Svećenička rodbina
Ako je itko volio svoju majku i svoje rođake, volio ih je Isus. Tko god dopusti, da je djetinja i rodbinska ljubav prirodna i pozitivna, — a jest: »nemo enim unquam carnem suam odio habuit« (Ef 5, 29.), — morat će odmah, ako je vjernik, dopustiti, i da ju je Isus najsavršenije prakticirao. I jest! Nije to samo neka aprioristička dedukcija. Pokazao je on to i u životu. Ne samo prema Majci, koja je bila najsavršenija majka, što ju je vidio svijet, nego i prema svojoj »braći«, prema svojim rođacima, koji nijesu, svi, bili savršeni; od kojih su mnogi bili i vrlo obični, i previše svjetski (Mark 3, 21.; Iv 7, 3. sq.). S materom i s rođacima putovao je on u Jeruzalem, na blagdane, i kao dijete, i kao zreo muž. Od majke i od rođaka ispraćen pošao je on prvi put na svoj apostolski posao, u Kafarnaum (Iv 2, 12.). Našao im se je, sa svojim učenicima, u svatovima (Iv 2, 2.). Navraćao im se je i u Nazaret (Luk 4, 16.; Mat 13, 54.; Mark 6, 1.). Nije ih se nikada, ni u jeku svoje proročke i mesijanske slave, postidio, i ako su, od reda, bili pučani, siromasi, provincijalci, iz prezrenog Nazareta (Iv 1, 46.), iz zabačene i ismijane Galileje (Iv 7, 52.). U njegovoj učiteljskoj pratnji ima i njegove rodbine. I pod Križem mu ona stoji, i uz grob (Iv 19, 25.; Mat 27, 61.). Uzeo ih je nekoliko, — svojih najvrjednijih rođaka, — i među svoje učenike; omogućio im karijeru apostola i svetaca (1. Kor 9, 5.; Gal 1, 19.; Jud 1.). I u staroj su ih Crkvi visoko štovali: »fratres Domina«. A za Majku je dokumenat, koji onemogućuje svaku rezervu, ona velika scena pod Križem; njihov zadnji razgovor. Nikoga nije Krist sa Križa, prvi, osobno apostrofirao, osim Majku. I to u jednom momentu, kad čovjek još može samo na sebe pomisliti i na ono, što mu je barem isto toliko drago kao on sam: u momentu smrtne agonije.
Uz Oca i uz duše, koje mu je Otac dao, da ih otkupi, on samo još vidi Majku. I smatra se dužnim, da je utješi i osigura. I u onom najvećem času svoje teandričke i otkupiteljske ekstaze, i tada, neposredno pred ulazak u svoju konačnu slavu, on je »Sin čovječji«: on se osjeća njezinim djetetom, on joj je zahvalan i na njezinoj uvijek vjernoj i toploj materinskoj ljubavi, i na njezinoj velikoj i jakoj vjeri, i na uzvišenom primjeru njezina žrtvenog herojizma ondje pod križem. »Stabat Mater«. I on to izriče s jednom nježnošću, koja je, u situaciji s jedne i s druge strane, više nego dirljiva: kratko i intimno, kako se govori samo najdražima i u času smrti. Okom i srcem više nego ustima. Vraća joj, Majci, ono, što će joj sad na oduzeti njegova i Očeva ljubav k dušama: sina za Sina. I proglašuje ju, — aluzija je na to i odviše očita, Majkom, ne samo ljubljenome učeniku, nego i svim milijunima i milijardama svojih ljubljenih učenika i braće, svemu otkupljenome čovječanstvu. »Ženo, evo ti sina! — Evo ti majke!« (Iv 19, 26. 27.).
Volio je Krist, — božanski je nježno on volio — svoju Majku; volio je, — božanski je prosvijetljeno volio, — i svoju rodbinu. A opet je, — uvijek zapravo, kad je nastupao u funkciji Učitelja i Otkupitelja, — bio čudno povučen i krut i prema Majci i prema rodbini. Toliko povučen i krut, da to nas, obične ljude, pomalo i iznenađuje i zbunjuje. Iznenađivalo je i Gospu. Ona se, izrijekom to kaže Evanđelje, — čudi njegovu misteriozno-samosvjesnom odgovoru u hramu: »Zašto ste me tražili? Zar nijeste znali, da ja moram biti u onomu, što je Oca mojega?« (Luk 2, 48—49.). Odgovoru, koji po ljudsku tako resko odudara od njegovih dvanaest godina, od njegove djetimjske naivnosti i od njegova, inače bezrezervnog, uvijek skromnog, posluha. U Kani ju je već manje iznenadilo ono Isusovo, opet naoko tako hladno: »Šta ja imam s tobom, ženo?« (Iv 2, 4.). Odmah se je snašla i razumjela ga. Njezino je prosvjetljenje tada bilo već jače; objava, koja joj je davana, postala je s godinama i milostima šira. Parirala mu je adekvatno, posve u njegovu smislu: »Štogod vam kaže, učinite!« (Iv 2, 5.). I na koncu je došlo i ono naoko najteže i najčudnije. On se svečano, programski, odriče, — opet misteriozno i mistično, i matere, i rođaka, i »braće«. Neće ni da ih primi u vrijeme propovijedi; daje načelno prednost dušama i interesu pastve pred rodbinskim i obiteljskim obzirima. »Tko je mati moja, i tko su braća moja? — Tkogod vrši volju Oca moga na nebesima, on mi je brat, i sestra, i mati!« (Mat 12, 48. sq; Mark 3, 33. sq). Gospa je i to, — ovaj put, sigurno, u potpunosti i savršeno, — shvatila. Bio je to samo još jedan novi dio njezina »Fiat«-a.
Očito je Krist htio tim da naglasi nešto zamašito i veliko. Genij je kršćanstva odmah na to nadošao. Bila je to opet jedna nova objava; još jedan od velikih, božanskih, paradoksa Evanđelja. Božansko je rodbinstvo iznad zemaljskoga. Interesi su Kraljevstva Božjega preči od onih obiteljskih i osobnih. I najplemenitiji prirodni sentimenat mora uzmaknuti pred zovom milosti i pred apostolskim dužnostima. Božju volju valja izvršiti, i kad joj stanu na put roditeljska prava. Veze krvi i mesa valja odlučno prerezati, ako su se ispriječile na put poslanju odozgor (Gal 1, 16 ).
Rekao je to, uostalom, Krist i inače mnogo puta. U svim verzijama i varijantama. I posve otvoreno. I kad nije dao pozvanomu na apostolat, da pokopa svoga oca (Luk 9, 60.). I kad je govorio o razdoru između oca i sina, matere i kćeri, radi Kraljevstva Božjega (Mat 10, 21. 35.). I kad je rekao, da ne može biti njegov učenik, tko ne zaboravi na svu svoju rodbinu, s ocem i majkom na čelu (Mat 10, 37.). I kad je postavio tezu: »Neprijatelji su čovjeku ukućani njegovi!« (Mat 10, 36. sq).
Nama je, svećenicima, sigurno, u prvom redu namijenjena pouka ovih evanđeoskih paradoksa. I mi imamo, kao i Krist, majke, i oce, i sestre, i braću, i rođake. A i mi smo apostoli. I za nas je aktualan problem te tako delikatne kolizije dužnosti.
Ne treba pretjerivati. Ne treba gledati na problem jednostrano. Ako je Krist mogao, nježno i sinovski, ljubiti svoju Majku, možemo i mi svoju. »Exemplum dedit nobis!« (Iv 13, 15.). I ako naše majke nijesu Madone kao njegova, jesu Marije Kleofine i Salome, koje su svoga sina poslale za Isusom i žrtvovale Bogu. I mogu biti plemenite. I naše majke, i naše sestre. I treba da budu plemenite. I da razumiju i pomažu našega i svoga božanskoga Meštra. I jesu to, bezbroj puta. I vjerne su nam i dobre: vjerne i dobre i u časovima, kad nam. drugi nijesu ni vjerni ni dobri. Ne će nas ostaviti, ni kad nas mnogi drugi ostave. Iskusili su to mnogi od nas u ovim danima ratnih i poratnih kriza i stradanja. Blago su nam, često, u našim župskim domovima. I anđeli čuvari mnogo puta. Božji anđeli, koji čuvaju i brane našu svećeničku krepost i naš svećenički dobar glas. Mnogoga je od nas jedino majka, ili pobožna sestra, spasila. Duhovno spasila: Bogu, Crkvi, dušama!
Ali — problem ima i svoje naličje. Nije Krist bez razloga bio u rodbinskom pitanju onako povučen i krut. On ne da rodbini tutorovati u apostolatu. On, kao što god neće lajicizma u Crkvi, neće ni nepotizma. Vidio je on unaprijed sve nevolje, koje će nepotizam, u svim svojim formama, nanijeti Crkvi kroz vjekove.
Stvari su praktično jasne. Nikada svećenik ne smije, ni u svećeničkom životu ni u pastvi, biti duhovni kmet svojim rođacima. »Ne razumije prirodni, — svjetovni, — čovjek onoga, što je od Duha Božjega« (1 Kor 2, 14.). On slijedi drukčije ambicije i drukčiju diplomaciju, nego što je ona evanđeoska i Kristova (Mat 20, 21.; Iv 7, 3. sq; Mark 3, 21.). Svećenik, koji je pod kuratelom rodbine, nema nikada pravoga auktoriteta, i nije nikada svijetu drag. Nikada župa ne smije biti ekonomska prćija obitelji. Sve vjernici lakše podnose, nego da crkvene nadarbine služe gospodovanju i bogaćenju svjetovnjaka. Nikada mati i sestra ne smiju igrati ulogu ni crkvenog oca, sakristanke ili crkvene počimalje, a kamoli neoficijelnog šefa župske crkve, župske kancelarije, župske pastve. Nema za njih nikakvih privilegija ni u crkvi, ni pred oltarom. Treba da budu ponizne, šutljive, povučene i pobožne Marte u sebi i u kuhinji svoga sina ili brata i anonimne žene iz vjerničke mase, a nikako ni kapelani, ni pastoralni savjetnici, ni advokati ili, što je još gore, suci i žandari na crkveno-župskoj sjednici. Dosta je svijetu i jedan starješina. Brecaju li se na njega i drugi u župskoj kući, gotovo je s ugledom i popularnošću župnika.
Stvari su i aktualne. Na mnogom župskom dvoru. Što smo u njima odlučniji i dosljedniji, što je oko nas manje rodbine i što je ona diskretnija, to smo bliže intencijama Gospodinovim i idealima Evanđelja. »Mulieres im ecclesiis taceant!« (1 Kor 14. 34.).
Isus je uzor svećenicima; Marija, ponizna, blaga i dobra, svibanjska Mati i Djevica, uzor je svećeničkim majkama i sestrama.
»Tko je mati moja, i tko su braća moja?« »Ecce mater tua!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 24-27. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
