Smisao bogoslužnog pjevanja
Zadnjih mjeseci suočeni smo s pandemijom koja pogađa cijeli svijet. I crkveni pastoral time je pogođen. Pandemija je razotkrila i iznijela na površinu mnoge nedostatke našeg kršćanskog života i pastorala. Želio bih s vama podijeliti neke misli koje će dublje rasvijetliti smisao bogoslužnog pjevanja, ne samo kroz ovo vrijeme širenja bolesti nego i za redovite prilike življenja vjere.
Uočava se da ipak Misama i sakramentima bez pjevanja nešto nedostaje. Kao da smo izgubili sadržaj koji se kroz pjesme otvara. To je točno. Smisao bogoslužnog pjevanja nije da pjevači pjevaju narodu Božjem nego pjevaju Bogu. Ta, mi se okupljamo da slavimo Boga i njegova djela spasenja čovjeka i svijeta, a ne da veličamo zajednicu ili pojedince. Zajednica jest potrebna (to dobro vidimo posebno zadnjih mjeseci) jer Bog djeluje preko i u zajednici vjere ali ona nije preduvjet slavljenja. Preduvjet slavljenja jest Bog! Zato glazbeni služitelji (voditelji napose) ne smiju podleći napasti da padaju pod utjecaj krivih očekivanja u župi.
Nekidan čuh da neki svećenici u Splitu kažu (s obzirom da postoji zabrana pjevanja, koju neki zborovi ne prihvaćaju): Koji je smisao da samo zbor pjeva, a ne i narod.
Ovu tematiku želim pobliže rasvijetliti. Ovaj problem prisutan je kroz cijelu povijest Crkve i on na vidjelo iznosi kriva poimanja što to bogoslužno pjevanje uistinu jest.
Misa može biti i bez pjevanja, to svi znamo. No, pjevanje nije ukras Mise, nije prilika da pjevamo ono što nam se sviđa, nije prilika da pjevamo samo jednu vrstu glazbe. Nažalost, u Crkvi u Hrvatskoj već podosta vremena provodi se unitarnost jedne vrste glazbe – pučke popijevke. Nitko nije protiv prave i zdrave crkvene pučke popijevke, ali pjevati npr. samo pučku popijevku znači ne uvažavati glavnu molitvu Crkve, a to je Misal koji otvara riznicu sadržaja i usmjerenja. Time smo istisnuli i Sveto Pismo iz pjevanja. A ono je glavni izvor, i sadržaja i nadahnuća. Zamislimo ovu situaciju: u božićnome vremenu većina župa pjeva pučke pjesme za proprij Mise pa onda pučke pjesme za ordinarij Mise. To nije smisleno. To bi bilo slično kao kada bismo za jelo uvijek jeli kruh i maslo, i ništa drugo. Da bismo rasli u vjeri, pjevanje mora ići dalje, mora nas voditi naprijed, jer svaki sakrament nosi novost Božjeg dara spasenja. Ne možemo vječno ostajati djeca nespremna rasti. Kad smo to čuli polifoniju u Misama, ili gregorijanske napjeve (temeljno pjevanje Rimokatoličke Crkve)? Pjevanje i glazba nemaju smisla ako u bogoslužju svi sve pjevaju i u svakom trenutku. To kažu i crkveni dokumenti o glazbi. U Splitskoj nadbiskupiji se sada većinom ne pjeva, ali neki sviraju orgulje za vrijeme Mise, nekim orguljašima je župnik čak zabranio da sviraju orgulje! To je apsurd. Zar i kler ne čita duhovnu literaturu, posebno liturgijsku? U Misi mogu svirati i same orgulje (posebno sada zbog pandemije).
Ovo vrijeme je iznijelo na površinu i još jednu stvarnost koju bismo trebali u redovitosti prilika mijenjati u mentalitetu i svećenika i vjernika. To je participatio actuosa – djelatno udioništvo u sakramentima. Taj izraz se krivo shvaća i misli se prvenstveno na vanjsko očitovanje naših čina, poklika… No, imati udjela u bogoslužju znači otvarati se umom i srcem Božjem činu, djelu kojim nas spašava i pobožanstvenjuje, čineći nas dionicima nebeske liturgije. Mi se pridružujemo Kristovom djelu spasenja i plodovima njegove žrtve na križu koja nam je darovala vječni život. Zadnjih desetljeća svjedoci smo prenaglašavanja (samo) vanjskog sudjelovanja, ali to nije pravi smisao koji se krije ispod toga izraza bremenitog značenjem. Ako puk sada ne može pjevati, a u nekoj župi samo orgulje sviraju ili samo nekoliko pjevača pjeva, zar to nije (u izvanrednosti prilika) mogućnost da vjernike odgajamo za liturgiju sabranosti i slušanja, tj. otvaranja Božjoj milosti i preko posta ustiju? Kad se sluša što se sve po župama pjeva i kojim načinom se pjeva (polusvjetovnim, klapskim i inim), zar ovo vrijeme nije pogodno za razvijanje nutarnjeg slušanja, koje nam toliko nedostaje? Kao da se sve mora izreći, vidjeti, doživjeti. Nekoć su zborovi bili na koru i odražavali tim mjestom (koje vjernici ne vide) anđeosku dimenziju Mise. Današnjim približavanjem zbora oltaru nije se dogodio i željeni povratak prave glazbe oltaru – Kristu jer smo previše nasićeni svjetovnim duhom da svi moraju sve vidjeti i razumjeti, a to nije u duhu liturgije. Mislim da je vrijeme da dopustimo Bogu da kroz bogoslužje oblikuje naš liturgijski sluh pa i kroz pravu glazbu koja nema isključivo svrhu „da svi pjevaju“ jer to zamara. Pjevanje nas otvara otajstvu, nosi nas u visine vječnosti i daje uvida u dubine Misterija, ono nas ujedinjuje duhovno u Kristu, i čini nas novim ljudima, na što nas često pozivaju riječi psalma: „Pjevajte Gospodu pjesmu novu“, novu svojim novim mislima, novim riječima, novim djelima!
Dao Bog da budemo otvoreni mudrosti bogoslužja i da imamo veće povjerenje u Boga a ne u naše snage!
