na prijeđenom životnom putu i, potom, u divnom cvijeću jedino što treba na grob nositi.[11]
Slijede pjesme: Autoportret srca, Krletka srca, Svjetiljka, Božji sat i Razgovor s lastavicama, uglavnom proživljeni osjećaji, mahom u izgnanstvu u Južnoj Moravskoj 1947., gdje se osjeća kao žižak neznana plamena ili škrabica što grijehe prima ili, tako je sebe doživljavao, nahoče neko… Ili kao netko, reći će, tko se stalno kroz rupe naginje i gleda ide li ključar da otvori vrata ili ševe u zanosu s pjesme – Sloboda! Sloboda! Sloboda! Dok gleda u lastavice i njihova gnjezdašca stara opet ga more svoja ostavljena na jugu pusta garišta iskreno žaleći što je čovjek, a ne lastavica.[12]
I njegova posljednja dva naslova u ovom rukovetu ili pjesmokrugu: Kiša I. i Posljednji psalam nastala, po svojoj prilici debelo po povratku u Domovinu [1980.] gdje se opet oko vlastita gnijezda kupe samo mrvice i on moli Boga da oko njega načini tišinu svu veću i opet, makar u Domovini, moli za samoću, tu jedinu sreću. Sebe u odnosu s Bogom prispodobljuje, prisjećajući se igre iz djetinjstva, kao onoga koji je prekrio oči, a on se došuljao odostrag i pita – pogodi tko sam… i Ti koji jesi, reci mi: gdje si?.[13]
A kada bi iz mrtvih opet na ovaj život ustao i među nas danas došao, što bi sve naš Pjesnik rekao i, kad bi vidio kako se u toj njegovoj i mojoj – našoj domovini – više skriveno ne igra, nego otvoreno, hvalisavo ili reklamno sve prodaje i izdaje, kakav bi lirski sadržaj ispod njegova pera potekao?! Pjesniče! Uživaj slavu i ljepotu jedine nam Domovine!
Otrgnut od običnosti iz bujičnoga mnoštva s pozivima i svećenika i pjesnika, al’ po dosljednom životnom trajanju ili s uhom uvijek pri onom početnom razgovoru u pozivanju djeteta sa sela, makar u ovoj jednoj i uvijek istoj areni bezobzirnosti i ljudskih taština i vremenu kada ništa nije bilo sveto, iza svega trpećega, vjerujem da se našao dostojan Učiteljeva pogleda, obećane Domovine, one gore, gozbe i stola.
[1] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 207: Isus u mojoj lađi.
[2] isto, str. 208: Moj život.
[3] isto, str. 209: Gospodine, ušutkaj galebove.
[4] isto, str. 210: Smijeh moje samoće.
[5] isto, str. 211–212: Povratak u zavičaj.
[6] isto, str. 213: Zahvala.
[7] isto, str. 214: Doček.
[8] isto, str. 216: Utjeha srca.
[9] isto, str. 217: Divlji cvijet.
[10] isto, str. 218–222: Osmjeh ruku, Janje u spomenaru, Čežnja, Ljepota, Spoznaja.
[11] isto, str. 223: Epitafij.
[12] isto, str. 224–228: Autoportret srca, Krletka srca, Svjetiljka, Božji sat, Razgovor s lastavicama.
[13] isto, str. 229–230: Kiša I., Posljednji psalam.
