Ponedjeljak 13. tjedna kroz godinu: Pusti

Meditacija uz Evanđelje: Mt 8,18-22

I ovoga puta nam Isusova riječ nije lako razumljiva. Čitamo kako jedan od Isusovih učenika svakako želi slijediti Isusa, ali ga moli samo to, da najprije ode i pokopa svoga oca. To nam izgleda posve razumljivo i opravdano. Međutim Isus tvrdo kaže: „Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.“

Međutim, jedno od tjelesnih djela milosrđa, kako smo učili na vjeronauku, jest i ovo: „mrtva pokopati“. Što bi onda za nas danas mogla značiti ova tvrda Isusova riječ? Evo. Rekao bih da nam se svima događa, kako nešto u životu smatramo strašno važnim, nečim što nikako ne bismo smjeli ili trebali pustiti iz ruku. Koji puta nam je nešto – što je po sebi i dobro i čestito – toliko važno da se toga upravo grčevito držimo i pri tome zaboravljamo na ono što je najvažnije, što je zapravo jedino važno – biti u Bogu i vršiti volju Božju. Evo, za nekoga će biti silno važno vlastito zdravlje, za nekoga karijera, za nekoga služba i poslanje koje ima u zajednici i Crkvi. Za nekog će to biti vlastita djeca i obitelj, za nekoga domovina. Sve su to dobre i plemenite stvari. Međutim, prisjetimo se što je ono Isus rekao Marti, koja je bila sva zauzeta posluživanjem: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno“ (Lk 10,41-42). Slično govori i Pavao: „Sve gubitkom … i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem“ (Fil 3,8-9). Pavlu je bilo nebitno, koliko će dugo propovijedati i kakav će uspjeh imati njegova apostolska služba. On je sebe smatrao – a to je i bio – tek sluga, grčki doulos, što bi se moglo prevesti i s rob Isusa Krista. Služiti njemu bilo je za Pavla jedino što je važno. Veli Isus. „Pusti!“ Svaki od nas bi se danas mogao i trebao zapitati, što bih ja trebao pustiti, da bih u potpunosti mogao Kristu služiti? Svatko od nas to može vidjeti u dubini i tišini vlastitoga srca.