Važnost i nevjerojatna baština Niceje
Od 19. lipnja do 25. kolovoza prije 1.700 godina, godine 325. poslije Krista, zbio se jedan od najvažnijih i najposljedičnijih događaja u cijeloj povijesti Crkve. Jugoistočno od Carigrada, preko Bospora, u Niceji (danas İznik), na istočnoj obali jezera Askanija, zasjedao je prvi sveopći crkveni sabor kako bi riješio pitanje koje je mučilo Crkvu: tko je točno Isus? Djelo okupljenih crkvenih otaca oblikovalo je budućnost kršćanskoga bogoslovlja.
U prvih nekoliko stoljeća nakon Kristova uskrsnuća Isusa se shvaćalo na niz načina. Samo su gnostici dvojili o Njegovoj čovječnosti, tvrdeći da je Isus bio isključivo duhovno biće koje se samo činilo ljudskim.
Drugi su tvrdili kako je Isus bio anđeo ili arkanđeo, odnosno Gospodinov Anđeo spomenut u Starome Zavjetu. Do trećega stoljeća Crkva je prihvatila Kristovo boštvo, iako ga je na neki način smatrala podređenim Otcu.
Godine 318. ili 319. narav te podređenosti bila je izvor prijepora između Arija, svećenika u Aleksandriji, i Aleksandra I., aleksandrijskoga patrijarha. Aleksandar je tvrdio da je Krist vječno rođen od Očeve biti i stoga jednak Otcu i bez početka. Arije je uzvraćao: „Ako je Otac rodio Sina, onda onaj koji je rođen ima početak postojanja, a iz toga slijedi kako je bilo vrijeme kada Sina nije bilo.“
Prema Ariju Sin nije vječno rođen od Otca. Naprotiv, stvoren je ni iz čega i stoga nije jednak Otcu. Isus je, učio je Arije, prvo stvoreno biće po kojem je stvoreno sve ostalo.
Svađa između Arija i Aleksandra pretvorila se u žestok prijepor diljem Crkve, s nevjerojatnim neizbježnim posljedicama za teologiju i bogoštovlje. U Rimu je zadaća posredovanja u vjerskim sukobima pala na cara. Kako bi riješio to važno pitanje car Konstantin I. pozvao je 325. godine biskupe u Niceju.
Sabor je zauzeo stajalište koje je odražavalo dugotrajno razumijevanje Crkve i Svetoga Pisma. Aleksandrovo shvaćanje bilo je u skladu s redcima kao što su: „Riječ bijaše Bog“ (Ivan 1, 1) i Isusovim tvrdnjama: „Ja i Otac jedno smo“ (Ivan 10, 30) i: „Tko je vidio mene, vidio je i Otca“ (Ivan 14, 9).
Sabor je odabrao riječ homoūsios (istobitan) kako bi opisao tko je Isus u odnosu s Otcem i istaknuo Njegovo boštvo. Iako su iste biti, Sabor je pojasnio da kao rođen od Otca Isus nije isti kao Otac. Vjerovanje koje je sastavio taj Sabor, a koje se i danas pronosi u crkvama diljem svijeta, opisuje Krista kao „rođena, nestvorena, istobitna s Otcem“.
Nicejsko vjerovanje ubraja se među najvažnije isprave u povijesti Crkve. Ono ostaje uzglobljenje pravovjerne kristologije, premda arijanizam nije izumro sve do šestoga stoljeća. Saborske odluke značajno su pridonijele teološkoj jasnoći o presvetom Trojstvu, još jednoj složenoj teškoći ili zapletaju koji je Crkva morala odrediti. Kasniji će sabori promišljati o izjavama iz Niceje i usavršavati ih. Prvi Carigradski sabor ojačao je njegove izjave o Duhu Svetome, a Kalcedonski sabor dodatno je razradio odnos Kristove ljudske i božanske naravi, sjedinjenih u jednoj osobi.
Iako je nauka koju su ti sabori jasno izrazili složena i istančana, ona je imala bitnu ulogu u potvrđivanju i razjašnjavanju mnogih svetopisamskih tvrdnjâ o Bogu: Otcu, Sinu i Duhu Svetome. Ta je jasnoća jednako važna i danas zbog raznih skupina i pojedinaca koji tvrde da su kršćani, ali imaju nepravovjerna i krivovjerna stajališta o Isusu. Jehovini svjedoci prihvaćaju oblik arijanizma tvrdeći da je Krist arkanđeo Mihael i prvo stvoreno biće. Mormoni odbacuju vječno rođenje Sina i vide Krista kao jedno od mnoge Očeve djece, uključujući Sotonu.
Zapravo, arijanizam je i dalje živ i zdrav među protestantima. Istraživanje koje su 2022. godine proveli Ligonier Ministries i Lifeway Research pokazalo je da se 73 % protestanata slaže s tvrdnjom: „Isus je prvo i najveće biće koje je Bog stvorio.“ Ovo rašireno neznanje (pa čak i izravno odbacivanje) crkvene povijesti i Vjerovanja među mnogim kršćanima te nedostatak interesa za teološku ozbiljnost i oblikovanje ima posljedice.
Bogu hvala za Nicejski sabor i za hrabrost i pronicljivost koji je dao tim predvodnicima Crkve da razjasne Kristovu narav i djelo. Ono što je taj Sabor postigao i dalje je jako važno za Crkvu. O kada bismo danas bili jednako predani poznavanju i poučavanju dobre teologije u našim crkvama kao što su oni tada bili:
Vjerujemo u jednoga Boga:
Otca svemogućega,
stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina našega Isusa Krista,
jedinorođenoga Sina Božjega,
rođena od Otca, to jest od Očeve bȋti,
Boga od Boga, svjetlo od svjetla,
pravoga Boga od pravoga Boga.
Rođena, nestvorena, iste bȋti s Otcem (što se grčki kaže homousion),
po kojem je stvoreno sve na nebu i na zemlji.
Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao
i utjelovio se, i postao čovjekom.
I trpio je, i uskrsnuo je treći dan,
i uzašao na nebesa.
Doći će suditi žive i mrtve.
I u Duha Svetoga.
One pak koji kažu: „Bijaše vrijeme kada Njega nije bilo“,
i „Prije nego je rođen, On ne bijaše“,
i da je stvoren iz nepostojećega,
ili koji kažu da je nastao iz neke druge bȋti ili bivstva
ili da je stvoren
ili da je Bog preobraziv ili promjenjiv,
njih Katolička Crkva kažnjava anatemom.
(Denzinger, br. 125–126)
John Stonestreet i Glenn Sunshine
