Problematika “krštenja u Duhu”
„Krštenje u Duhu“
Iskustvo “krštenja u Duhu” i “govorenje u jezicima” koje je doživjela Agnez Ozman (1901.), studentica u Biblijskoj školi metodističkog pastora Charlesa F. Parhama (1873. – 1929.), začetnika pentekostalnog pokreta, od samoga je početka dovedeno u suvislost Isusovih riječi: „Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim“ (Dj 1, 5). Sva četiri evanđelja izvješćuju da je Ivan krstitelj rekao da on krsti vodom, a Isus će ih krstiti Duhom Svetim: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Lk 3, 16).
Pentekostalni nauk polazi od toga da svaki kršćanin mora biti kršten ne samo vodom nego i Duhom Svetim. Tako se „krštenje u Duhu“, u pravilu, obavlja polaganjem ruku. Krštenik pri tome biva osposobljen „govoriti u jezicima“. Taj je nauk bio pripremljen pred kraj 19. stoljeća. Svrha je bila kršćane učiniti nositeljima plodnoga, odnosno djelotvornoga kršćanstva. Američki vlasnik tvornice stakla Robert P. Smith (1827. – 1898.) donio je zajedno sa svojom suprugom Hannah u Europu Pokret posvećenja. Već su oni govorili o „krštenju u Duhu“ a da to nisu vezali za „molitvu u jezicima“.
Još je prije Amerikanac Charles G. Finney (1792. – 1875.) svoje iskustvo Duha nazvao „krštenjem u Duhu“. Prema njemu, „krštenje u Duhu“ bio je „drugi blagoslov“ koji je služio tomu da kršćani obraćenici prodube njihov duhovni život. Dakle, neki su se kršćani bavili pitanjem „krštenja u Duhu“ prije nego je Agnez Ozman započela „govoriti u jezicima“.
Pentekostalcima je iskustvo snage Duha Svetoga, „krštenje Duhom“ ili „krštenje u Duhu Svetom“, nužno za kršćanski život i djelovanje u njegovoj punini (in fullnes). Nije slučajno da je to onda tema od središnje važnosti katolicima kada je u pitanju karizmatska obnova. Nameću nam se pitanja: što je „krštenje u Duhu“? Što kaže Sveto pismo o tome? Kako se odnose „krštenje Duhom“ i sakramenti međusobno, napose krštenje i potvrda? Koji je međusobni odnos božanskoga i ljudskoga kod takvih izvanrednih iskustava? Pripada li „krštenje Duhom“ punini života kao kršćanina? Postoje li usporediva iskustva u tradiciji Crkve? Konačno, kao što vidimo u ovom, novom kontekstu „krštenja Duhom“, riječ je o pitanju koje se uvijek iznova nameće i koje traži odgovor: odnos Božje milosti i ljudskoga djelovanja u kršćanskom životu, te odnos Božjega milosnog djelovanja i ljudskoga iskustva.
Zbog dvaju se razloga nameću ova pitanja u suvislosti fenomena „krštenja Duhom“ i ovomu na poseban način pridodanom iskustvu Crkve: (1) pentekostalni pokret općenito, tj. sa svim njemu povezanim i o njemu ovisnim pokretima, skupinama i Crkvama, pripada diljem svijeta najbrže rastućim „ograncima“ kršćanstva; (2) karizmatskim pokretom, izvorno i djelomično kao neopentekostalci, odnosno nazvani novopentekostalcima, postoji od 1976. u određenom smislu „mladica“ karizmatskoga pokreta u vlastitoj kući, u Crkvi. Točnije rečeno: karizmatska obnova u Katoličkoj Crkvi dio je i grana karizmatske obnove koja potječe iz pentekostalnoga pokreta. Ovdje nije riječ samo o linearnom prikazu razvojnoga puta koji je došao i u Katoličku Crkvu. U procesu ucjepljenja karizmatskoga pokreta u Katoličku Crkvu došlo je do novoga određenja prema fenomenu kao što je npr. „krštenje Duhom“. Tu su također pitanja darova Duha, odnosno karizmi, pitanje svrstavanja krštenja i inicijacije, pitanje božanskoga i ljudskoga udjela u karizmatskom fenomenu, oblika liturgijskih slavlja, značenje razlučivanja duhova. Svakako je važno pitanje odnosa Pisma, tradicije i povijesnoga hoda Crkve. Osim temeljnih odnosa da Duh Sveti stanuje u svim kršćanima i ne samo u onima koji su „kršteni u Duhu Svetom“, katolici pokušavaju to smjestiti u kontekst sakramenta inicijacije, mistične fenomene, iskustva obraćenja, dok pentekostalci isključivo inzistiraju na učincima „krštenja u Duhu“. Naime, njihov se pokret temelji na njihovu posebnom shvaćanju „cjelovitoga evanđelja“, a karizme – odnosno darovi Duha – razvrstani su oko ovoga središta.
Za pravilnu prosudbu samoga događanja veza noga za pentekostalni pokret, treba uzeti u obzir mentalni sklop i povijest. Katolici se oslanjaju na tradiciju dugu 2000 tisuće godina, dok pentekostalci na 100 godina, uz napomenu da pisani teološki prikaz i rasprave u vezi s time obuhvaćaju oko 70 godina. Katolici posjeduju tisućljetnu tradiciju crkvenosti (eklezijalnosti), a pentekostalci se još nisu time ozbiljnije bavili i nemaju razvijenu ekleziologiju. K tomu dolazi također poteškoća shvaćanja „Crkve kao institucije“. Pentekostalci zastupaju poziciju protestantskoga usmjerenja o Bibliji, tradiciji i poimanje službi. Različiti su pogledi kada su u pitanju sakramenti, primjerice krštenje. Pentekostalci jako naglašavaju pogled osobne vjere i u obredu krštenja vide samo Kristov nalog da to čine. Zastupaju krštenje onih koji su zreli u vjeri, a ne djece. Ne dijele katoličko poimanje krštenja, ali misle da krštenje ipak može jačati vjeru i biti mjesto dubljega iskustva.
Problem pojma „krštenje u Duhu“
Ovdje nije riječ samo o zauzimanju stajališta prema „krštenju u Duhu“ što ga zastupa i prakticira pokret karizmatske obnove, nego o pravilnom shvaćanju djelovanja Duha Svetoga. Znači li to da onima koji nisu „kršteni u Duhu“ nešto nedostaje, toliko dugo dok ga ne prime? Je li ovdje doista riječ o sakramentalnoj milosti? Jesu li posredovanje Duha krštenjem i potvrdom i to što se danas naziva „krštenjem Duhom“, uistinu isto? Pentekostalci odbacuju ovo povezivanje sa sakramentima, što znači da čovjek mora imati određena iskustva Duha. Zbog toga je nužno razjasniti biblijsku pozadinu pojma „krštenje Duhom“, koji se ujedno veže za karizme.
Pojam „krštenje u Duhu“ ne pojavljuje se kao imenica u Svetom pismu, svakako ne kao tehnički pojam (terminus technicus). Glagolski oblik baptizein (en) pneumati (= krstiti Duhom; Mk 1, 8) metafora je iz koje se ne može čitati kao „krštenje“ (baptizma). Naime, glagol u sebi sadržava različita značenja: uroniti, polijevati, prati, kupati. Pojam „krstiti“ – oznaka za djelotvorno obraćenje, oproštenje grijeha – razvio se tijekom prenošenja kršćanske poruke, što se može iščitati iz spisa Novoga zavjeta. Ako se, prema Marku (1, 5), ljudi „u Jordanu peru“ i Isus „u Jordanu uranja“ (Mk 1, 9), to u ovom, drugom slučaju ne odgovara pojmu „krstiti“, jer on ne može biti „kršten u Jordan“. Marko istu riječ upotrebljava u dvama slučajevima zaredom, ali u različitu smislu. Da Mk 1, 5 ne znači „krstiti“, očito je uspoređujući s Mk 1, 8; najbliže bi značenje bilo: „Ja vas škropim/prelijevam vodom, a on će vas poškropiti/preliti Duhom Svetim.“ Dosljedno tomu, ni u Djelima apostolskim (1, 5; 11, 16) nije riječ o „krštenju“, nego o „polijevanju/škropljenju“ Duhom Svetim.
Grčka riječ baptizma razvila se u kršćanski tehnički pojam polazeći od značenja pranja/kupanja uranjanjem. Ovim se znakom izražavalo slikovito prikazivanje Božjega spasonosnoga djelovanja (oproštenje grijeha, uranjanja/ucjepljenja u Krista, priopćenje novoga života). No u Rim 6, 3 sl.; Gal 3, 27 i 1 kor 12, 13 ostaje baptizein eis kod prenesene, prenosive prostorne slike: „u Krista smo uronjeni / u njega smo ucijepljeni“. To je slika uranjanja (točnije: uranjanjem) u Isusovu smrt, dok je krštenje kao tehnički termin čovjekovo sudioništvo u Isusovoj smrti i uskrsnuću. Kod toga je Duh Sveti djelujući i također sadržaj, jer novi život koji proizlazi iz „kupanja/pranja uranjanjem“ postaje prebivalište Trojstvenoga Boga (trinitarna ’krsna’ formula). Ovo se razlikuje od posebnoga „dara Duha“ koji se naravno posreduje polaganjem ruku, kasnije također mazanjem. Oboje, pranje/kupanje uranjanjem i polaganje ruku pripadaju zajedno; to je inicijacija, ali ne mogu se zamijeniti, i nisu istoznačni s njima od Boga označenim darovima. Ako su oba znakovna djelovanja na Zapadu poslije razdvojena, to premještanje drugoga dijela inicijacije – krizme – na kasniju dob, znači da su u početku – prije svega ili samo – bili uključeni ljudi koji su bili sposobni svjesno ispovjediti vjeru (= krštenje odraslih ili krštenje zrelih u vjeri). Praksa istočne Crkve, koja djeci pri krštenju odmah dijeli i „pomazanje“ (grč. hrizam), naglašava naprotiv zajedničku pripadnost obaju koraka.
Osim objektivnoga „Duha primiti“, Biblija često govori o „biti ispunjen“, pri čemu je subjektivna strana naglašenija; obično je pojačana opisom: biti odjenut, ojačan, zahvaćen, što se danas obično izražava pojmom „iskustvo Duha“. Ovim nanovo otkrivenim pojmom ne naglašava se samo primanje Duha, nego da je doživljen kao iznenadan i snažan prodor Duha, povezano s „govorom u jezicima“. Izvješća o iznenadnim doživljajima Duha, što se tumači kao „krštenje u Duhu“, nemaju biblijsku podlogu. Ne može se ono što pojedinac doživljava poopćiti. Problematična je tvrdnja da, što je meni dano, dano je svima. Doduše, Bog je obećao svoga Duha, ali se ne obvezuje kako će ga i komu dati.
