Svadba u Kani Galilejskoj – simbol Novoga saveza

Problematika izvještaja
Ivanov izvještaj o svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,1–12) postao nam je toliko familijaran da nismo ni svjesni problema koji se u njemu kriju. Nije li već to problem, što Isus prije nego će početi javno djelovati sa svojim učenicima, odlazi na svadbu? Nije li još veći problem njegovo ponašanje na svadbi prema vlastitoj majci, prema kojoj se odnosi kao da je ne pozna, i kad ga je upozorila da nema vina, osorno odgovara: „Što ja imam s tobom?“ i naziva je kao nijedan sin svoju majku: „Ženo“, dajući joj do znanja da ne može ona određivati čas njegova djelovanja.
Kako je moguće da Marija odmah nakon što ju je sin tako oštro otpravio, poslužiteljima nalaže da čine sve što im on bude rekao? Zar se Isus predomislio i pokajao što je majku i njezinu molbu odbio te odmah poslužiteljima naređuje da kamene posude od po dvije do tri mjere napune vodom i vodu pretvara u vino? Nije li i to čudno da se Isus kao gost na svadbi ponaša kao domaćin i poslužiteljima naređuje što im valja činit i oni ga savršeno slušaju? Kako to da su posude, koje Židovima služe za čišćenje, prazne i da ih je upravo šest? Ne djeluje li to luksuzno čudo, ta golema količina, više od šest hektolitara, izvrsna vina, sablažnjivo i kako to spojiti s evanđeoskim etosom?, pitaju se pobožne duše.
Nisu li u svadbi obično mladenci u središtu pozornosti, a ovdje kao da ih nema; anonimni se zaručnik spominje tek na kraju kada ga stoloravnatelj poziva na odgovornost zašto se nije držao „vinskoga pravila“ i najprije iznio dobro, a onda lošije vino, a o zaručnici nema ni riječi? Kakva je to svadba u kojoj se zaručnica uopće ne spominje, a zaručnik potpuno sam, po strani, šutljiv, različit od svakoga čovjeka (2,10)? Ne nameće li nam se pitanje samo od sebe: tko je taj zaručnik? Nisu li u središtu pozornosti Isus i njegova majka? Ne govori li sve to da nije izvještaj kao takav važan, nego ono što on u sebi skriva? A što skriva?
Simbolika izvještaja
Izvještaj o svadbi u Kani, kao i Ivanovo evanđelje općenito, treba čitati na dvije neodvojive razine: na povijesnoj i na simboličko-teološkoj, odnosno duhovnoj razini. Na povijesnoj promatramo događaj koji se dogodio ili se mogao dogoditi, a na teološkoj, odnosno simboličko-duhovnoj otkrivamo stvarnost višega reda, koju dotični događaj simbolizira.
U Ivanovu evanđelju i osobe, bilo da su povijesne ili ne, često imaju simboličko značenje. Tako npr. Nikodem (Iv 3) predstavlja sav službeni Izrael, Samarijanka (Iv 4,1–42) polupoganski svijet, a kraljevski službenik (Iv 4,43–54) poganski svijet. Čitavi izvještaji mogu biti simbolički ukoliko preko vidljive stvarnosti objavljuju dublji smisao Isusa i njegova djela, što je slučaj i sa svadbom u Kani Galilejskoj.
U Ivanovu evanđelju kao i u Markovu zemljovid nije čisti zemljopis, nego je prostor teološki obojen tako da se može govoriti o „teološkom zemljopisu“, a to znači da su mjesta promatrana pod nekim vidikom koji ih povezuje, u ovom slučaju pod vidikom oprječnosti između Galileje i Judeje, odnosno Jeruzalema. Judeja i Jeruzalem su prostori nevjere i neprijateljskoga odnosa prema Isusu, a Galileja mjesto vjere i dobrohotnosti. Svadba se događa u Kani Galilejskoj, polupoganskom kraju, zemlji naroda, što najavljuje univerzalno značenje događaja.
Struktura izvještaja
Uz uvod (2,1–2) i zaključak (2,11–12) izvještaj je kratko i zorno prikazan u tri prizora s po dvije osobe, odnosno skupine: Isus i njegova majka (2,3–5), Isus i poslužitelji (2,6–8), Stoloravnatelj i zaručnik (2,9–10). U uvodnom dijelu sveti nas pisac uvodi u kronološko-topografski ambijent događaja (2,1–2), u glavnom dijelu upoznaje nas s glavnim likovima i njihovim razgovorima (2,3–10), a u završnom dijelu (2,11–12) otkriva nam značenje događaja za Isusa i njegove učenike.
Kronološko-topografski podatci (2,1–2)
Izvještaj započinje kronološko-topografskim podatkom:
Trećega dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj.
Kronološki podatak treći dan povezuje zgodu s prethodnim događajima koje Ivan, analogno stvaranju u knjizi Postanka, donosi u sedmičnoj shemi (1,19–2,12). O značenju trećega dana mnogo se raspravljalo i raspravlja. Treći dan može biti treći dan po redu u tjednu, a to je utorak. U Židova samo sedmi dan ima svoje vlastito ime, a to je Subota. Ostali se dani u tjednu obilježavaju rednim brojevima. Trećega dana u tjednu, utorkom, u Židova su se redovito održavale svadbe, jer je u izvještaju o stvaranju samo za taj dan dvaput rečeno: I vidje Bog da je bilo dobro (Post 1,10.12). Treći dan, o kojem Ivan govori, nije treći dan u tjednu (utorak) nego treći dan nakon susreta s Filipom i Natanaelom (1,43–51). U tom trećem danu neki komentatori vide čistu kronologiju, vrijeme potrebno da se prijeđe put od stotinjak kilometara od Betanije do Kane, neki pak simboličko-teološko značenje, napose aluziju na objavu slave Božje na Sinaju i na Isusovo uskrsnuće. Sveti Toma treći dan tumači alegorički i u njemu vidi treću epohu povijesti spasenja; prvi dan je, naime, vrijeme naravnoga zakona, drugi vrijeme pisanoga zakona, a treći dan vrijeme milosti, u kojem utjelovljeni Gospodin svadbu slavi.
Kronološki podatci u Ivanovu evanđelju, kao uostalom u povijesti spasenja općenito, nisu nikada čista kronologija, uvijek imaju i simboličko, odnosno teološko značenje. Treći dan je oznaka novoga Božjega zahvata koji naznačuje spasenje, zaokret na bolje, od nesreće k sreći, od propasti u život. O trećem danu pod tim vidikom govorio je prorok Hošea:
Hajde, vratimo se Gospodinu! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećega će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim (Hoš 6,2).
Veliki događaji u povijesti spasenja obično se događaju treći dan. Trećega dana Bog spašava Izaka (Post 22,4–13), trećega dana Josip spašava svoju braću od gladi (Post 42,17.18), trećega dana Bog silazi na brdo Sinaj, objavljuje svoju slavu, daje Mojsiju Zakon saveza, a narod ispovijeda svoju vjeru (Izl 19, 8. 10. 11.15. 16. 18), trećega dana u Kani Isus objavljuje svoju slavu, daje novo vino, simbol Novoga saveza, i njegovi učenici povjerovaše u njega (Iv 2,1–11). Treći dan spominje se u Novom zavjetu jedanaest puta, gotovo uvijek u svezi s Isusovim uskrsnućem (Mt 16,21; 17,23; 20,19 par; Lk 9,22; 13,32 sl.; 18,33 itd.). Svaka zgoda Ivanova evanđelja je cjelovito evanđelje, jer u sebi izravno ili posredno sadržava Isusov čas, odnosno vazmeno otajstvo. Prema tome dublji smisao kronološke oznake trećega dana jest pashalno značenje. Svadba u Kani početak je objave Isusova časa, tj. slave koja će se trećega dana, na uskrsno jutro, očitovati u punini.
Simbolika svadbe
Svadba je u Židova imala religiozan karakter i slovila je kao religiozna dužnost. Isus je svjestan njezina značenja u povijesti spasenja i htio se na početku svoga javnoga djelovanja njome programatski poslužiti i na simbolički način pokazati da je nastalo mesijansko svadbeno doba, koje su proroci navijestili.
Svadba je najradosniji događaj u životu jednoga orijentalca. Slavila se sedam dana (Suci 14,12.17; Tob 11, 18). Svatko je mogao doći, jesti, piti i veseliti se. Svadba je simbol sreće i veselja. Isus će kasnije u svom javnom djelovanju slikom svadbe osvijetliti tajnu kraljevstva Božjega (Mt 22,1–14). Svadba u Svetom pismu ima simboličko značenje. Već je prorok Hošea u njoj vidio odraz Božje ljubavi prema Izraelu, savez između Boga i Izraela (Hoš 1–3). Nakon njega brojni proroci poput Jeremije (Jer, 2,2; 3,1), Ezekiela (Ez 16,60), Drugoga i Trećega Izaije (Iz 54, 4–8 ; 61,10; 62,4–5) prikazuju Boga kao zaručnika, odnosno supruga, a Izrael kao njegovu zaručnicu. Preko tih proroka Bog sam sebe izrično naziva suprugom, a Izrael ženom mladosti:
Ne boj se, ne ćeš se postidjeti… Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Gospodin nad vojskama… (Iz 54,4–6).
Kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati (Iz 62,5).
Na toj pozadini treba promatrati svadbu u Kani Galilejskoj i u njoj prepoznati metaforu, simbol Novoga Božjega saveza. Takvo razmišljanje potvrđuje i simbolika vina i razgovor između Isusa i njegove majke.
Isus i njegova majka (Iv 2,3–5)
Nakon što je Ivan u uvodnom dijelu (2,1–2) svadbu smjestio u kronološko-topografski i tematski kontekst, u glavnom dijelu, u tri dijaloška prizora (2,3–10), promatra je pod simboličko-teološkim vidikom. U središtu zbivanja nisu mladenci, što se vidi iz činjenice da se zaručnik spominje tek na kraju, a o zaručnici nema ni riječi. Očito da svetoga pisca ne zanima toliko svadba na njezinoj povijesnoj razini koliko na njezinoj simboličko-teološkoj. Glavni su likovi Isusova majka i poslužitelji na jednoj, te Isus i njegovi učenici na drugoj strani. Razliku između tih dviju vrsta sudionika evanđelist izriče glagolima biti i pozvati. Isusova majka bijaše ondje (2,1), ona pripada svadbi, ona s poslužiteljima predstavlja Stari Izrael, a Isus i njegovi učenici su pozvani, (2,2), on s njima kao s predstavnicima Novoga Izraela dolazi na svadbu da objavi početak mesijanskoga doba.
Sveti Ivan u svom evanđelju Isusovu majku spominje na dva veoma značajna mjesta: na početku njegova javnoga djelovanja, na svadbi u Kani Galilejskoj pet puta (Iv 2,1–12) i na kraju pod križem na Golgoti pet puta (Iv 19,25–27). Nikad je ne spominje poimence, nego uvijek kao Isusovu majku.
Kad bismo imali samo Ivanovo evanđelje, ne bismo znali kako se zvala Isusova majka (Klemens Stock).
Ivana ne zanima toliko njezino ime, to joj je zajedničko i s drugim ženama, nego samo ono po čemu se razlikuje od svih drugih žena, što je samo njoj svojstveno, a to je da je Isusova majka. Riječ majka u Ivanovu evanđelju rezervirano je samo za nju, jer se ona jedina u evanđelju spomenuta kao majka. Od svih žena Ivana zanima samo Isusova majka, koja majčinski obgrljuje djelo svoga sina, njegov početak na svadbi u Kani i njegov završetak na križu u Jeruzalemu, u jednu jedinstvenu povijest, tako da se može govoriti o marijanskom početku i marijanskom završetku Isusova mesijanskoga djelovanja.
Na početku razgovarajući s njim upozorava ga na nevolju ljudi, a na kraju pod križem sudjelujući s njim u njegovim patnjama dobiva ih za svoju djecu. Na svadbi je Isusova majka veoma aktivna, prva se spominje, prva primjećuje nestašicu vina, prva reagira, prva Isusa upozorava i poslužitelje poučava. Marija nastupa kao posrednica i učiteljica, posrednica kod svoga sina, učiteljica u narodu Božjem. To je njezino poslanje u povijesti spasenja. Kao posrednica iznosi potrebe ljudi pred svoga sina, a kao učiteljica poučava ih da ga slušaju.
Simbolika vina
Vino se spominje pet puta. Očito da je Ivan u njemu vidio veliku važnost. Vino spada među najstarije kulture čovječanstva, što se vidi iz zajedničkoga korijena riječi u mnogih jezika: yn (ugaritski), ynu (akadski), yayin (hebrejski), oinos (grčki), vinum (latinski), vino, vin (romanski jezici), Wein, (germanski). U Starom zavjetu vino se opisuje pod različitim vidicima: kao simbol ljubavi (Pj 1,2, 5,1; 7,10; 8,2), kao ugodno piće koje veseli ljudsko srce (Sir 31,27 sl., usp. Ps 104,15; Suci 9,13), kao znak Božjega blagoslova (Post 27,28; usp. Post 49,10–12), kao znak saveza s Bogom (Pnz 7,11–13), kao znak saveza među ljudima (Post 14,18), kao mesijansko dobro kojega će u mesijansko doba biti u izobilju (Am 9,13; usp. Jl 2,24; 4,18; Iz 25,6). Rano židovstvo očekivalo je da će u mesijansko doba na jednom trsu biti 1000 loza, na jednoj lozi 1000 grozdova, na jednom grozdu 1000 bobica, u jednoj bobici 40 litara vina. Bit će izvrsne kakvoće (Hoš 14,8; Iz 25,6) i bit će darovano (Iz 55,1). Takvim vinom, simbolom Saveza, Isus će se na svadbi u Kani Galilejskoj proslaviti i svojim zagonetnim odgovorom majci najaviti početak svoga mesijanskoga djelovanja.
Vina nemaju (Iv 2,3)
To su prve zapisane Marijine riječi u Ivanovu evanđelju. Što se u njima krije? Čista obavijest ili molba da Isus nešto poduzme? Crkveni oci i brojni katolički teolozi misle da je čudo očekivala i tražila. Neki opet misle da je Marija bila svjesna Isusova mesijanskoga poslanja i da ga je htjela potaknuti da započne svoje mesijansko djelovanje. Treći u Mariji vide glasnogovornicu Izraela, koji na alegorijsko-simbolički način izražava svoju čežnju za vinom mesijanskih dobara, za konačnom objavom Novoga saveza. Četvrti pak kažu da je Marija nestašicu vina jednostavno uočila, Isusa diskretno obavijestila sugerirajući da bi nešto učinio. Čudo, naime, nije mogla tražiti jer Isus dotada nije učinio nijedno čudo. Obuzeta neprilikom u kojoj su se mladenci i njihove obitelji našli, puna pouzdanja iznosi svoju zabrinutost svomu sinu očekujući da će on nešto učiniti. Da nije ništa očekivala, ne bi poslužiteljima rekla: Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,4).
Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas
Teško je razumjeti i teško protumačiti taj odgovor koji je Isus uputio svojoj majci, slažu se brojni komentatori. Spada među najspornije riječi Svetoga Pisma. Izazvao je beskrajne rasprave, kušalo ga se kroz stoljeća tumačiti na različite načine i do dana današnjega ostao je zagonetan. Složen je od dva dijela:
Prvi dio: Ženo, što ja imam s tobom? zbunjuje, osoran je, gotovo uvrjedljiv i na prvi mah neshvatljiv. Doslovan prijevod glasi: Što meni i tebi, ženo? Takvo retoričko pitanje poznato je u grčko-rimskom i semitskom svijetu kao formula kojom se diplomacija služila da izrazi stanje odnosa među subesjednicima, ne povezuje ih nego rastavlja, ne izriče zajedništvo među njima nego suprotstavljanje, koje može biti različitoga intenziteta, od nesporazuma do neprijateljstva, ovisno o kontekstu i tonu kojim se izriče. Postavlja se pitanje značenja te formule kojom se Isus poslužio u dijalogu sa svojom majkom. Što je njome htio reći? Kakav je odnos između njega i njegove majke?
Isusov odgovor je jedna cjelina; značenje prvoga dijela ovisi o shvaćanju drugoga dijela. Drugi se dio može shvatiti kao tvrdnja i kao pitanje, ovisi o tome kako se shvaća Isusov čas. Shvaća li se čas kao konačna objava Isusove slave po muci, smrti i uskrsnuću (Iv 7,30; 8,20; 12,23.27.31 sl.; 13,1.31 sl.), onda je drugi dio Isusova odgovora tvrdnja u obliku negacije: Moj čas još nije došao i ujedno obrazloženje nesuglasja između njega i njegove majke izraženo prvim dijelom: Što ja imam s tobom, ženo?
Shvaća li se pak čas kao početak objave Isusove mesijanske slave (4,34; 5,36; 11,9; 17,4), onda je drugi dio pitanje u obliku tvrdnje: Zar moj čas nije već došao?, a prvi: Što ja imam s tobom, ženo? samo nesporazum, koji Isus drugim dijelom odgovora otklanja, dajući majci do znanja da mu njezino upozorenje nije potrebno, jer je i onako došao njegov čas da započne svoje mesijansko djelovanje. Pitanje je dakle: je li Isusovim nastupom u Kani došao njegov čas ili nije?
Odgovarajući na to pitanje komentatori su se od crkvenih otaca pa do naših dana podijelili u dvije skupine: Jedni zastupaju mišljenje da Isusovim nastupom u Kani njegov čas još nije došao, i to je razlog zašto odbija upozorenje svoje majke, prema nekima i oštro, dok drugi misle da je došao, i to je razlog zašto Isusova majka odmah naređuje poslužiteljima da čine sve što im on bude rekao.
Između Isusa i njegove majke trenutno postoji nesporazum, jer ne stoje na istoj razini i ne misle na istu stvar, što je u Ivanovu evanđelju između Isusa i njegovih subesjednika čest slučaj. Njegova majka stoji još uvijek na razini odnosa majka-sin i misli na svadbeno vino, a Isus na razini svoga mesijanskoga poslanja i misli na mesijansko vino, simbol mesijanskoga vremena i traži od svoje majke da se s razine naravnih odnosa i materijalnih potreba uzdigne na višu razinu, na razinu njegova mesijanskoga poslanja i djelovanja i da preuzme od Boga namijenjenu ulogu, koju u povijesti spasenja ima upravo jer je njegova majka. Prema nekima Isus želi da se prepozna u onoj Ženi s prvih stranica Biblije, o kojoj je rečeno da će sa svojim potomkom satrti glavu zmiji (Post 3,15).
Marija svojom reakcijom pokazuje da je Isusove riječi razumjela i stoga napušta razinu dosadašnjih odnosa, izlazi iz uloge Isusove majke po tijelu i prelazi u ulogu duhovne majke vjernika. Sad je razumljiv Marijin nalog poslužiteljima i sad se pokazuje da nema proturječja između Isusovih riječi i djela. Prvim dijelom svoga odgovora Isus daje svojoj majci do znanja da mu njezino upozorenje nije potrebno, a drugim dijelom obrazlože zašto nije, jer je već došao njegov čas. Marija je razumjela da Isusov odgovor nije negativan, već pozitivan, što se vidi iz naredbe slugama:
Sve što vam kaže, učinite
To su posljednje zapisane Marijine riječi u Ivanovu evanđelju, duhovna oporuka Isusovim sljedbenicima svih vremena. Na prvi pogled izgleda kao da ne žele ništa drugo nego otkloniti neugodnost nastalu nestašicom vina; međutim, ako se promotre u specifičnosti Ivanova evanđelja, a to znači u svezi sa starozavjetnom predajom, onda se u njima otkriva dublji smisao.
Brojni komentatori prepoznaju u njima riječi egipatskoga faraona koji je u vrijeme opće gladi Egipćane uputio k Josipu: Idite k Josipu, i što god vam rekne, činite! (Post 41,55). Sukladno tome Marija u svom Sinu vidi novoga Josipa koji spašava Izrael. Neki autori iz Marijinih riječi iščitavaju formulu Saveza kojom se narod Božji služio pri sklapanju ili obnovi Saveza: Vršit ćemo sve što je Gospodin naredio (Izl 19,8; 24,3.7; Pnz 5,27; Još 24,24; Ezdr 10,12; Neh 5,12). Marija, služeći se tom formulom na neki način personificira izraelski narod u trenutku sklapanja Saveza i od poslužitelja traži da zauzmu stav prema Isusu kakav je narod imao u vrijeme sklapanja Saveza, a to znači savršenu poslušnost Božjoj volji, koja će im se očitovati u Isusovu nalogu. Već je papa Pavao VI. u svojoj pobudnici Marialis cultus u Marijinim riječima prepoznao glas objave u kojem odjekuje formula izabranoga naroda pri sklapanju Saveza na Sinaju i njegove obnove u Šekemu, kao i Očev glas s brda Tabora: Slušajte ga.
Stari Božji savez s Izraelom prelazi ovdje u Novi savez kao što voda prelazi u vino. I kao što je novo vino bolje od staroga, tako je i Novi savez bolji od Staroga saveza.
Isus i poslužitelji
Nakon Marijine pouke, odmah slijedi Isusova akcija, pretvaranje vode u vino. Sveti pisac nas ponajprije u detalje upoznaje s posudama u kojima će se čudo dogoditi, s njihovim brojem, kakvoćom, veličinom i svrhom: A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere (Iv 2,6). Postavlja se pitanje: zašto ih je bilo šest, zašto su od kamena, zašto prazne i zašto po dvije do tri mjere? Sve su to pitanja kojima su se komentatori od crkvenih otaca pa do naših dana, ne bez razloga, bavili i bave. Brojevi općenito u Ivanovu evanđelju imaju simbolično značenje (2,19 sl; 4,18; 5,2.5; 6,9.13; 8,57; 12,5; 21,11).
Već je sveti Augustin, na kojega se i sv. Toma oslanja, u broju šest vidio obuhvaćenu svu povijest Staroga zavjeta, podijeljenu u šest velikih epoha. Šestoga dana stvoren je Čovjek-Adam na sliku Božju i od Adama do Noe proteže se prva epoha, od Noe do Abrahama druga, od Abrahama do Davida treća, od Davida do Babilonskoga sužanjstva četvrta, od Babilonskoga sužanjstva do Ivana Krstitelja peta, od Ivana Krstitelja do Isusa Krista šesta, punina vremena, naše vrijeme koje će trajati do kraja vjekova.
Posude od dvije do tri mjere podsjećaju Augustina na tajnu Presvetoga Trojstva: dvije mjere, kad se u Svetom Pismu izrično spominju samo dvije osobe, Otac i Sin, u kojima se dakako osoba Duha Svetoga kao Ljubav podrazumijeva (Iv 14,23), a tri mjere, kad se poimence spominju sve tri osobe kao npr. u poslanju učenika da krste sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19).
Posude određene za židovska kultna pranja morale su biti otporne onečišćenju i to je razlog zašto se tražilo da budu kamene. Upadljiva je veličina posuda od po dvije do tri mjere. Jedna je mjera iznosila oko četrdesetak litara (39,39 l), a njih šest između 480 i 720 litara. Začuđuje da su bile prazne. Očito sveti pisac želi reći da su izvan upotrebe, da je židovski kult izgubio svoju moć čišćenja, da je vrijeme Mojsijeva Zakona dotrajalo.
Napunite posude vodom! naređuje Isus poslužiteljima, što oni, po Marijinoj uputi, savršeno izvršavaju. I napune ih do vrha (Iv 2,7). Izraz do vrha upućuje na puninu mesijanskoga vremena i mesijanskih darova. Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola! To je drugi Isusov nalog. Naglasak je na riječi sada, sada se čudo dogodilo, sada se voda za čišćenje pretvorila u vino mesijanskih dobara, sada se dogodio prijelaz iz Staroga u Novi savez, sada je došlo vrijeme eshatološke gozbe. Ivanov sada ima isto značenje kao u Markovu evanđelju: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje (Mk 1,15), ili u Lukinu onaj danas (Lk 4,21; 19,5.9). Poslužitelji su zagrabili vodu, a nosili su vino. Evanđelist ne spominje kako je voda postala vinom. Stvaralačka riječ Božja pretvorila je vodu u vino.
Sveti Toma postavlja pitanje zašto je Isus vodu pretvorio u vino, zašto vino nije proizveo ni iz čega (ex nihilo). Jedan od glavnih razloga je da bi pokazao da ne ustanovljuje sasvim novu nauku, a dokida staru, nego da ispuni, što je rečeno u Mt 5,17: Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Stari Božji savez s Izraelom prelazi u Novi kao što voda prelazi u vino. Novo vino nije nadomjestilo vodu, nego ono je voda postala vinom, tako i Novi savez nije odbacio Stari, nego je on u Isusu i po Isusu postao Novi Božji savez.
Ravnatelj stola i zaručnik
Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: ‘Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.’ (Iv 2, 9–10).
Stoloravnatelj je odgovorna osoba za organizaciju i odvijanje svadbene gozbe. Nakon što su mu poslužitelji po Isusovu nalogu vodu pretvorenu u vino donijeli i nakon što ga je okusio, ostaje zatečen, iznenađen i zadivljen nad njegovom kvalitetom i ne znajući odakle je, poziva zaručnika na odgovornost što se nije držao staroga običaja o vinskom pravilu:
Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada (Iv 2,10).
Kronološki podatak do sada nije čista kronologija nego znak da je došlo novo, mesijansko doba, prijelaz iz vremena obećanja u vrijeme ispunjenja. Pitanje odakle često susrećemo u Ivanovu evanđelju (1,46; 6,41sl.; 7,27; 8,14.41; 9,29; 19,9). Kao što je podrijetlo vina skriveno tako je i Isusovo podrijetlo skriveno. Stoloravnatelj ne zna niti može znati odakle je vino jer ono nije iz ljudskih zaliha, ono je mesijansko, darovno vino, nastalo od vode iz kamenih posuda, određenih Židovima za čišćenje. Kamene su posude bile napunjene vodom Mojsijeva zakona, Isus tu vodu Staroga zakona pretvara u vino Novoga zakona, u evanđelje milosti i istine (Iv 1,17). Stoloravnatelj poziva zaručnika na račun. Zaručnik se tek ovdje, na kraju, po prvi put spominje, a o zaručnici nema ni riječi.
Postavlja se pitanje tko je zaručnik, a tko zaručnica i kakva je to svadba? Sam se Isus u sinoptičkim evanđeljima predstavlja kao zaručnik: Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste? pitaju Isusa farizeji, a on im protupitanjem odgovara: Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti (Mk 2,18–19). Ivan Krstitelj naziva Isusa zaručnikom, a sebe njegovim prijateljem (Iv 3,29). Pavao piše svojim Korinćanima: Zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu (2Kor 11,2). Sveti Augustin izrično tvrdi da je zaručnik svadbe Krist Gospodin, koji je čuvao dobro vino, svoje evanđelje, sve do sada. To potvrđuju brojni komentatori do dana današnjega.
Međutim, u novije vrijeme javljaju se pojedinci, među kojima se ističe Léon-Dufour, koji to opće uvjerenje stavljaju u pitanje i smatraju da se to u ovom slučaju ne može na Isusa primijeniti. Prije svega Isus je pozvan na svadbu, a zaručnik je, iako ostaje po strani, sve do kraja, sudionik svadbe i bez njega je ne bi ni bilo, prema tome to su dvije različite osobe. Zatim Stoloravnatelj, okusivši novo vino, na odgovornost poziva zaručnika zašto je dobro vino čuvao sve do sada, a ne Isusa. Stoloravnatelj se obraća zaručniku kao da je osoba drugoga reda, razlikuje se od svih ljudi: Svaki čovjek…, a ti (2,10). I na kraju u Starom zavjetu Mesija nije nigdje označen kao zaručnik Izraela. Prema tome, zaključuje Léon-Dufour, ako ovdje zaručnik nije Isus, onda to nije nitko drugi nego Bog, koji sebe, kako smo vidjeli, u Starom zavjetu češće naziva suprugom, a Izrael svojom zaručnicom. Zaručnica se uopće ne spominje. Očito da svetom piscu nije stalo do svadbe kao takve, nego do njezina simboličnoga značenja. Čitamo li tekst ne samo na povijesnoj, nego i na simboličko-teološkoj razini, onda je to mesijanska svadba o kojoj su proroci govorili, svadba u kojoj Bog, Suprug (Iz 54,4–6) u svome Sinu, Isusu Kristu na novi i savršeniji način sklapa savez s Izraelom, odnosno s cijelim svijetom, koji predstavlja Žena, Isusova majka i vjerni poslužitelji. Kao što vino, nastalo iz vode, svojom kvalitetom nadvisuje staro vino, tako i Novi savez u Kristu nadvisuje Stari savez.
Zaključak
Praveći na kraju osvrt na cijeli izvještaj sveti ga pisac sažima u tri tvrdnje povezane veznikom i (grčki kai) u jednu rečenicu, koju naši bibličari različito prevode, a u doslovnom prijevodu glasi:
Taj početak znamenja učini Isus u Kani Galilejskoj i objavi svoju slavu, i njegovi učenici povjerovaše u njega (Iv 2,11).
Spominjući ponovno Kanu Galilejsku želi čitatelja vratiti na početak, da u svjetlu objave Isusove slave promatra svadbu i njezino značenje. Na početku su u Kani dvije skupine: Isusova majka s poslužiteljima na jednoj te Isus sa svojim učenicima na drugoj strani, a na kraju u Kani je samo jedna skupina usko povezana uz Isusa. U Kani je oblikovana prva novozavjetna zajednica, sastavljena od Isusove majke, braće i učenika. S njima Isus silazi u Kafarnaum odakle će se uputiti prema Jeruzalem (Iv 2,12) da ostvari sve ono što svadba simbolizira, da ustanovi Novi, vječni savez između Boga i svijeta u svojoj krvi.