Svećenik za treće tisućljeće
Biti svećenik za neke je jednako danas kao i nekada. Sve je po starom. Vjerovalo se kako se i danas vjeruje, išlo u crkvu češće ili godišnje. Ustaljeno. Površnom promatraču se čini da se svećenici ponašaju onako kako su se i nekad ponašali: govore kako su uvijek govorili, slave Misu, ispovijedaju, naučavaju. Neprivlačno.
Dolaze li promjene u obzir? Znamo da je naš Bog akcija, a ne reakcija. Osobine akcije jesu: inicijativa, originalnost, maštovitost, nada, promjene. Za novost i akciju kod svećenika se traži vjera i stalni dosluh s događajima oko nas. Do sada se, čini mi se, reagiralo na događaje koji su se dogodili: sekularizacija, manjak vjere, slab posjet liturgijskim obredima, formalizam pri sklapanju braka, krizme, prve pričesti. Kasno?
Promjene se moraju dogoditi unutar Crkve i događaju se. Ono je ponekad bilo pasivno reagiranje, a treba biti aktivno. Lako je to reći. Svećenik je Prometej i Sizif ujedno.
Svećenik nije „ukrao vatru mitološkim bogovima“, on je vatru vjere dobio od samog Boga Isusa Krista. Neće biti kažnjen što ju je dao ljudima, nego što je ne daje u dovoljnoj mjeri da im osvijetli život ovdje i u vječnosti.
Gdje su plodovi? Svećeniku se čini da je njegov trud poput Sizifova koji je gurao kamen uz brdo da bi se s vrhunca strovalio nizbrdo. Ma koliko se trudio, vidi malo plodova od navještaja Riječi Božje u svakodnevnom kršćanskom životu, ozračju, moralu.
Trebalo bi nam biti jasno da smo sijači koji ne moraju dočekati žetvu.
Bog zna da njegov posao nije uzaludan, makar se takav nekima čini.
Kardinal Claudio Hummes prigodom Svećeničke godine i 150. obljetnice smrti svetoga Ivana M. Vianneya (2009.) piše: „Svećenici su zaista važni ne samo zbog toga što čine nego i zbog toga što jesu. Svatko pošten zna da njima nije lako. Stare će vjernike naslijediti mlađa generacija, ali manje je očito da će naslijediti i prihvatiti njihovu vjeru.”
Uloga svećenika je presudna i teška. Mladi su „zanimljivi“ mnogima. Borba za mlade, za pomladak, imperativ je Crkve uvijek, a i danas je teška svećenička obveza. Katehizacija u vrtićima, školi, priprave za prvu pričest i krizmu, župni vjeronauk… imaju zadatak da što više mladih prigrle vjeru i budu unutar Crkve. Boli nas kad rjeđe posjećuju crkvu nakon krizme. Kolika je krivnja na roditeljima koji su „glumili“ vjeru i pripadnost Crkvi?
Papa Ivan Pavao II. sveti reče da se „Crkva ne pomlađuje na taj način“. Svećenik trećeg tisućljeća treba bogatiti Crkvu, ne mladim nego novim ljudima. Ono što crkvu čini starom nisu stari ljudi koji pohađaju bogoslužja, nego „stari čovjek“ o kojem govori apostol Pavao.
„Novi ljudi“ se mogu naći među starijima kao što se i „stari čovjek“ može naći među mladima. Prema Pavlu, „stari čovjek“ je okrenut grijehu, mlakosti u vjeri, popustljivosti porocima, požudama. On predlaže „odbacivanje“, svlačenje „starog čovjeka“ i oblačenje „novog“, po Bogu Isusu Kristu.
Među svima nama ima „starih i mladih ljudi“. Novi čovjek po mjeri Kristovoj privlači sam po sebi one koji s njime žive. Iz njega progovara Duh Božji koji je u njemu.
Takav bi trebao biti svećenik. On ne čeka, već izlazi „na ulice i trgove“, kako reče Pismo i poziva. Riskira, ali ide. Onaj koji hoda može učiniti pogrešan korak, za razliku od onoga koji stoji i gleda.
Svećenik trećeg tisućljeća je sličan Petru apostolu. Iz velike ljubavi prema Isusu prati ga na križnom putu. Tri puta će ga zanijekati i to mu se uzima u grijeh te često ističe. Postavlja se pitanje: zar su bili bolji oni koji su od straha pobjegli pa sebe nisu doveli u situaciju da pogriješe?
I svećenici mogu biti, kao i drugi vjernici, zapreka „ulasku u kraljevstvo Božje“. Tko su svećenici, od kapelana do svetog Oca? Isus Krist je „Glava Crkve“, Posrednik, a mi smo „poslužitelji Riječi“ i „Pontifeksi“, što bi latinski značilo „graditelji mosta“ između čovjeka i Boga.
Svećenik za treće tisućljeće je „uzet od ljudi, ali za ljude“. Ne smije biti dalek ni preblizu. Mora pružiti svakome ruku, ali niti jednu ne smije zadržati u svojoj. Krilatica kod nekih: „Ja vjerujem u Boga, a ne vjerujem u popove“, pogubnija je od ateizma. Duša Crkve je Duh Sveti, a svećenici okosnica, bez koje bi crkva bila nemoguća. Svećenik za treće tisućljeće mora biti blizu ljudima, ali ne lažno spontan. Laici o kojima je sve više riječ, kao oni koji imaju svoje poslanje, ali su i suradnici svećenika, ne boje se svojih svećenika, ali se trebaju bojati za njih da ih novonastale povijesne i društvene prilike ne zbune, dovedu u opasnost i do površnosti.*
E, sad ono što me ljuti.
Glas Koncila donosi slike mladih, netom zaređenih svećenika.
Zbunjuje tekst izgovoren prigodom jednog ređenja. Naslov: “Kakav nam svećenik, župnik treba?” Nabraja se što on ne bi smio biti: arhitekt, graditelj, turistički vodič, zabavljač, nogometaš, poznavatelj vina, teolog, profesor, novinar…, ja ću dodati i slikar i još koješta. “Svih tih navedenih i nenavedenih zanimanja ne treba ova ni jedna druga vjernička zajednica!”
Kakav bi trebao biti i kakav treba? Treba biti “onaj kojeg ćemo naći u crkvi pred svetohraništem ili u ispovjedaonici kao Ivana Arškog, L. Bogdana Mandića, Antu Antića, svećenik kojega ćemo susresti na ulici kao Majku Tereziju, Antu Gabrića, među mladima kao Ivana Merza, Ivana don Bosca”.
Žao mi je što mladomisnici dobivaju krivu sliku. Koliko znam, osobito mi svećenici na ratom razrušenim prostorima moramo biti molitelji i graditelji. Tko nas pita kako prikupiti godišnju članarinu – lukno, obiteljski dar biskupiji, novac za gradnju objekata? Koliko tu treba taktičnosti i strpljivosti da jednako “pružaš usluge” onima koji ne skrbe i onima koji skrbe za župu. Nije ideal svećenik koji kleči pred Presvetim, a crkva mu ruševina. Ili jeste??? Neki sveci o kojima je riječ nikad nisu gradili, organizirali župni život…, osim don Bosca i o. Ante Gabrića, koji su spojili jedno i drugo. Mogu nam biti uzor u molitvi. Ja se mogu pohvaliti gradnjom triju novih crkava, obnovom sakralnih prostora i kapelica…, a prema tekstu to je samo hobi, dok je svećeništvo nešto sasvim drugo. Jesam li dobar svećenik? Istina je da smo i molitelji i graditelji i sve drugo po potrebi.
Dio teksta je predavanje koje sam održao članovima udruženja laika molitelja “Serra klub”. „Serra klub“ je 1934. godine ustanovio o. Junipero Serra, ima svoje sjedište u Zagrebu, a od 1999. godine i u Nuštru. Članovi zauzetošću, molitvom i pozitivnim odnosom prema svećeničkim zvanjima, pridonose rastu Crkve, suodgovornosti za navjestitelje Evanđelja. Udruge su ostvarenje plodova provedene sinode u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Papa u miru, Benedikt XVI. piše: „Između župe i pokreta postoji plodna razmjena. Pokretu je potrebna veza sa župom da se ne bi pretvorio u sektu, a župi je potreban pokret da ne bi okoštala.“