Sinoda o sinodnosti nije lijek, nego simptom bolesti
Pročitao sam cijelo Završno izvješće Sinode o sinodnosti. To nije bilo lako. Već 52 stranice pitam se kada će konačno prijeći na stvar. Sada je jasno zašto se nitko od sudionika nije usprotivio ovomu završnomu dokumentu: od njega nema ništa. Naći ćete obilje potpunih rečenica, ispraznih tvrdnji, vunastoga (zamagljena, neodređena, dvosmislena, neprecizna) jezika i nejasnoća. Teče od početka do kraja bez ikakva škripanja. U svakom slučaju, to nema nikakve veze sa spasenjem duša. Oni koji su htjeli preoteti sinodu kako bi progurali svoje liberalne planove ipak su vidjeli otvorenost i otišli doma zadovoljni. Oni koji su se bojali prekida povezanosti s Predajom vide da nema mjesta tim otvorenostima i odlaze doma zadovoljni.
Bila je to besmislena vježba. Prošle su tri godine. Razne župe i biskupije ponosno su najavile kako će ubuduće djelovati sinodno. U međuvremenu postalo je jasno da se ništa, ama baš ništa, nije promijenilo u stvarnom tijeku događaja. Da ne može drukčije. Čak ima i negativan učinak. Ako vojska imenuje generala da raspravlja o strategiji, ali nitko nije voljan stupiti u borbu, nije ni čudo da neprijatelj osvaja teren. Sinoda – koja nema jasne ciljeve (a nema ih, jer ni nakon tri godine još nitko nije uspio uobličiti jasno određenje sinodnosti) i zapravo nema drugu svrhu nego ovjekovječiti samu sebe (to je „tijek koji nikada ne prestaje”) – jest činovnička vježba koja ne proizvodi ništa konkretno osim zbrke. Sreća je da prosječni vjerni dolaznik u crkvu nema pojma o ovoj sinodi, a od onih koji su u početku bili donekle zainteresirani, većina je u međuvremenu odustala.
Vjerujem u jednostavan jezik i jednostavnu istinu koja je svima poznata kroz zdrav razum. Sinoda o sinodnosti, međutim, vrti se oko nejasnih pojmova kao što su uključivost, slušanje i razlučivanje, ne pokazujući jasno do čega bi to trebalo dovesti. Istina nije nešto što se otkriva kroz beskrajne rasprave. To je nešto što se mora braniti, živjeti i naviještati. Ali to nije bio slučaj. Naprednjačke snage unutar Sinode namjerno su se služile dvosmislenošću da proguraju promjene, a da ih nisu izričito imenovale. Srećom, nisu uspjeli. Duh Sveti još postoji. Propitivanje mišljenja svijeta i djelovanje na temelju njih problem je Crkve još od 1960-ih. Svijet se možda stalno mijenja, ali istina je vječna. Crkva koja je u skladu s duhom vremena ne će proći ništa drukčije od samoga duha vremena.
Ova se sinoda temelji na zamisli da Crkva mora slušati vjernike kako bi zajedno tražili volju Božju. Papa Franjo može opetovano tvrditi kako sinoda nije parlament, ali on se ipak služi parlamentarnom metodom. Ta dvosmislenost postala je zaštitni znak ovoga pape. Ali glasovanje o božanskoj objavi jednako je besmisleno kao glasovanje o sili teži. Možete glasovati kako god želite, to ne će promijeniti gravitaciju. Sinoda ostavlja dojam da se crkveno učenje oblikuje suglasjem, putem ankete koja se provodi među pomno odabranom skupinom sudionika.
Volim obična katolika, jednostavna vjernika koji vjerno živi svoju vjeru, koji moli, koji ide na Misu i koji se trudi živjeti po Isusovu primjeru. No, sinodu su vodili poglavito teolozi, činovnici, naprednjački aktivisti i biskupi s agendom. Povijest Crkve pokazuje da Crkvu ne spašava elita, nego vjera obična vjernika. On želi jasnoću u pitanjima vjere i ćudoređea i ne zanimaju ga zbrka i beskrajne rasprave iz rovova.
Mene najviše zabrinjava što je Sinoda o sinodnosti znak Crkve koja se boji izricati vlastitu vjeru. Isus nije tražio od svojih učenika da slušaju svijet i onda mu ugode, nego da obrate svijet. Sinoda se više bavila dijalogom nego evangelizacijom, više uključivošću nego istinom i više se bavila time kako je doživljava posvjetovljeni svijet nego kako je doživljava Bog i kako Mu može služiti. Ova sinoda nije lijek za krizu Crkve, nego njezin simptom.
To je ono što se tako često događa u povijesti Rimokatoličke Crkve: neprijatelji Crkve nisu oni koji je otvoreno napadaju, nego oni koji je slabe iznutra čineći njezinu poruku nejasnom. Srećom, za ovu farsu jedva da je bilo interesa i nema ga. Mlade ljude koji dolaze u našu Crkvu to doista ne zanima. Oni žele upoznati Krista, otkriti istinu i slaviti dobro bogoslužje. Sve će biti u redu.
