Skidanje maske
Svake godine došašće, mise zornice i pripreme za Božić. Nervoza, žurba, briga oko svega, kupovina hrane, darova, poklona.
Prepune trgovine. Gužva kao da se besplatno dijeli. Tko smije upitati neke svoje dobre župljane na kojem im se mjestu nalazi susret s “milosrdnim Ocem u ispovijedi”? Vidiš im u očima odgovor. “Odakle nam vrijeme i za to?“ Neki godinama nisu “pospremili dušu”. Čega se boje?
Dok sam se vozio u starim drvenim vagonima začuđen sam gledao napisanu opomenu na vagonskom prozoru: “Ne naginji se kroz prozor!” Budimo iskreni: nije se opasno “nagnuti van”, već unutra.
Iskren uvid u dušu ruši zamišljenu sliku o sebi? Kakvi smo pred Bogom i sobom? Čovjek je čovjeku stranac, nepoznanica. Osobine znamo tek kad otvori prozor duše. Razdvajaju nas godine, uloge, političke pripadnosti.
Igramo ulogu nasuprot drugima “na nišanu tuđih očiju”. Glumci. Želja nam je da se svidimo, da nas ljudi cijene po toj naizvan vidljivoj igri, bojeći se da “nas ne otkriju”, da ne zavire u naš privatni život. Bez obzira na zvanje i znanje, otvaramo se toliko koliko želimo da drugi saznaju o nama. I vjeru smo sveli na “privatnu stvar”, pa čemu o njoj govoriti, svjedočiti, isticati je kao što se ističe prividan uspjeh na poslu, u karijeri.
Opasnost je usvojiti krivu sliku o sebi. Volimo kad nas vide “našim očima”, nađu opravdanje za propuste i neuspjehe. Odgovoran je posao pospremanje duše. Lakše je “uljepšavanje fasade”. Istinu o sebi ne želimo čuti, još manje priznati. “Ispovijed, kajanje, to je za druge.” Zar niste čuli takvu tvrdnju? Sudeći druge, umanjujemo svoj grijeh. “Tako svi rade.” Pitali nekog tko je više cijenio sebe nego druge: Ima li među vama svetih, dobrih, poštenih, karizmatika? “Osim mene nitko!” Kome od nas ne treba iskren ispit, skidanje maske lažne veličine, dobrote, pobožnosti…? Učenost, crkvene i druge titule nisu jamac čovječnosti osobe. Okićeni izvana neki liče na “obijeljene grobove”, kako reče Isus.
Skini masku u ispovijedi! Bog vidi jer “gleda u srce”. Vrati se na početak, u intimni prostor duše odakle počinje naš rast u vjeri, dobru, bez lažnih tkanja koja smo o sebi tkali. Osuđujući druge i drugačije, osuđujemo sebe jer “ne metemo ispred vlastitog praga”, “vidimo trun u oku brata, unatoč brvnu koje je u našem”. To je ispit savjesti, gdje smo osuđenici i suci ujedno, bespoštedna borba, kajanje za neiskrenost, dvostruki moral, zloporabu moći, položaja .
Kršćanski život je život u svemu, nije gluma u očekivanju pljesaka na kraju života kad se spusti zastor. Ne izbacuj Boga iz drame svoga života. Igraj s njime pa će imati lijep završetak.
