Srijeda, 18 svibnja

Smiraj


U kolovozu u kalendaru susrećemo Svetog Augustina, jednog od najvećih kršćanskih mislilaca. Bio je to čovjek koji je prošao „sito i rešeto“, koji je u mladosti nastojao živjeti život „punim plućima“, ali i čovjek koji je duboko u sebi čeznuo za istinom, za smislom. I, nakon duljih lutanja, u zreloj dobi, otkrio je Isusa Krista. Tražio je istinu, tražio je smisao, a onda je srcem shvatio da je Isus Krist i Put i Istina i Život. Nakon svoga obraćenja Augustin piše svoje znamenito Ispovijesti. Na samom početku, obraćajući se Bogu, Augustin piše: „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“

Eto to. Mir. Smiraj. Pogledajmo. Još od najranijeg djetinjstva čeznuli smo za ovim ili onim, za ovom ili onom igračkom. Čeznuli svim srcem. I što se dogodilo kad smo to dobili? Već za nekoliko dana bitno je splasnulo prvotno oduševljenje i javila se nova čežnja. I tako u nedogled. I danas nam je jednako. Čeznemo, tražimo, maštamo. I onda ponešto od toga i ostvarimo. I onda? Ostvarenje jedne želje rađa deset novih. I tako u nedogled. Kako da nađemo onaj stabilni mir, ono ravnovjesje duha i tijela?

Augustin – čovjek s iskustvom koji je znao što govori! – veli da je naše srce bezdan, te da ga ništa na ovome svijetu ne može do kraja ispuniti. Duboko u sebi mi čeznemo za neprolaznim, za vječnim mirom, za vječnom srećom, čeznemo za Bogom, koji je u vječnosti. Ludo je zato, pa i na trenutak, pomisliti da nas ovaj ili onaj uspjeh, ova ili ona stvar može posvema usrećiti. Naravno, mi živimo i ostvarujemo ono što nam je potrebno da bismo ovdje na zemlji živjeli. Međutim, duboko u sebi mi čeznemo za nečim većim. Za Bogom. Nemirno je naše srce dok se u njemu ne smiri, veli Augustin. Uvjeren sam da je u pravu.