Sveta Obitelj

Odlomak Evanđelja koji Crkva određuje da se čita za blagdan Svete Obitelji u nedjelju po Božiću u godini B odnosi se na maloga Isusa kojega Marija i Josip prikazuju u Hramu (Lk 2,22-40). Spominju se poimence osobe: najprije vjekovječne Božanske Osobe: Otac ili Gospodin, dijete Isus, utjelovljeni Sin Božji, i Duh Sveti; zatim Marija i Josip u službi maloga Isusa; prorok Šimun i proročica Ana koji se ne udaljuju od Hrama. Malo ćemo više o ovim ljudskim osobama u odnosu na Božanske Osobe, osobito na Isusa, Bogočovjeka, jedinoga Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda. 

Marija 

Rođena u Nazaretu, mjestancu koje u Starome Zavjetu ni spomena nema. A u Marijino doba ljudi bi se u Galileji na sam spomen sela samo podsmjehnuli i dobacili: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (usp. Iv 1,45). Ne govorahu da mjesto ne bijaše značajno po umnicima, graditeljima, vojskovođama, nego: zar može izići „što dobro“, moralno dobro, iz toga naselja? A kakvi bijahu Nazarećani, vidi se donekle po drugim prizorima iz Novoga Zavjeta, osobito u vezi s Isusovim posjetom. Na primjer, uopće ne prihvatiše Isusa kao Mesiju koji zbog njihove nevjere ne mogaše učiniti čudesa među njima, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika, čudeći se njihovoj nevjeri (Mk 6,5-6). Štoviše, htjedoše ga ti nedobri Nazarećani strmoglaviti niz brijeg (Lk 4,29). Čak ni njegova braća (Iv 7,5), tj. rođaci ne vjerovahu u njega. 

U tom se, dakle, selu, među takvom čeljadi, rodi i odraste djevojčica Marija, kći Joakima i Ane, kako ih predaja naziva. Imajući u vidu pojedine biblijske prikaze Marijine osobe i uloge, mogli bismo ovako zamisliti i onaj drugi dio života koji nije opisan. Njezini roditelji ne mogoše ni naslutiti da bi njihova kći mogla biti bezgrješno začeta. Svi se mi ostali nalazimo u istom lancu iskonskoga grijeha baštinjena po rođenju i u istom loncu pod istim poklopcem grijeha da nam se svima Bog smiluje (Rim 3,23). Ni Novi Zavjet ni izvanbiblijski izvori ne kazuju da Marija imađaše još braće i sestara. A vjerojatno joj pobožni roditelji prerano umriješe pa tako osta pravo siroče. 

Ona se ni po čemu ne isticaše kao djevojčica i djevojka među vršnjakinjama svoga mjesta. Niti bi ičim privlačila pozornost na sebe, ni svojom nošnjom, ni kosom, niti se nametala u kolu ili u igri. Čuvala ovce i koze kao i druge seljanke. Brala drenjine i smokve, trgala grožđe i žela ječam više u drugih nego u sebe. Čupala travu, uvraćala kravu u njivi. Sve marno i vjerno; tako da se žene u selu čudom čuđahu: Bože tebi hvala, što će biti od ove djevojčice? A druge joj pohvalno povlađivahu: Blago majci koja te takvu rodila!

Naučila čitati i pisati da može pratiti Bibliju, osobito Psalme i druge molitve i razvijati pobožnost u kojoj se njezino srce najugodnije osjećaše. Čitajući Bibliju ne pade joj nikada na pamet: O, što bih ja voljela biti „stasita i lijepa“ kao ona Rahela (Post 29,17) ili „pristala i lijepa izgleda“ kao Estera (Est 2,7), hrabra kao Judita ili Ruta. Niti se ikada zanosila mišlju: da se – Bog-dô – hoće meni ukazati anđeo kao onoj Egipćanki Hagari (Post 16,7) ili Samsonovoj majci (Suci 13,3). Najviše bi ponavljala, poput strjelovite molitvice:

»Hvalite Gospodina, svi puci, slavite ga svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka« (Ps 117).

Čitajući Knjigu Postanka naiđe jedne subote na onaj zagonetni redak o neprijateljstvu između Žene i đavla, Roda njezina i poroda njegova, i o pobjedi te Žene i Potomka njezina nad porodom od tmine (3,15). Ni ne pomisli da bi ona bila ta uzvišena i obećana Žena. Ona uostalom u duši osjećaše da se ne bi ni udavala, nego ovako u čistoći djevičanstva Boga hvalila i njemu služila molitvom i postom. Ni njezina pobožnost, pogotovo njezina bezgrješnost, ne bijaše ni primjetljiva, kamoli upadljiva, ni njoj ni u selu. Skromno djevojče od skromnih roditelja na skromnu imanju sa skromnom prošlošću i sadašnjošću. Tako Bog dao.

Tijekom vremena i sama doživje kako su ljudi u njezinu mjestu sebični, tašti i oholi, svadljivi i nepomirljivi: godinama jedni u drugih ne prelaze, ni djeca im uzajamno ne zbore, jer su se stariji posvađali i potukli zbog nekih mrginja i kokošiju; bune se protiv rimske vojske, protiv predstojnika sinagoge, rogobore na galilejskoga kralja, na rimskoga cara, čak i na Boga. Svako razgovaranje bijaše prigovaranje svemu i svačemu. Istočni se grijeh razgranao u svim svojim posljedicama sedmerostrukih požuda od oholosti preko zavisti do lijenosti. Bijaše joj duši teško slušati takve svakodnevne prigovore, osobito na Boga. I molila Gospodina da obrati srca njezinih Nazarećana.

Josip

Jedan skroman mladić, imenom Josip, ne bijaše kao ostali u selu. On kao mladićak doseli u Nazaret iz Judeje, iz Davidova Betlehema. Bijaše iz roda patrijarha Jude, sina Jakova ili Izraela. Rođen ni dvadesetak godina prije kršćanske ere. Siromašni mu roditelji, čini se, ne ostaviše ni pokretne ni nepokretne imovine. Slijedeći Božje nadahnuće dospje u Nazaret.

Marija i Josip

Tijekom vremena Josip se i Marija upoznaše. Kako bijahu siromašni, mišljahu da će zarukom i ženidbom životno stanje poboljšati zajedničkim radom. Čak se u zarukama pred Bogom odlučiše na potpunu čistoću, tako pretpostavlja sv. Augustin. Nikada se takvo nešto prije ne dogodi. Ali sada se ionako događaju velika i čudesna djela, nastupila „punina vremenâ“. Koliko ima mladih bračnih parova bez djece: ljudi se ne će čuditi, samo će ih malo sažalijevati.

Marija i Arkanđeo

Kada vrijeme ispuni se da Božja misô bude čin, tj. da se Božji Sin utjelovi, u Marijinu kuću stupi krilati arkanđeo Gabriel i povede razgovor u sasvim drugom smjeru. Uplašena, bogobojazna, zatečena, ali ne da se ne zna snaći i upitati, pogotovo ako joj je nešto nejasno. A ovdje joj je sve nejasno. Odakle meni…? Arkanđeo? U Nazaretu… Anđeo je stade hvaliti, nazivati „Milostipuna“ i govoriti joj da će roditi Sina, i da će se zvati Sin Svevišnjega. Ne razmišlja ona u trojstvenim odnosima Oca i Sina i Duha Svetoga, nego pita kako će to biti kada ona ne pozna muža, pozna doduše zaručnika – po tom bi se dalo zaključiti da su se zaručnici odlučili na nadahnutu bezbračnu čistoću – u braku! Anđeo joj jasno kaže da će dijete začeti osjenjenjem ili djelovanjem Duha Svetoga. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A ona će i dalje ostati Djevica kako je Bogu i obećala. Bog ispunio i svoj i njezin plan. Čudesno otajstvo. Kao dokaz Božjega djelovanja: I stara Elizabeta, njezina rođakinja, pod stare dane zače, sada je već u šestom mjesecu blagoslovljene trudnoće, kazuje joj Arkanđeo navjestitelj. Ona se toj vijesti obradova mimo svake mjere. Kada se u srcu posve uvjeri da je Bog na djelu, pristade vjerom i djelom, mente et ventre, opet sv. Augustin, dušom i tijelom. U njoj doduše bijaše Duh Sveti od njezina začeća, samo ne bȋ tako djelatan kao sada. Sada se dogodi Utjelovljenje po tom istom Duhu. Ona posta Bogorodica, ali ni blizu svjesna Božjega zahvata i čudesna otajstva. Šuti, nikomu ni riječi. A kako će Bog izvesti svoje planove, kako će Josipu objaviti, neka Svemoćni nađe načina, ona će vjerovati, slušati i služiti. I domalo dade se na put na tromjesečno služenje Elizabeti i Zahariji do sretna rođenja Ivana preteče.

Marija i Josip

Vrativši se iz Ain Karima od rođakinje Elizabete, Marija primijeti promjene na Josipu, koji zapade u tešku krizu, ali samo dva-tri dana. Arkanđeo se javi i navijesti u snu i Josipu, da bude otac Djetetu. On prihvati Božji plan kako se već počeo ostvarivati. Nađoše se u istom domu, obasjani milošću novoga Otajstva. Nazaretski se jezici ne imadoše kada ispirati nad Djevojkom-Majkom. Glavar Svete Obitelji brinut će se za Mariju i njezino Dijete. Nije on ni samo skrbnik, ni hranitelj, ni branitelj, ni poočim nego po Božjoj naredbi otac, ali ne fizički nego providnosni! To je očinstvo jače i izrazitije od fizičkoga. Bog čudesno naredi (Mt 1,24) da Josip uzme Marijino Dijete kao svoje i pokaže svu očinsku ljubav prema njemu. Tih, skroman, skrovit, šutljiv, ali neumoran i radišan, bogobojazan i pravedan, izvršitelj Božjega plana do u sitnice. Daleko od Nazareta, pokraj Betlehema, Marija Dijete porodi, povi i položi ne u zipku, nego u jasle. Zajedno s Josipom nadjenu mu ime Isus – Spasitelj (Mt 1,21; Lk 1,31). Donesoše ga u Hram 40. dan po rođenju na prikazanje Bogu.

Prorok Šimun

Luka evanđelist prikazuje jednoga samca, privržena Hramu, „starca“ puna mladosti, što se osobito vidi kada uzima Maloga iz Marijina naručja, i nad njim izriče proroštvo, pozitivno o uzdignuću, i negativno o propasti, mnogih. Bog mu dade da svojim očima vidi Otkupitelja, koji je Mir i Svjetlost, Spasenje i Slava. A i Mariji proreče kakav će joj mač boli probosti srce da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Dok je on blagoslivljao Boga i čestitao roditeljima na prinovi, pojavi se još jedna osoba između onih omiljenih „sirotana Božjih“.

Proročica Ana 

Sveti Luka evanđelist brižno je i po redu pokupio – vjerojatno i od same Gospe, služiteljice Riječi (usp. Lk 1,2-3) – korisne obiteljske obavijesti o jednoj vrijednoj ženi. Ona se sretno i radosno udade, ali već u 7. godini braka izgubi muža, a djeteta ni ne zaljuljaše. Osta sama ko sova na grani. I tako do 84. godine. Ako se udala u 17. godini i s mužem živjela samo sedam ljeta, do svoje 24. godine, onda kao udovica proživje 60 godina. Proslavila dijamantni jubilej udovištva! Ona bijaše povezana s jeruzalemskim Hramom poput neke sestre sakristanke.

»Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu« (Lk 2,37).

Imala je ta osoba posebnu milost, radost i čast da uživo svojim staračkim očima vidi maloga Isusa i njegovu Majku Mariju i sv. Josipa. Da Maloga drži na svojim rukama koje su se parkinsonski tresle da su jedva držale i starački štap. Po profesiji proročica, žena brojnih godina i još brojnijih vrlina. O njoj sveti pisac kratko i jezgrovito tri puna retka, šezdesetak riječi. To joj je i kanonizacija. Od nagla uzbuđenja i suza ne izusti nijedne, samo uzdah za uzdahom, iako je „svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o Djetetu“ (Lk 2,38), tj. nadahnuta proročki objavljivaše da je upravo to Dijete u Marijinim rukama pravi Mesija i pravi Sin Božji, koji će otkupiti Jeruzalem i ostatak svijeta.

Ana dolazi od hebrejske riječi hannah = milost, milosrđe. Hrvatski Mila, Milka, Milica, Milojka. Hannajah – Bog mi se smilovao. Ime Ana – u svojim najrazličitijim formama: Ana, Anica, Anita, Anela, Anera, Anuša, Anka, Ankica, Hana – da ne nabrajamo dalje – najčešće je kršćansko ime, čak češće od Marije.

Poruka. Vrijeme od Isusova navještenja do njegova uzašašća bijaše „punina vremenâ“, tj. povijesno razdoblje kada se poče ostvarivati Očev plan sa Sinom u Duhu Svetom s obzirom na otkupljenje čovječanstva, vrhunac Objave, i kada se nađoše određene skupine pobožnih vjernika koji iščekivahu Mesiju koji dođe u osobi Sina Božjega kao Dijete začeto od Djevice Marije po Duhu Božjemu. I koji prihvatiše Mesiju kako bijaše volja Božja. Ti pobožni vjernici bijahu: Elizabeta, Zaharija, sin im Ivan; Marija, Josip. Betlehemski pastiri. Prorok Šimun i proročica Ana u Hramu. Mudraci s Istoka, pobožne žene, apostoli… Svi koji povjerovaše u Sina Božjega. Svima njima Bog dade da već na ovome svijetu dožive djelić one radosti koja cjelovito ispunja dušu njihovu u vječnosti prema mjeri koju je Bog odlučio prema svakoj osobi.

„A kada dođe punina vremena, odasla Bog sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi, te primimo posinstvo“ (Gal 4,4-5).

S utjelovljenjem Sina Božjega započinje punina vremenâ, u kojoj Sin bijaše rođen od Žene: one obećane Žene (Post 3,15); Zakonu podložan: Zakonu kao simbolu maloljetnosti, da te „maloljetnike“ otkupi i postanu sinovi Božji, odrasli, subaštinici Kristovi. S Isusovim uzašašćem ne prestaje ta punina vremenâ, jer Isus na otajstven način ostaje sa svojima u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20).   

I mi usrdno molimo neka se ta punina vremenâ prelijeva i na sve nas da u svome obraćenju od stvorenja k Stvoritelju, u prerastanju iz maloljetnosti u duhovnu punoljetnost primajući posinstvo, prihvaćamo Isusa kao Svjetlo i Slavu, Mir i Spasenje, Radost i Milost kako to od nas Bog očekuje i kako se nadamo da ćemo u društvu s velikom nebeskom Obitelji vječno uživati u Božjoj blizini, zauvijek Bogu slični slaveći ga u vjekovječne vjekove.