Srijeda, 27 siječnja

Zaštitari duhovnih dobara – razmišljanje uz 1. nedjelju došašća (B)


Čitanja: Iz 63, 16b-17b; 64, 2b-7; Ps 80, 2ac.3b.15-16.18-19; 1Kor 1, 3-9: Mk 13, 33-37


Možda nam ove Isusove riječi o budnosti danas mogu zvučati staromodno i zastarjelo, jer gotovo nitko do njih ne drži i ozbiljno ih ne uzima. Isus se služi slikom iz svakodnevnoga života kako bi ljudima dočarao kakva treba biti njihova duhovna budnost, no ljudi uglavnom ne znaju na što i kako primijeniti njegove riječi. Jer što se tiče izvanjske budnosti i čuvanja vrata kuće, danas gotovo nitko nema vratara koji bi trebao čuvati kuću i čekati gospodara da se vrati. Za zaštitu imovine od provala, postoje suvremeni vrlo precizni sustavi koji to omogućuju, a opet nitko više nema takva imanja da ima vratara koji čuva kuću i čeka svoga gospodara da se vrati s puta. Eventualno ako netko ima dragocjenosti ili imanje većih vrijednosti, onda se potrudi pronaći zaštitara ili zaštitarsku tvrtku kojoj će povjeriti čuvanje svoje imovine.

Na žalost, malo tko haje za Isusov poziv na budnost, jer danas postoje druga božanstva kojima se čovjek klanja i u čije ime bdije i provodi besane noći, a to su božanstva izlazaka i zabave koje se pretpostavljaju kao nešto sasvim normalno u današnje vrijeme. A čovjek zanemaruje da mu upravo ta ‘normalna’ božanstva jedu dušu, ugrožavaju cjelovitost karaktera i onemogućuju zdravu izgradnju ljudskosti. To su božanstva užitaka koja umrtvljuju i otupljuju duhovnu svijest, te duša koja dopusti da je zahvate postaje kao obamrla i beživotna. A u svom proturječju čovjek, umjesto da ih odlučno odbaci i da im se odupre, dopušta im da mu uništavaj dušu, te kao da ih i sam u tome podupire. Umjesto da čovjek zaštiti sebe i svoje duhovne vrednote, on čak širom otvara vrata takvim božanstvima dopuštajući im da ga opustoše. Ta božanstva su moćna zamijeniti teze o životu, ta za život držimo ono što život nije. Jednako tako zamijenili su ljudima noć i dan, te mnogi više ne znaju kada završava dan, a kada počinje noć.

Kad nas Isus upozorava na budnost, to jest kad nam nalaže da bdijemo, onda misli da budemo budni protiv takvih božanstva koja nam oduzimaju život i dušu. Jednako tako kada kaže “bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti”, ne misli Isus samo na iznenadnu smrt koja nas u životu može zateći. Prije svega on misli na stanje duha u kojem se možemo naći, a ono se stječe već sada i bitno je cijeloga života. Mi nikada ne znamo što nas sve u životu čeka, pa zato ako sada zanemarimo, to jest prespavamo svoju duhovnu izgradnju, svoj odgoj u vjeri – u Kristu, ako sada ne naučimo štovati Boga, može nam se dogoditi da ga kasnije nećemo biti u stanju prepoznati, to jest da ćemo ga ‘prespavati’. A da ne govorimo o tome kako nećemo u životu biti kadri odgovoriti na izazove i živjeti čvrst i stabilan život. U tom slučaju Božji će nas dolazak uvijek zateći nespremnima, a mi ćemo biti nesposobni položiti račun o svome upravljanju. No ako su nam draža ova naša ljudska bdijenja na noćnim izlascima, pred televizorima, na mreži i s mobitelima, to je samo znak da je to važnije od Gospodina i od susreta s njime. Ako nam subota večer služi da se duhovno trošimo i osiromašimo, umjesto da bude priprava za nedjelju, onda su nam ljudska božanstva važnija od Boga živoga kojega smo gurnili u kut života, umjesto da bude u središtu.

Upravo zato čitamo ovaj evanđeoski odlomak u došašću i slušamo Isusove riječi koje od nas traže da se izgrađujemo još prije nego se Gospodin pojavi na konačan način kao sudac. Kristov dolazak u vremenu je onaj pedagoški, dolazak kojim nas je poučio i poučava životu u budnosti duha. Uči nas da žeđamo za njim, da svoju svijest uložimo u to da njega tražimo i k njemu težimo. Upravo to je istinska budnost da nam on bude u središtu života, a ne na marginama ili negdje usput. Samo ako nam je on središte života, a ne usputna stanica, onda znamo da duhom bdijemo i da nas on neće pronaći pozaspale kada dođe, to jest da nas neće pronaći u vlasti zemaljskih božanstava koji nam oduzimaju i svijest i dušu. Stoga za nas bdjeti ne znači ne spavati nikako, već znači tako živjeti da možemo mirno spavati. Bdjeti znači imati mirnu savjest i misao usmjerenu na Boga, koju nam ne razvlače i ne rastresaju strasti i užici ovoga svijeta.

Stoga nas Isus u ovome došašću potiče da budemo vratari i zaštitari svoje duše i svih dobara koja je on položio u našu dušu. A najveće dobro je upravo Božja prisutnost koju lošim življenjem riskiramo obeščastiti, te je zagušiti i obezvrijediti. Naša duhovna baština i duhovna dobra su prevrijedna, te bismo trebali upotrijebiti sva sredstva da ih zaštitimo, a ne da ih izobličenim životom ugrožavamo i gubimo. Slušajmo stoga svoga Gospodina i bdijmo nad svojim životima koje je on obogatio svojim milosnim obiljem. Štitimo svoje duše kao najveću dragocjenost i dopustimo Gospodinu da nas sve više i više prožima do mjere da počnemo živjeti od njegove prisutnosti, kako bismo ga nakon toga svjedočanstvom svoga života hvalili i slavili u sve vijeke vjekova.