Petak, 21 siječnja

Sveti Ivan, apostol i evanđelist – nacrt za homiliju


Čitanja: 1Iv 1,1-4; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Iv 20,1-8


Danas slavimo Ivana evanđelista, ljubljenoga učenika. Simbol mu je orao, a to je stoga što orao s visine dobro i jasno vidi. Upravo je tako i s apostolom Ivanom. On je pisao svoje evanđelje i svoje poslanice puno godina nakon Isusova uskrsnuća i to je pisao onom preciznošću kojom se stariji ljudi do u tančine sjećaju događaja iz svoga djetinjstva i svoje mladosti. I ne samo da se Ivan sjeća mnogih pojedinosti, nego on to gleda s dubokim razumijevanjem čovjeka koji je doista upućen u svekoliko otajstvo Božjega milosrđa. Tako nam danas na samom početku svoje poslanice veli:

Što bijaše od početka,
što smo čuli,
što smo vidjeli očima svojim,
što razmotrismo i ruke naše opipaše

što smo vidjeli i čuli,
navješćujemo i vama
da i vi imate zajedništvo s nama.

Ivan svjedoči za ono što je vidio, što je čuo, što je rukama svojim opipao. Doista, Ivan je imao posebnu milost. Bio je jedan od prvih učenika. Bio je svjedokom svih Isusovih propovijedi, svih njegovih čudesa i čudesnih djela. Bio je među onom trojicom izabranih učenika, zajedno s Petrom i svojim bratom Jakovom. Njih trojica su bili svjedoci i Isusova preobraženja, i Isusove smrtne muke u Maslinskom vrtu. Jedini od svih učenika bio je podno Isusova križa, zajedno s Isusovom majkom Marijom i još drugim ženama. Njemu je umirući Isus povjerio svoju majku. Ivan je bio, kako izvješćuje i današnje evanđelje, jedan od prvih svjedoka Isusovog praznog groba, odnosno, njegova uskrsnuća. Konačno, Bog je Ivanu podario dug život i, kako svjedoči crkvena predaja, nije umro mučeničkom smrću, nego je preminuo u dubokoj starosti, okružen učenicima koji su ga duboko poštovali kao posljednjeg Gospodinova učenika.

Zato Ivan s punim pravom može kazati da navješćuje ono što je vidio, čuo, doživio i rukama opipao. Starac Ivan bio je u prvoj kršćanskoj zajednici utjelovljeno evanđelje, dragocjeni svjedok i navjestitelj Kristova spasenja.

A što bismo mi danas mogli reći? Možda nam se čini da se danas riječ Crkve ne čuje dovoljno glasno. Možda se riječ vjernika ne čuje dovoljno jasno. Možda je zamućena slika našega Gospodina Isusa. Možda se glas vjeroučitelja u školi ne čuje dovoljno. Možda je propovjednički glas svećenika mutan i nejasan. A evo nam Ivanova puta. Veli stara latinska poslovica da nitko ne može dati ono što nema. Tako se i mi možemo upitati je li svaki od nas kršćana doista susreo Gospodina Isusa, je li doživio Božju blizinu i milost? Je li svakome od nas Božja riječ svetinja, a evanđeoske riječi glavni životni putokaz? Sada već možemo bolje razumjeti. Bude li Krist velik u našem životu, budu li njegova riječ i njegova misao snažan pokretač moga života, onda ću to moći posvjedočiti i drugima. Čak i bez nekih posebnih riječi, štoviše, i bez riječi. Onda će cijelo moje biće isijavati Kristov mir, Kristovo spasenje i Kristovu radost. Naravno, ponajprije u mojoj vlastitoj obitelji, a onda i šire.