»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Srijeda 3. korizmenog tjedna: Nisam došao dokinuti Zakon


Čitanja: Pnz 4, 1.5-9; Ps 147, 12-13.15-16.19-20; Mt 5, 17-19


Veli Isus. “Nisam došao dokinuti Zakon i Proroke, nego nadopuniti.” Očigledno, nema promjena u Božjim zakonima. Nije to kao u našoj državi da se ustav mijenja dva puta u dva mjeseca. Međutim, s druge strane izgleda kao da je ipak promijenjen stari zakon, baš kao ona pjesma veli: “Stari zakon prošao je, novo Janje blagujmo!”

No, to je samo naizgled. Naime, mijenjaju se običaji, mijenjaju se izvanjski propisi, ali temeljni zakon nikada.

Evo na primjer, starozavjetni običaji i propisi o žrtvovanju životinja bili su primjereni onom vremenu. Danas je to nebitno, pogotovo što znademo i vjerujemo da je Isus prinio sama sebe jednom zauvijek. Međutim, ako bolje promotrimo smisao starozavjetnih žrtava, vidjet ćemo da ista načela vrijede i danas. Pogledajmo: zar je vrijednost starozavjetnih žrtava bila u žrtvenim životinjama i u molitvama i obredima žrtvovanja? Zar ne da je i onda Bog tražio obraćenje srca, zar ne da je i onda Bog tražio poslušnost njegovu glasu kao preduvjet prinošenja takvih žrtava? Upravo u tome smislu govori i Isus: “Ako prinosiš dar na žrtveniku, pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, idi, izmiri se sa svojim bratom, pa se onda vrati i prinesi dar.”

To vrijedi i za nas. Mi slavimo najsvetiji od svih obreda, euharistiju, svetu misu u kojoj se posadašnjuju otajstva našega spasenja: Kristovo vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća po kojem mi postajemo dionici božanske naravi Isusa Krista i dionici njegove nebeske proslave. Kada, dakle, slavimo euharistiju, zar ne da je i tada bitno da svoj život suobličavamo Kristu, vršeći Božje zapovijedi poslušni Božjemu glasu, a ne da samo na izvanjski način slavimo ta sveta otajstva, dok bi nam je srce bilo daleko od Boga?

Dakle, za onoga koji sluša Božju riječ i koji nastoji najozbiljnije živjeti po zakonu Kristova evanđelja, svet je i Stari i Novi zavjet, sveta je svekolika Božja riječ u cijelom Svetom pismu.

Ako nam je do rječoborstva, mudrovanja i pametovanja, samo ćemo izgubiti dragocjeno vrijeme u prebiranju, razlikovanju, odvagivanju, uvjeravanju drugih, umjesto da se trudimo nasljedovati Krista, koji je bio poslušan svome Ocu do smrti na križu i koji “trske napuknute nije lomio niti gasio stijenja što tek tinja”.

Oholost i uznositost udaljava nas od Boga, a poniznost njemu privodi. Ponovimo: nije Isus došao dokinuti Zakon i proroke, nego nadopuniti. Nadopuniti zapovijeđu ljubavi i predanja samoga sebe.

Jer, konačno: “Znanje nadima, a ljubav izgrađuje!”