Posvećeno i djelatno kršćanstvo

Tko je svećenik? Pitanje može imati različite odgovore. Ovisi od gledišta s kojega se polazi. Tko je svećenik kada ga povezujemo s riječju aktivnost? Dvije su dimenzije. Jednu od njih nazovimo aktivnost svećenika. Ovoj dimenziji prethodi svećenik kao onaj koji se nalazi u temelju aktivnosti. Dimenzija je karakterizirana ređenjem i posvećenjem. Aktivnost svećenika je slavlje sakramenata, napose euharistije što proizlazi iz njegovog posvećenja. Možemo govoriti o posvećenom kršćanstvu ukoliko posvećenje promatramo kao ontološku promjenu koja se događa u svećeniku djelovanjem milosti preko primanja sakramenta svetog reda. U posvećenom kršćanstvu središte aktivnosti bila bi euharistija. Temeljna aktivnost svećenika jest slavlje euharistije.

Drugu dimenziju nazovimo svećeničkom aktivnošću gdje aktivnost prethodi svećeniku, odnosno gdje aktivnost služi kao temelj svećeničkog ontološkog statusa. U temelju svećeničke aktivnosti nije svećenik kao posvećen, nego aktivnost kao djelovanje. Slavlje euharistije ne može biti svećenička aktivnost, ali mogu biti druga djelovanja kao što su različite pastoralne i društvene obveze čija narav ne proizlazi iz ontološkog statusa onoga koji je zaređen nego iz njihove vlastite prirode ili naravi. Tako vjeronauk za djecu, vođenje župnik matica, financija ne moraju biti  pridržani aktivnosti svećenika jer ih mogu obavljati i oni koji nisu posvećeni za slavlje euharistije. Ovo drugo kršćanstvo možemo nazvati djelatnim kršćanstvom gdje djelatnost prethodi ontološkom statusu osobe.

U odnosu između posvećenog i djelatnog kršćanstva nailazimo na pitanje: što je prvo: aktivnost ili osoba? Pretpostavljamo da osoba prethodi aktivnosti jer samo se osoba može posvetiti za slavlje euharistije (muškarac), ali aktivnosti se ne mogu posvetiti po sebi ako nema osobe koja ih svojim djelovanjem i prisutnošću posvećuje. Iz ovog proizlazi da euharistija nije aktivnost koja prethodi posvećenom svećeniku, nego posvećeni svećenik uprisutnjuje euharistiju kao milosnu aktivnost. Bez njegove prisutnosti euharistija se ne može dogoditi kao euharistija, iako se može dogoditi ili prakticirati nekakav oblik molitve i pobožnosti koji može biti djelatnost ili aktivnost, ali nije euharistija.

Ponekad se susreće određena zbrka i zbunjenost (namjerno ili nenamjerno nije toliko važno) o tome što čemu prethodi i tko je ontološki snažniji: osoba ili aktivnost. Tamo gdje prevagne aktivnost ona sama po sebi postaje temelj i zadobiva svoj vlastiti ontološki status i isključuje prisutnost osobe. Tako određene pastoralne aktivnosti zadobivaju svoju vlastitu ontologiju koja prethodi svećeniku ili svećenik prestaje imati ontološki status kao posvećen i zaređen. Ondje gdje aktivnost svojim ontološkim statusom prevagne nad osobom i njezinom ontološkom pozicijom u odnosu na aktivnost, događa se birokratizacija ontološkog statusa svećenika. Kolokvijalno, svećenik postaje servis, birokrat, vjerski službenik, religijski predstavnik. Svi ovi izrazi upućuju na odnos u kojem aktivnost dominira nad osobom svećenika i njegovim posvećenjem, odnosno izmijenjen ontološki status kroz primljenu milost postaje sporedan i drugotan u odnosu na aktivnost.

Zanimljivo je da ukoliko ontološki status svećenika prethodi bilo kojoj aktivnosti jedini termin koji se može upotrijebiti za njegov opis jest svećenik ili slavitelj euharistije. Slavitelj euharistije možda i ponajbolje opisuje odnos između svećenika kao osobe i aktivnosti, odnosno nije euharistija slavitelj svećenika, nego je svećenik slavitelj euharistije. U novije vrijeme prevagu nad odnosom između osobe i aktivnosti odnosi aktivnost i svećenik je nekad aktivist, ali ne i slavitelj, on je inicijator, ali ne i slavitelj, on je i društveni djelatnik, ali ne i slavitelj. Kako se aktivnosti mijenjaju tako se i nazivlje za svećenika mijenja, dok u slučaju euharistije on ostaje uvijek i isključivo slavitelj. Pokazuje da aktivnost nema nepromjenjiv ontološki status, kao što to ima euharistija. U odnosu na euharistiju svećenik je uvijek slavitelj, i uvijek posvećen i zaređen. U odnosu na aktivnosti on je manager, upravitelj, službenik, intelektualac, profesor, ovisno o promjeni aktivnosti, prestanku starih aktivnosti i nastanku novih aktivnosti. Dominacijom djelatnog kršćanstva, kršćanstva u kojem se daje prednost ontološkom statusu aktivnosti u odnosu na osobu, svećenik prestaje biti sakramentalna stvarnost (zaređeni i posvećeni muškarac) i postaje društvena, sociološka, politička aktivnost. Kada se govori o svećeniku kao službeniku, servisu, inicijatoru, aktivistu, intelektualcu manageru, ne govori se o ontološkom statusu osobe svećenika koji je u tom smislu uvijek slavitelj euharistije, nego se govori o ontološkom statusu aktivnosti kojima je svećenik drugotan i naknadan, pridodan kao dodatak.

U punom značenju termina svećenik i ukoliko ontološki status osobe prethodi njegovoj aktivnosti, svećenik je slavitelj euharistije, iz čega proizlazi da bez slavlja euharistije osoba svećenika gubi ontološki status posvećenog i zaređenog i prelazi u dimenziju aktivnosti koja preuzima primat u ontološkom smislu u odnosu na osobu. Iz ovog proizlazi da je sakrament svetog reda najtješnje i poglavito povezan sa sakramentom euharistije pa tek onda s ostalim sakramentima i svećeničkim aktivnostima, na način da se ontološki status svećenika i euharistije ujedinjuju u terminu slavitelj. Slavitelj euharistije terminološki najpreciznije, najjasnije i najsadržajnije izražava sadržaj i smisao termina svećenik, dok svi drugi termini društveno korisni i potrebni zamagljuju ovu temeljnu povezanost osobe i aktivnosti.  Slavitelj euharistije ukazuje na jedinstvo i neraskidivost odnosa između osobe i aktivnosti čiji se ontološki status ne postiže promjenom na naravnoj razini odnosa osobe i aktivnosti. To nije ni moguće. Promjena se postiže na nadnaravnoj razini zahvatom milosti u događaju ređenja i posvećenja svećenika. Drugim riječima bilo tko bi mogao obavljati svećeničku aktivnost, ali nitko ne može obavljati aktivnost svećenika. Za ovo prvo nije potrebna ontološka promjena osobe jer se sve odvija u dimenziji aktivnosti koja je temeljna i primarna. Za ovo drugo potrebna je ontološka promjena osobe koja je ujedno i nadnaravna i to se može dogoditi tek u ređenju i posvećenju svećenika kao slavitelja euharistije. Posvećeno i djelatno kršćanstvo nisu tek fenomeni o pitanju što je važnije, osoba ili aktivnost, nego je riječ o važnijem i temeljnijem pitanju o ontološkoj naravi osobe svećenika i ontološkoj naravi aktivnosti kojom se bavi. Posvećeno kršćanstvo polazi od aktivnosti svećenika kao slavitelja euharistije iz kojega onda proizlaze sve druge svećeničke aktivnosti. Osoba utemeljuje ontološki status aktivnosti. Djelatno kršćanstvo polazi od službenika, managera, aktivista, od svećeničkih aktivnosti iz kojega bi onda trebala proizaći aktivnost svećenika kao slavitelja euharistije. Aktivnost bi trebala utemeljiti ontološki status osobe. Ponekad Crkvom dominira svećenička aktivnost, dok se aktivnost svećenika čini drugotnom, sporednom ako ne i ponekad potpuno zanemarenom.