Subota 32. tjedna kroz godinu: Hoće li naći vjere na zemlji?
Meditacija uz Evanđelje: Lk 18,1-8
Isus pripovijeda kako je neka udovica svojom upornošću nakon dugo vremena uspjela da je obrani nepravedni upravitelj. Pa onda, veli Isus, „neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?“ Ali, netko će spremno reći, da u životu nije baš tako, da često ne bude onako kako neki molitelj uporno moli. Događaju se nesreće i ratovi, tragične smrti, ružni sukobi među ljudima iako ima sklopljenih ruku koje žarko mole za zdravlje, za mir, za slogu. Nije lako to razumjeti. A evo, na koncu nam Isus pokazuje u kojem smjeru trebamo tražiti odgovor. Na koncu kaže: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“
Isus hoće reći da je za molitvu potrebna vjera. Vjera da Bog sve vidi i sve zna. Vjera da je Bog dobrostiv. Vjera da je Bog Čovjekoljubac. Vjera da je Bog radi nas i radi našega spasenja poslao svoga Sina koji je postao čovjekom, koji je radi nas i radi našega spasenja umro i uskrsnuo. Vjera da Bog i nama pripravlja mjesto uza svoga Sina. Potrebna nam je vjera da Bog vidi što mi ne vidimo i da Bog zna što nama nije poznato i da Bog u konačnici uvijek daje ono što je za naše dobro. U toj vjeri što je onda naša molitva? Zar ne traženje Boga, zahvaljivanje. Molitva umnaža vjeru, nadu krijepi, ljubav jača. Zato nas ona ispunja dubokim mirom. Jer, obraćamo se svome Ocu koji je milostiv koji je sama ljubav, koji je uz nas i koji s nama želi biti cijelu vječnost. To je najviše što Bog daje i to je konačni smisao svake naše molitve. Umnoži nam vjeru, Gospodine!
