Spaljeno Stepinčevo srce, zagovaraj nas!

Srce Isusovo

Na Kalvariji rimski vojnici htjedoše provjeriti je li Isus posve mrtav. „Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego jedan od vojnika kopljem probode rebra, i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19,33-34). Zašto mu „probode rebra“? – Za svaki slučaj. Da se uvjeri da je umro namrtvo, a ne kliničkom smrću! Drugi evanđelist dodaje: „Satnik, vidjevši što se zbiva, stane slaviti Boga: ‘Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!’“ (Lk 23,47). Isusa nazva Pravednikom prvo rimska dama, Pilatova supruga (Mt 27,19), zatim, evo, i rimski satnik. Dvoje pogana!

Trećega dana, rano ujutro, za mraka, u praskozorje „žene neke od naših“ (Lk 24,22) požuriše na grob da Mrtvomu iskažu posljednje počasti miomirisima, posebno da pomašću pomažu onu ranu na rebrima, na srcu. Ne trčite, vjerne žene, ne ćete ga zateći! One na grob, a grob prazan! Samo što ih kap ne pogodi. Koliko bijahu ionako isprepadane, zbunjene, izvan sebe, najbolje se vidi po tome što bi se moglo zaključiti da jedna ugleda jednoga „mladića zaogrnuta bijelom haljinom“ (Mk 16,5) zdesna u grobu; druga vidje „dva čovjeka u blistavoj odjeći“ (Lk 24,4); treća primijeti „anđela“ koji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj (Mt 28,3); četvrta opazi „dva anđela u bjelini“ (Iv 24,12). I kako koja pripovijedaše, tako evanđelisti u evanđelje, usredotočujući se ne na broju ljudi i anđela, nego na „prazan“ grob odnosno još bolje na: Uskrsnu! Ukaza se! U svemu nas, dakle, Gospodin preteče i u smrti i u uskrsnuću!

Stepinčevo srce 

Ako komunistički dušmani prije 65 godina htjedoše „kopljem probosti“ Stepinčevo srce, onda stvarno sve poduzeše da mu i živu i mrtvu iščupaju upravo ljudsko srce. Srce je simbol života i ljubavi, stjecište svih osjećaja koja kroz čovjeka prolaze kao što sva krv mora proteći kroza srce.

Spašavanje i spaljivanje srca. O sudbini Kardinalova srca dadoše svjedočanstva i istiniti svjedoci i perfidni lašci kako čitamo na više stranica u knjizi postulatora msgr. Jurja Batelje.[1] Sažimamo prema vjerodostojnim svjedocima. U medicinskom odjelu na Šalati u Zagrebu, na Institutu Sudske medicine, nakon Stepinčeve smrti u Krašiću i prijenosa njegova mrtva tijela u Zagreb, u noći od 10. na 11. veljače 1960. u pauzi prije „konzerviranja“ Kardinalova tijela, pomoćnik pri obdukciji dr. Petar Grünwald (1919.-2004.), Našičanin, na molbu dr. Branislava Bogičevića (1894.-1969.), osobnoga Stepinčeva liječnika, uze srce s drugim dijelovima tijela radi naknadnih histoloških pregleda i odnese ga u podrum u preparatornu sobu. On o tome sutradan izvijesti dr. Branka Volarića (1927.-1982.), partijca, koji telefonom dozva vlč. Miju Pišonića (1922.-1962.), tajnika nadbiskupa koadjutora Franje Šepera, koji inače cijelo vrijeme obdukcije bijaše nazočan u ime Duhovnoga stola. Dr. Volarić odnese mu srce na Kaptol. I o tome Volarić obavijesti dr. Grünwalda.

U međuvremenu nadbiskupov tajnik telefonski zamoli sestru Stellu Prpić (1924.-2010.), milosrdnicu, u Zavodu za kliničku kemiju, da mu pribavi oveću specijalnu bocu za odlaganje tkiva. Ona mu to donese. Tajnik stavi Kardinalovo srce u tu bocu s formalinom i predade s. Stelli da ga čuva u samostanu u Frankopanskoj. Ona o tome obavijesti poglavarice smjestivši srce u samostansku biblioteku.

Do nekoliko dana vlč. tajnik telefonom zamoli s. Stellu da mu vrati Kardinalovo srce ne kazujući zašto. Ona to spremno odnese u Nadbiskupski dvor. Udba stalno snimaše telefonske razgovore između nadbiskupova tajnika i s. Stelle. I ne bijaše potrebno drugih posrednika ni špijuna.

Oko dva tjedna nakon obdukcije doktor Grünwald preko dr. Vladimira Palmovića (1919.-2005.), vjernika, ravnatelja Instituta sudske medicine, bȋ pozvan na informativni razgovor u Udbu na Zrinjevcu. On zanijeka da išta zna o srcu. Palmović mu reče, očito i sam pod pritiskom, da mora napustiti službu u Sudskoj medicini. Od svih sudionika te „kardiografske“ afere on jedini bijaše sankcioniran.[2]

Dr. Volarić, također nedvojbeno prisiljen, dođe na Nadbiskupski dvor po srce, uze ga i predade na Šalati Mladenu Opačiću, udbašu, koji ga odnese u središnjicu Udbe na Zrinjevac. Opačić ga predade Joži Guštinu, koji ga odnese u Dom zdravlja u Šarengradsku i u jednoj peći doslovno i osobno spali.[3] Tako propade svaka mogućnost i nada da srce bude izloženo u katedrali kao jedinstvena Stepinčeva relikvija. A nalogodavci – palisrca nazdraviše zbog još jednoga trijumfa! Ali ȍbȋ im se ȍ glavu!

Tko je tražio srce? – Msgr. Ćiril Kos (1919.-2003.), đakovački biskup (1974.-1997.), zapisa 1995. godine: „Najžalosniji i najznakovitiji utisak učinila je na mene činjenica zapljene njegova [Kardinalova] srca. O tome sam saznao od živoga svjedoka, sada pokojnoga kardinala Šepera. Dobrotom liječnika, srce kardinala Stepinca kao ‘najdragocjenija relikvija’ predana je kardinalu Šeperu. Nažalost, pronašao se Juda, koji je pomogao djelatnicima Udbe zadobiti srce. Srce Isusovo bilo je probodeno, a Kardinalovo je oteto… uništeno. Ne može se zamisliti veća i neprijateljskija ljudska zloća, ali to je srce simbol najveće njegove žrtve“.[4] To znači da je nadbiskup Šeper želio očuvati Stepinčevo srce.

Je li „balzamiranjem“ uništeno Kardinalovo tijelo? Da je komunistima Stepinac bio opasniji mrtav negoli živ, vidi se i po postupku „konzerviranja“ njegova tijela. Ne samo da jedan vitalni organ, srce, bȋ spaljen/o, nego i cijelo tijelo bȋ uništeno. Nakon smrti kardinala Stepinca u Krašiću 10. veljače 1960., u opširnoj raspravi o obdukciji, balzamiranju, konzerviranju Pokojnikova tijela čitamo Postulatorov sažet i tužan zaključak: „Na temelju sačuvanih dokumenata i nakon prepoznavanja mrtvog tijela kardinala Stepinca – ‘ekshumacije’ – može se ustvrditi da prigodom obdukcije“ nije izvršeno „balzamiranje njegova mrtvoga tijela. Neki liječnici naknadno su govorili o konzerviranju mrtvoga Kardinalova tijela, ali prigodom ekshumacije 1993. godine utvrđeno je da se nije radilo ni o konzervaciji nego o uništenju mrtvoga tijela kardinala Stepinca“.[5]

Je li uvjerljiv dokaz analize kostiju iz Rima? Da je riječ o trovanju, to je najbolje potvrdio Kemijski institut sudske medicine Sveučilišta „La Sapienza“ u Rimu, 22. lipnja 1993. konstatirajući da u Stepinčevim kostima, nakon njihove ekshumacije, ima toksičnih sastojaka kadmija, kroma, olova, arsena.[6] Antimon je otkriven u analizi u „Forensic Genetics Center“ u Torontu, u Kanadi 3. lipnja 2016. (Faculty of Geology, University of Toronto).[7] 

„Postmortalnom toksikološkom analizom Kardinalovih kostiju utvrdilo se da je koncentracija kadmija u kostima iznosila 23,5 mg/kg (ili 23,5 ppm [parti per milione]). Te vrijednosti su značajno visoke (13 puta više u odnosu na normalne vrijednosti).”[8] Bili su razni otrovi, davani u dozama očito dok je još bio u zatvoru u Lepoglavi, do 5. prosinca 1951., s očekivanjem da će pravovremeno djelovati.

Zašto su komunisti uništili i mrtvo tijelo? – Jer su željeli da se ne dijele nikakve relikvije blaženoga Stepinca. Ipak za čudo Božje, očuvan je grkljan, u kojem su smještene glasnice, kao da Kardinal i mrtav propovijeda istinu i pravdu za koju se za života borio i zatvora dopao. Iz mnoštva svjedočanstava Postulator zaključuje da je Nadbiskup trovan, posebno nakon rujna 1950. kada se odlučivalo da ga se pusti na kućni pritvor, da im ne umre u zatvoru u Lepoglavi.

Umire „do proljeća“ 1953. Nizozemski novinar i pisac, protestant, Avan den Doobard (1901.-1994.), posjećuje Kardinala 7. srpnja 1953. i u razgovoru mu kaže kako je slovenski političar Miha Marinko, jedan od najutjecajnijih jugoslavenskih komunista, najprije predsjednik Vlade (1945.–1953.), zatim Skupštine NR Slovenije (1953.–1963.), izjavio početkom 1953. godine „da će [Kardinal] živjeti najdulje do proljeća, i onda da će nestati – umrijeti. I ostali ministri da se tomu vesele.“ Stepinac na to uzvraća novinaru: „Zaboravljaju oni da Gospodin Bog upravlja sudbinom ljudskih života, a ne gg. ministri“.[9]

Je li Kongregacija priznala trovanje kao mučeništvo? Jest, ali ne isključivo. Jer polycytemia rubra vera – zgusnutost krvi, pojačano umnažanje crvenih krvnih zrnaca – ne dolazi samo od dozirana trovanja, nego i od raznih stresova. Čim se može naći neki drugi uzročnik, Kongregacija uključuje i taj drugi, kao mogućnost, a ne isključuje ni trovanje. Kao i kod čuda: čudo se priznaje čudom ako je učinjeno na zagovor dotičnoga Božjeg ugodnika. Ako je pacijent uzimao redovito lijekove i ujedno se molio Stepincu da ga zagovora kod Boga, i ozdravio, priznaje se da je ozdravio, ali ne čudom. Čudo je ako se dogodi u hipu, na zagovor Božjeg ugodnika, u neizlječivoj bolesti, da nije mjesecima uzimao lijeka i da nije umro do tri-četiri dana, i da mu se ta bolest ne vraća godinama. Kongregacija je priznala da je Stepinac mučenik na temelju dugotrajnih patnji i muka, podnesenih u zatvoru – ex aerumna carceris [iz muke zatvorske] – u koje se ubrajaju i trovanja. Dekret o proglašenju mučeništva, potpisan 3. srpnja 1998., sadrži ovu rečenicu: „Štoviše, neki drže da je kroz to vrijeme [zatvora] bio i trovan te da je nad njim vršeno štetno zračenje što ga je polako dovelo do smrti“.[10]

U činu beatifikacije sveti Ivan Pavao II., 3. listopada 1998., u Mariji Bistrici reče da je Blaženikova „smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih petnaest godina njegova života bilo je obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve“.[11]

U Rimskom martirologiju, u izdanju 2004., pod naslovom: blaženi Alojzije Stepinac, biskup i mučenik, zapisano je: “U mjestu Krašić blizu Zagreba u Hrvatskoj, blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački biskup, koji se hrabro odupro učenjima koja su nijekala bilo vjeru bilo ljudsko dostojanstvo, dok nije, dugo vremena zatvoren zbog svoje vjernosti Crkvi, pogođen bolešću i iscrpljen nevoljama, završio svoje sjajno biskupstvo”.[12] Ne nalazimo dakle da je umro isključivo zbog trovanja, ali je ono uključeno u izraze: „pogođen bolešću i iscrpljen nevoljama“.

Govori li Pozicija o trovanju? Govori, ali opet ne isključivo. Postulator odgovara 24. XI. 2016. „Nije sâmo trovanje nadbiskupa Stepinca u temelju proglašenja blaženim. Premda su u njegovim kostima pronađene toksične supstance antimona, arsena, kadmija, kroma i olova, Kongregacija za svete dekretom o proglašenju blaženim željela je istaknuti kršćanske kreposti koje na liku kardinala Stepinca ‘sjaje poput sunca’ i zbog kojih ga Božji narod časti. Zato su junački podnesene nepravde komunističkog progona i patnje podnesene u zatvoru – ex aerumna carceris – temelj na kojemu je on proglašen blaženikom i mučenikom“.[13]

Zaključak. Da je Stepinac bio trovan, Postulator je dokazao tezu iz mnoštva izjava vjerodostojnih svjedoka kao i iz nepobitnih medicinskih analiza i nalaza. Ali ne može se tvrditi da je to trovanje kadmijem, antimonom itd. bilo jedini i isključivi uzrok Kardinalove smrti, te da bi zbog trovanja bio proglašen mučenikom, jer su se kroz 14 godina zatvora i zatočeništva u njegov organizam slijevali i drugi uzročnici: stresovi, promjene u organizmu, zalegle bolesti koje se pojave u povoljnim prilikama. Stepinac je proglašen mučenikom jer je o njemu bio solidan i raširen glas svetosti, „spontan, ne umjetno ili spretno izazvan, potekao od čestitih i ozbiljnih osoba, trajan, iz dana u dan povećavan i nazočan u sadašnjem vremenu kod većega dijela naroda“. Njegovi su neprijatelji pokazali mržnju prema vjeri = odium fidei u „herojskom stupnju“, a Stepinac je pokazao u herojskom stupnju prihvaćanje mučeništva = acceptatio martyrii, tj. raspoloženje = dispositio, prepaćenje = perpessio ili podnošenje = tolerantia tih nevolja.[14] A ta Kardinalova tolerantia = podnošenje nije bilo samo početničko, pa u času smrti razvijeno, nego je bilo trajno ili habitualno, a u trenutku smrti vrhunsko.

* Spaljeno srce Stepinčevo, zagovaraj nas kod Presvetoga Srca Isusova da i naša srca plamte ljubavlju prema Bogu, na porast vjere i jedinstvo Kristove Crkve!

Objavljeno kao predgovor pod naslovom „Stepinčev fenomen“ u knjizi J. Batelje, Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017., str. 19-25. Ovdje donekle prilagođeno.

[1] Vidi J. Batelja, Komunistički progon i mučeništvo Blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017., str.  395-411.

[2] Isto str. 401.

[3] Isto, str. 400, 403, 495.

[4] Isto, str. 408.

[5] Isto, str. 393-394.

[6] Isto, str. 283-284.  

[7] Isto, str. 284., bilj. 23.

[8] Isto, str. 418-419.

[9] J. Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., str. 175.

[10] Komunistički progon i mučeništvo, str. 616.

[11] „Il Beato Alojzije Stepinac non ha versato il sangue nel senso stretto della parola. La sua morte è stata causata dalle lunghe sofferenze subite: gli ultimi 15 anni della sua vita furono un continuo susseguirsi di vessazioni, in mezzo alle quali egli espose con coraggio la propria vita per testimoniare il Vangelo e l’unità della Chiesa“. https://w2.vatican.va/content/john-paul-ii/it/homilies/1998/documents/hf_jpii_hom_19981003_croazia-beatification.html

[12] Martirologio Romano, Roma, 2004., str. 196: – „Nella cittadina di Krašić vicino a Zagabria in Croazia, beato Luigi Stepinac, vescovo di Zagabria, che con coraggio si oppose a dottrine che negavano tanto la fede quanto la dignità umana, finché, messo a lungo in carcere per la sua fedeltà alla Chiesa, colpito dalla malattia e consunto dalle privazioni, portò a termine il suo insigne episcopato.“

[13] http://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/aktualnosti/cista-manipulacija-i-obmana

[14] Benedictus XVI., „Messaggio del Papa al Card. José Saraiva Martins, Prefetto della Congregazione delle Cause dei Santi“, u: L’Osservatore Romano, 28. IV. 2006.