Podložnost Sina Božjega – razmišljanje uz božićnu ponoćku

Podložnost Sina Božjega – razmišljanje uz božićnu ponoćku


Čitanja: Iz 9,1-6; Ps 96,1-3.11-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14


Dok opisuje okolnosti Isusova rođenja sveti Luka ukazuje na to kako je sveti Josip iz Galileje, iz Nazareta, išao u Judeju u Betlehem “da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna”. Ne znamo jesu li rimske vlasti popisale i još nerođenoga Isusa, ali valja imati na umu da je njih zanimalo stanje Josipove obitelji kako bi i u budućnosti pravili projekcije i planove sa stanovništvom te provodili sveobuhvatni nadzor nad njim u svoje društvene svrhe. No, unatoč njihovim ciljevima i planovima, Josip se sa svojom obitelji podvrgava tom popisu pa je sveti Luka imao potrebu posvjedočiti o građanskoj podložnosti rimskoj vlasti. Tim više je njegov čin uočljiv zato što je Marija bila trudna, a takvo je putovanje za nju bilo i naporno i riskantno. U svakom slučaju, Božji Sin je ušao u svijet u kojem je znao da ga čeka i neka vrsta ljudskog prebrojavanja kojem se podložila njegova obitelj. Tim činom podložnosti svoje majke Marije i poočima Josipa i sam je bio obilježen pa mu je to bila jedna vrsta ‘dobrodošlice’ u svijet ljudske stvarnosti pred kojom ne treba zatvarati oči, već treba računati s njom, kao što je računao i on. U svijetu u koji je došao nisu ga svi promatrali istim očima, niti su mu svi na jednak način željeli dobro.

Ali glede podložnosti koju je prihvatio nisu samo Josip i Marija njemu ostavili primjer i nisu samo oni njega tome poučili i time obilježili, već i on njih. Mnogo je ispravnije zaključiti da je on, koji kao Božji Sin silazi s neba, u poniznosti i poslušnosti volji Očevoj, njima bio učitelj poniznosti i podložnosti. I to ne samo one ljudske koju dugujemo ljudima i na ljudski način. On je njih poučio, dok su razmatrali Božju riječ i ostvarenje Božjih obećanja, da on dolazi najprije izvršiti volju Očevu. Ovaj put ne na način vječnog Sina, već u ljudskom životu i kroz ljudski život, te kroz sve okolnosti kroz koje bude prolazio. Zato je i njihov stav bio vezan uz vršenje volje Božje pa su i njih onda te čudne okolnosti dovele do toga da su upravo tim činom podložnosti volji rimskoga cara ispunili starozavjetna proroštva koja su navijestila da se Mesija ima roditi u Betlehemu. A da su odbili pokoriti se naredbi cara Augusta o popisu, i Božji plan bi ostao prikraćen za svoje ispunjenje. Zato se i u njihovoj podložnosti zakonitim vlastima očituje svijest odgovornosti pred Bogom i za vršenje volje Očeve, jer su oni u životu sve činili najprije poradi Boga i za Boga, te su zato i ovakve odluke za njih imale ipak drukčiju dimenziju od same građanske odgovornosti. Odluke koje su donosili za njih su prije svega bile pokazatelj svijesti da vrše volju Božju, pa i kada ne vide u prvi mah izravne povezanosti s Bogom.

Zato nam večeras i sjaji primjer našega Gospodina koji je sišao s neba među nas ljude vršeći volju Očevu i kako bi i nas poučio vršiti je na otajstven način i kada nam je pogled zamračen i shvaćanje pomalo otežano. Sin Božji koji se unaprijed podložio volji Očevoj bio je svjestan da prihvaćajući je vršiti samim time prihvaća izazov poniznosti i mogućeg poniženja među ljudima. Dolaskom među ljude prihvatio je i uvjetovanosti ljudskoga života, od popisa pučanstva do rađanja u štali, od polaganja u krilo Djevice, do polaganja na slamu u jaslama. Sama činjenica da je postao čovjekom govori o tome kako se lišio svoje božanske slave u nebesima, da bi postao novorođenče ‘zarobljeno’ i ograničeno čak ljudskim pelenama u koje je bio povijen. Onaj koji je uživao slavu da mu se klanjaju anđeli, u poniznosti je prihvatio pohod i poklon pastira koji su mu mogli iskazati tek neznatnu slavu u odnosu koju je imao kao vječni Sin Božji.

Učimo stoga i mi od izuzetnog primjera poniznosti našega Gospodina koji nam je utjelovljenjem i rođenjem postao put kojim trebamo hoditi. Divimo se njegovoj malenosti i poniznosti, jer nam je ona priskrbila nebesku slavu. Pjevajmo zdušno s anđelima na zemlji: Slava na visinama Bogu, a na zemlji širimo mir među ljudima miljenicima Božjim, navješćujući prisutnost onoga kojemu je ime Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Kralj mironosni. Ako je on mogao u poniznosti podložiti se Ocu, i sami nastojmo oko vršenja volje Božje u velikoj poniznosti i bogobojaznosti. Budimo jednostavni poput pastira, kako bi i nama Bog povjerio veliku novost za ‘sav narod’, te kako bismo u svom narodu bili navjestitelji prisutnosti Sina Božjega i našega Spasitelja. Pođimo stoga i sami u naš duhovni Betlehem gdje ćemo uočiti taj veliki znak poniznog i malenog novorođenčeta. I ne bojmo se ići u njegovu školu, jer je Betlehemsko Dijete naš jedini i pravi Učitelj koji je došao među nas da nas uzvisi u svoju slavu i da nas obdari vječnim blaženstvom.