»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Utorak 3. korizmenog tjedna: Vrati što si dužan


Čitanja: Dn 3, 25.34-43; Ps 25, 4-5.6-7ab.8-9; Mt 18, 21-35


Kad je netko nesnosno dosadan, onda se u uličnom govoru kaže da “davi” druge ljude, odnosno da je “davež”. Isus tu riječ danas doslovno uzima. Poznata nam je njegova prispodoba o sluzi koji je svome gospodaru kralju pronevjerio deset tisuća talenata, što je veoma mnogo novaca. I u svojoj nepredvidivosti, kralj mu oprašta sav taj dug. I onda taj isti sluga susretne jednog svog druga koji mu je dugovao sto denara svotu koja je na desetke tisuća manje vrijedna od onih deset tisuća talenata. I onda taj sluga, susrevši dakle toga svoga druga koji mu dugovaše sto denara “stade ga daviti govoreći ‘Vrati što si dužan!'”

Nevjerojatno, rekli bismo. Stvarno je nevjerojatno što uporno ne želimo razumjeti što nam to Bog poručuje. Naime, mi vidimo samo jedno: ono što nam je drugi dužan i ono što nam drugi treba dobra učiniti. Vidimo neka svoja zamišljena prava. I za svoje pravo i pravicu spremni smo se boriti do smrti. Pa neka propadne i sve moje imanje, ali ja ću svoju pravdu istjerati. Jer ja imam pravo.

A kad pogledamo u svjetlu Božje riječi, vidimo da mi, zapravo, ni na što nemamo pravo. Naime, sve što imamo, Bog nam je dao. Besplatno. Sve što imamo i što jesmo Bog nam daje. Besplatno. Štoviše, sve naše ludosti i sve naše grijehe Bog oprašta bez imalo pridržaja. Besplatno. I ništa nam neće nedostajati. Samo od nas traži da i mi opraštamo. Jednostavno i bez pridržaja.

Prisjetimo se završetka Isusove prispodobe. Ne zvuči baš ohrabrujuće za nas tvrdoglave. Naime, kralj je čuo da taj njegov sluga nije htio oprostiti svome drugu onih sto denara, unatoč tome što je njemu bilo oprošteno deset tisuća talenata. Zato se rasrdio i povukao svoju odluku o oprostu onih deset tisuća talenata, pa je odredio da toga nemilosrdnog slugu bace u tamnicu dok ne vrati svega duga. A možemo samo misliti: ako sluga nije taj dug mogao vratiti sa slobode, nemoguće je da će ga uspjeti vratiti iz tamnice. Dakle, njegova je osuda praktički doživotna.

Uh! Teška riječ.

Razmislimo. Naše razmirice nisu spomena vrijedne prema mnogobrojnim, slinim i umnoženim darovima koje nam Bog daje. Ako je Bog tako velikodušan prema svakom pojedinom od nas, udijelimo i mi svojim bližnjima barem nešto od Božje dobrote, praštanja, strpljivosti i ljubavi. To je tako jednostavno. To liječi. To ispunja čovjeka posebnim osjećajem da nasljeduje svojega Gospodina.

A ono što Bog zapovijeda, moguće je izvršiti. Jer, veli Isus: “Jaram, je moj sladak i breme moje lako.”