Pred porušenim bastionima (Vox fidei)
Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a mi smo se svi u njih uzdali, na njih oslanjali, na njima gradili svoja očekivanja i nade. Bili su neki, neslužbeni, korifeji crkvenoga života; davali mu ton; predstavljali u očima masa bastione, “bedem”, Crkve. Gledali smo u njima auktoritete. Slijepo smo se u njih pouzdavali. Mislili smo, da za njima možemo sigurno poći. Imali su velik, — često i odlučan, — upliv na razvoj crkvenog života. Bili su, držali smo, izabrani instrumenat u Božjoj ruci, “vas electionis” (Dj. Ap. 9, 15.): instrumenat, kojim je on pomagao svojoj Crkvi i ukazivao joj na pravi put. Pro- videncijalnu ulogu, mislili smo, vršili su na dobro i u korist Crkve. Garantirali su joj napredak i sigurnost.
Bili su to, kojiput, vladari, države, narodi. Koliko smo samo zahvaljivali jednome Konstantinu, jednome Karlu Velikome, Francima, — u poslovicu su otišla “Gesta Dei per Francos”, — Habsburgovcima, španjolskim, portugalskim, francuskim, mađarskim, “kršćanskim”, “katoličkim”, “apostolskim”, kraljevima! Bile su to, kojiput, škole i univerze: “hraniteljice” pravovjerja i crkvenosti. Koliki je negda bio ugled i upliv pariške Sorbone, Salamanke, Bolonje, pojedinih rimskih teoloških škola, — u novije vrijeme, na primjer, “Gregorijane”, — pariškog “Katoličkog Instituta”, Louvain-a, Innsbrucka, Milana, pa i Nymwegen-a! Sve se je, što je s njih dolazilo, prihvaćalo bez rezerve i prigovora. Bili su to, kojiput, neki ugledni crkveni redovi, velikih zasluga i velike reputacije. S njima smo se, bez straha, načelno, u svemu identificirali, ponosili se, što smo njihovi učenici i prijatelji, uvijek bili sigurni, da smo na pravom putu, dok smo za njima išli i dijelili njihova shvaćanja, teze, praksu. Bili su to, kojiput, pokreti i organizacije, koje su nicale u krilu Crkve i činile Crkvi velike usluge. Vjerovali smo u njihovu vidovitost, pa i providencijalnost, i nekritički ih imitirali. Osobito na socijalnom polju. Pa i onda, kad su se vezali s politikom. Kakav je auktoritet, nekada, imao “Centrum” u Njemačkoj, pa, kroz neko vrijeme, i “Action Frangaise” u Francuskoj! Ropski smo ih oponašali po drugim katoličkim zemljama, pa i u nas. Bila su to, kojiput, i velika književna ili knjižarska poduzeća ili institucije. Toliko su nam, neka od njih, imponirala, da smo im, praktično, predali u ruke monopol i nad katoličkom štampom i nad katoličkom znanošću. Postajali su gospodari katoličkog književnog tržišta, katoličke misli, katoličkog javnog života. Skoro u svakoj katoličkoj naciji bila je pokoja takva, povlaštena, nakladna kuća. Koliki je s te strane imao ugled, da spomenemo samo jedan primjer, “Herdar”: u Njemačkoj, ali i drugdje po katoličkom svijetu; sve do Amerike! Bili su to, kojiput, i pojedinci, — teolozi, filozofi, učenjaci, — svećenici i lajici. Stekli su bili, — neki i s pravom, — ogroman moralni auktoritet i vrijedili kao živi orakuli: štogod su rekli ili napisali, smatralo se, praktično, neporecivim i nepogrješivim. Newman u Engleskoj, Mercier u Belgiji, Maritain u Francuskoj, Gibbons u Americi, Gemelli u Italiji. I danas se još, toliki, kunu na teološke teze pokojega “uglednoga”, modernoga, “koncilskog teologa”. Pa i onda, kad ti teolozi nijesu baš u milosti Rima i Crkve. “Autos efe”: on je to rekao! Kueng, Schillebeecks, Metz, Flaring. Naveliko smo ih citirali i prepisivali njihove “magistralne” sentencije.
A, evo, sve se je to danas, — nešto prije, nešto kasnije, — porušilo pred našim očima. Nema danas više nijedne “katoličke države”, nijednog “katoličkog kralja”. Svi su pustili Crkvu, da se snalazi i brani, kako zna. Sve su socijalne institucije po svijetu već odavna laicizirane, pa i, praktično, ateizirane. Zakonodavstva se uopće ne obaziru ni na moralnu nauku Crkve ni na, bilo kakva, njezina “viša prava”. Civilno je školstvo, više manje, svagdje ispalo Crkvi iz ruku. Odgoj se mladih generacija provodi bez ikakve veze s nadzemaljskim i vječnim ciljevima života: totalno je sekulariziran. Ali i teološko školstvo sve se više emancipira i od crkvene tradicije i od rimskih direktiva. Afrontira se svim crkvenim auktoritetima: i saborskim definicijama, i papinskim deklaracijama. Provodi se i primjenjuje, i na teološkom polju, kruti racionalizam, relativizam, subjektivizam, demitologizacija. I dogme se, i bitni moralni i asketski principi Crkve, na svakom koraku, povlače u pitanje i sumnju. Teološka i diciplinarna anarhija u Crkvi i u kleru hvata sve više maha. Veliki redovi, nekadašnji nositelji ortodoksije i crkvenosti, i sami su u osipanju i dekadenci. Svi redom. Nekoliko je zadnjih decenija bilo dosta, da i sami panu u duboku krizu i postanu, često, više rasadišta degeneracije, nego duhovne i vjerske obnove. Zaplakao bi čovjek kojiput nad njihovim naglim propadanjem. “Quomodo obscuratum est aurum, mutatus est color optimus!” (Tuž. 4, 1.). Ni sebi ne mogu pomoći, ni sebe ne mogu reformirati, a kamo li da se na njih može nasloniti reforma Crkve. Mnoge, — skoro sve, — nekada zaslužne i moćne katoličke organizacije izgubile su, preko noći, i duh, i snagu, i vitalnost. Ima ih, pa su postale i žarišta religiozne skepse i modernističkih ideja u Crkvi: legla opozicije i kontestacije službenoj Crkvi, fautori i financieri proturimskih pokreta. A velikih Božjih ljudi, jake i nepokolebljive vjere, sve je među nama manje. I na istaknutim položajima u crkvenom i katoličkom životu. Sve je više sumnjača i kolebljivaca. Sve je više onih dezorijentiranih i plašljivih: onih, koji ni sami ne znaju, kuda će ni šta će. Nema čovjek, jednostavno, u koga pogledati; nema se na komu, duhovno, podignuti i osvježiti.
Pali su svi ti negdašnji bastioni, sve te negdašnje tvrđave, po Crkvi. Kao da se, pred našim očima, ponavljaju vremena starozavjetnih proroka, koji su jadikovali i plakali nad bespomoćnomu Božjega naroda. Sve je izdalo: nema ljudske pomoći niodakle; nema ni junaka ni vođa. “Facti sunt principes eius velut arietes non invenientes pascua!” (Tuž. 1, 6.).
Nečija je silna ruka povaljala sve te negdašnje, ljudske, auktoritete u kršćanstvu. Svi su se oni polomili kao štapovi od trstike (Iz. 36, 6.). Ostala je oko nas “tabula rasa”. Duhovni smo brodolomci i prosjaci (Tuž. 5, 1. — 6.).
Nego, možda je to ipak, u Božjim planovima, samo jedna dobra Božja lekcija našemu današnjemu katoličkom naraštaju. Možda nas dragi Bog, na ovaj način, sili, da više ne stavljamo svoje nade u ljude, u “konje i bojna kola” (Ps. 19, 8.), nego samo u njega. “Proklet da je, tko se uzda u čovjeka!” (Jer. 17, 5.). I u svoju, — ili bilo čiju, — ljudsku pamet, mudrost, snagu. Razbio je Bog oko nas sve te naše ljudske idole. Uvalio nas je, sve, u našu ljudsku bijedu: da se “pred njim ne diči nijedan čovjek” (1. Kor. 1, 29.). Pa da nam se istom onda, svima, smiluje. “Omnes-peccaverunt et egent gloria Dei” (Rim. 3, 23.). Da nam, on jedini, bude i “mudrost — i pravda, i posvećenje, i otkupljenje” (1. Kor. 1, 30.). Da se samo u njemu, u Gospodinu, dičimo (1. Kor. 1, 31.). I u njega se uzdamo. “U Gospodina Boga jakoga navijeke” (Iz. 26, 4.). Samo po svojim, Kristovim, obećanjima on će nas spasti. Po Crkvi i po Petru (Mat. 16, 18. 19.).
Da to konkretiziramo! Samo je još jedan auktoritet u Crkvi Božjoj ostao neuzdrman. Ostao je Rim. Ostalo je papinstvo. Ono se jedino nije ni danas kompromitiralo. Ono se jedino nije ni danas pokolebalo (Luk. 22, 31. 32.). Ono i danas stoji, u svemu, uz Evanđelje i uz apostolsku tradiciju. I htjeli mi, ne htjeli, moramo se danas opet prema njemu okrenuti; u nj pogledati. U “stijenu Crkve”. Papu valja slušati. Za Papom valja ići.
Teška, današnja, kriza Crkve svima nam je, konačno, otvorila oči. Svima, koji su dobre volje. Futilne su fraze, — “ad oculos” pokazali su nam to događaji posljednjih godina, — sve te jeftine “savremene” parole o decentralizaciji i demokratizaciji Crkve. Ona je ili Petrova, papinska, ili je ne će biti.
Vide to i mnogi do sada zbunjeni i zavedeni. U svim katoličkim zemljama, — i onima na zapadu, — opet se mase svećenika i vjernika sve više okupljaju oko Rima i papinstva. U Papu sada gledaju; ne više u racionalističke i modernističke “profesore” i “teologe”: “reformatore” kršćanstva.
Eno, posljednjih nekoliko mjeseci njemački su katolici dobili još jednu novu kulu crkvenosti i bezuslovne vjernosti papinstvu. Pokrenuta je, u Augsburgu, posebna sedmična radio-emisija “Vox fidei” (“Glas vjere”), a onda i, istoimeni, periodički časopis: “Stimme des Glaubens”, u kojemu predavanja iz te emisije izlaze, naknadno, i tiskom, kao članci (89 — Augsburg, Post-fach 43 — 12 — 60). Pokretači su akcije katolički svjetovnjaci, — predsjednik je konzorcija Dr. Filip Kueble, — a među suradnicima, inicijatorima i predavačima nalaze se, između ostalih, i freiburški nadbiskup Dr. H. Schaufele, regensburški biskup Dr. R. Graber, augsburški biskup Dr. J. Stimpfle, pa čuveni katolički organizator P. Werenfried van Straaten i genijalni i borbeni suizdavač i urednik protumodernističkoga časopisa “Der Fels” (“Stijena”), P. Gerhard Hermes. I misije i članci obraćaju se, isključivo, na praktične katolike, koji dolaze u crkvu, odlučno se okreću protiv “demokratizacije” Crkve, protiv rušenja njezinih hijerarhijskih struktura, protiv krivoga “aggiornamenta”, protiv filoprotestanskoga “ekumenizma”, protiv izvrtanja i nijekanja katoličkih dogmi, protiv profanacije liturgije, protiv sistematičnog razaranja discipline i posluha u Crkvi, a u svemu slijede papinske direktive.
Treba tu pojavu pozdraviti. Treba joj se obradovati. Treba se s njom solidarizirati. Mjesto da idemo za krivim prorocima, moramo, svi, stati uz onoga jedinoga pravoga: — uz Papu, uz Rim. I mi, hrvatski katolici!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je napisan 1974. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 133-137. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.