Ponedjeljak 14. tjedna kroz godinu: Stavi ruku na nju
Meditacija uz Evanđelje: Mt 9,18-26
Neki nam dijelovi evanđelja ponekad izgledaju kao bajka o Trnoružici ili Snjeguljici, gdje uvijek vidimo sretan završetak. Evo. Svi smo osjetljivi kada je u pitanju bolesno dijete. Tako evanđelist Matej piše, kako je jedna djevojčica već bila mrtva, a otac djevojčice – pun vjere – kaže Isusu neka on, Isus, samo stavi ruku na nju i ona će oživjeti. Upravo se tako i dogodilo. Isus je djevojčicu uzeo za ruku – i ona je oživjela, na radost svojih roditelja, rodbine i cijelog susjedstva. Razumljivo je onda da su mnogi počeli Isusa gledati isključivo kao onoga koji čini čudesa i pomaže nevoljnima. Tako će i danas neki propovjednici lako i olako govoriti kako samo treba imati čvrstu vjeru, kako samo treba ispravno moliti, i Bog će dati zdravlje svakom bolesniku za kojeg molimo. A onda se osvrnemo oko sebe i vidimo da baš i nije tako. Vidimo kako stradavaju i oni koje smatramo i čestitima i pobožnima. A što reći o strašnim stradanjima nevinih ljudi i djece u progonstvima i ratovima?
Pa ipak, mi vjerujemo da je Isusova ruka uvijek nad nama. Vjerujemo da nas nikad ne napušta, baš kako veli psalam: „S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio“ (Ps 139,5-6). I opet imamo najveći primjer: našega Gospodina Isusa, koji je bio osuđen i razapet i za kojega su njegovi protivnici zbog toga mislili da ga je Bog napustio. Naprotiv, Bog nije svoga Sina napustio, nego ga je kroz muku proveo do uskrsnuća čime je izvršeno naše djelo spasenja.
Isus je stavio ruku na onu umrlu djevojčicu, zatim ju je uzeo za ruku i ona je oživjela. Jednakom ljubavlju Isus danas na nas polaže ruku, uzima nas za ruku i daje nam život, vječni život. Istina, nama je koji puta ići upravo Isusovim putem muke i križa, ali uvijek imamo tu nadu: Bog nas po Isusu nikad ne ostavlja same. Upravo o tome prorokuje starozavjetni pisac: „Stog’ mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostavit’ dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda“ (Ps 16,9-10). To je naša nada i naša radost. Neka nas gospodin u tome podrži.
