Sveto Pismo i korizma
Pomislih kako bih mogao proći sam kroz korizmu. Da mi nitko ne smeta. Usamljen. Uputiti se na neki pusti otok gdje ću staviti u središte samog sebe. Tako sam negdje i zamislio ovu korizmu. Bez igdje ikoga. Nitko mi ne treba.
Putem susretnem Adama i Evu. Pomislih evo dvoje koji će mi se sada početi žaliti što su sve izgubili svojim grijehom. U početku su samo ponavljali kako nisu krivi. Nisu odgovorni. Postali su mi naporni. Pomislio sam da ih ostavim za sobom. Ubrzat ću korak. Ne treba mi dvoje praroditelja koji su krivi zbog stanja u kojem sad zbog njih moram živjeti. Uporno su se žalili na Boga, što im je učinio kako je prema njima postupio.
U nekom trenutku Adam je s tugom u glasu napomenuo kako mu još uvijek u ušima odzvanja ono Božje Adame, gdje si. Nikako se ne može osloboditi tog glasa u sebi. Taj ga glas stalno progoni i tjera da ide naprijed. Eva dometnu kako u tom gdje si stalno iščitava nadu da nije sve izgubljeno, da će se jednog dana vratiti tamo odakle su istjerani. Čak joj je Bog to i rekao između redova, ali ona u ovom trenutku ne zna kad i kako će se to dogoditi.
Malo sam se urazumio nakon tih njihovih riječi i pomislio kako možda i nisu tako loši suputnici, dvoje njih kao tražitelji nade. Negdje u nekoj pustinji nabasasmo na nekog čovjeka kako vodi dječaka i silazi s visokog brda. Zadihan i prašnjav reče nam da se zove Abraham, a dječaka nam predstavi kao svoga sina Izaka. Putem nam je pripovijedao o tome kako je napustio sve u rodnom gradu Uru Kaldejskom i otisnuo se u nepoznato za svojom obitelji. Pripovijedao nam je i o svojim teškoćama i problemima, strahovima oko nasljedstva jer on i njegova supruga nisu imali djece. Nešto nam je stidljivo i šturo ispričao o nekim ljudima koji su ga posjetili i rekli mu kako će mu Bog dati sina. Nije o tome govorio puno jer je bio uvjeren kako je to bila nečija neslana šala.
Ali, ono što nam je na kraju rekao dok smo prilazili njegovim šatorima i devama bilo je neshvatljivo. Bog mu je na kraju nakon dugih godina molitve i prošnji dao sina i tražio na kraju od njega da ga žrtvuje i mi smo baš naišli u trenutku dok je silazio s brda gdje je trebao svoga sina prinijeti kao žrtvu, ali ga je Bog spriječio i pohvalio zbog njegove duboke i snažne vjere.
Dok smo sjedili s njim pod šatorom zamišljeno je gledao u daljinu i tiho ponavljao kako je Bog velik i kako je sve moguće onomu tko se nada i uzda u Božju pomoć. Privolio nas je na kraju da zajedno s njim nastavimo putovanje jer kako nas je uvjeravao pustinja je velika i negostoljubiva, a on je u ovim krajevima već dugo i poznaje dobro pustinjske puteve i zamke, i da se ne bismo izgubili ili umrli od žeđi i iscrpljenosti pristanemo.
Putem dok smo išli kroz pustinju Abraham nam je pripovijedao o Bogu, kako ga je susreo, kako ga je Bog pozvao, kako se dvoumio je li to treba učiniti ili ne, i da je na kraju ipak u nadi protiv svake nade povjerovao Božjoj promisli i providnosti.
Dok nam je tako govorio odnekud je izronio starac koji se oslanjao na štap, vidjelo se da je umoran i dobrano iscrpljen. Abrahamova žena Sara, šutljiva i krhka žena brzo siđe s deve i prinese mu vode u kožnoj čuturici. Starac je halapljivo pio. Abraham ga upita tko je i odakle je, on reče da se zove Noa i da već dugo luta pustinjom ne znajući kojim putem treba krenuti. Abraham se smilova i naredi svojoj sluškinji Hagari da pomogne starcu da uzjaši jednu od deva. Starac se duboko zahvaljivao, a Abraham ga prekinu i upita odakle je.
Reče da je dobrano star, više se i ne sjeća koliko dugo živi na zemlji, preživio je nekakav potop u brodu koji je sam izgradio, dok je puno ljudi stradalo jer ga nisu slušali i odbijali mu pomoći. On je preživio potop jer je slušao što mu Bog govori, često bi danima i noćima osluškivao budan u molitvi što mu Bog poručuje, pa je tako na Božji glas i poziv sagradio najveći brod na svijetu kako bi se svi oni koji također poslušaju Božji glas mogli spasiti od vodene pošasti koja se spremala.
Slušao sam njihova pripovijedanja i bi mi neobično to šaroliko društvo potpuno različitih ljudi iz različitih vremena i svjetova, s različitim životnim pričama, a jedino što ih je međusobno spajalo i povezivalo bio je Bog u koga su vjerovali, koga su slušali i nada rođena iz tog slušanja koja ih je vodila i još uvijek vodi.
Bili su mi neobični u svojoj različito odjeći, izgledu, boji kože, jezicima kojima su govorili. Recimo, Adam i Eva imali su samo neke pregače preko struka, mladi i glatkih lica i obraza čovjek bi ih zabunom mogao pomiješati s anđelima. Abraham je bio izbrazdan u licu od pustinje, na sebi je nosio nekakvu haljinu s povezom preko glave, i od njegovog lica su se vidjele samo blage i svijetle oči. Noa, onaj starac na sebi je imao nekakvu jednoslojnu haljinu grubu možda od kože nekakve životinje, veliki drveni štap, a lice mu je bilo obraslo u dugu kosu i bradu koje su se bijelile i sjajile na suncu.
Kad smo stali da odmorimo, posjedali smo oko vatre zamišljeni i šutljivi. Odjednom svi upriješe poglede u mene. Bio sam im nepoznat. Tko sam, odakle dolazim i kako sam dospio tu među njih u pustinju u toj čudnoj i njima nepoznatoj i neobičnoj odjeći i kakav je to jezik kojim govorim jer ga dosad nisu čuli.
Ispočetka sam bio rezerviran. Dok su oni stalno međusobno razgovarali i upoznavali se i na kraju iznenađeno otkrivali koliko toga zapravo imaju zajedničkog, ja sam šutio i promatrao ih kako razgovaraju. Primijetio sam kako se u mnogočemu nisu slagali, valjda zato jer su dolazili iz različitih vremena, pa im je bilo teško međusobno se sporazumjeti i povezati. A
li, dok smo putovali sve češće su se mogle čuti riječi Bog, Stvoritelj, Elohim, i riječi nada i iščekivanje. Tako su na kraju otkrili kako imaju više zajedničkog, nego onog što ih razdvaja. I kad smo navečer sjeli oko vatre već su se ponašali kao da se oduvijek poznaju, kao da su dio jedne velike, a meni nepoznate i nedokučive cjeline.
I sad sam odgovorio s nekoliko šturih rečenica, ne govoreći puno o sebi. Tek sam napomenuo kako sam se uputio na jedan pusti otok kako bih tamo sam daleko od svih malo molio i šutio, jer sam se umorio od ljudi i njihovih upornih dosađivanja da mi smetaju i nikako me ne puštaju na miru. Rekoh im, kako želim biti sam s Bogom bez igdje ikoga, bez ijednog ljudskog bića.
Na to me stanu odvraćati od toga i uvjeravati kako to nije dobro, kako je najbolje do Boga doći zajedno s drugima, kako evo i oni na kraju otkriše da su iako međusobno nepoznati hodočasnici nade prema istom Bogu i istom vjerničkom iščekivanu spasenja i spasitelja. Cijelu noć su me uvjeravali da pođem s njima, sigurno se neću pokajati. Iako nevoljko, ujutro ipak odlučim da ću s njima nastaviti put.
Nismo putovali niti nekoliko dana kad naiđosmo na veliku povorku ljudi, nepreglednu kolonu koja se sporo kretala kroz pustinju. Adam, Abraham i Noa priđoše nekom čovjeku koji stajaše malo podalje od kolone držeći raširene ruke nad njima. Nešto su s njim razgovarali, žustro raspravljali, pa bi onda nešto šapatom govorili, pa bi onaj čovjek ponovno raširio ruke, a oni bi ustuknuli, ali ne iz straha, nego iz strahopoštovanja.
Adam se prvi vrati i reče nam da se onaj čovjek zove Mojsije i da već nekoliko godina vodi izabrani narod kroz pustinju do obećane zemlje. U to se vratiše i Abraham i Noa i rekoše nama ostalima kako se Mojsije složio da im se priključimo u putovanju prema obećanoj zemlji, jer put će trajati desetljećima i tko zna tko će od nas dospjeti vidjeti je i u njoj se nastaniti, ali da mu je Bog obećao ne samo da će izabrani narod dovesti u obećanu zemlju, nego da će iz izabranog naroda roditi se Mesija, odnosno Spasitelj.
Na to Eva gurnu Adama laktom i ovaj se nakašlja. Svi se okrenu prema Adamu. On stidljivo reče kako je i njima dvoma Bog obećao spasitelja preko žene, nove Eve, ali eto oni nisu sigurni da će ga dočekati. I Noa reče da mu je Bog obećao isto dok je dugom potvrđivao savez s njim i ljudskim rodom. Slično reče i Abraham nakon što ga je Bog iz Ura pozvao na daleki put u nepoznato.
Mojsije je jedini šutio i gledao u veliku masu ljudi koja je klizila sporo kroz pustinju. Koliko je njemu poznato Bog nije lažov, a on ga je vidio licem u lice i ostao živ, ako je Bog tako obećao sigurno će to i ispuniti.
Mojsije upre štap u mene i upita ostale tko vam je ovaj jer je primijetio da ne pripadam njima i da se po svemu razlikujem. Rekoše da su me putem sreli i misle kako sam hodočasnik nade i nemaju ništa protiv ako se i on slaže da se i ja uputim s njima u obećanu zemlju. Mojsije samo šutke kimnu glavom u znak slaganja.
Tako sam nastavio umjesto prema svom zamišljenom pustom otoku bez ikoga, s ovom neobičnom skupinom likova hodati kroz pustinju. I svaki dan sam se sve više čudio kako se međusobno razumiju i sporazumijevaju kao da su se oduvijek poznavali i kao da ih je Bog njima nepoznatim putevima i načinima međusobno povezivao i upućivao da budu hodočasnici iščekivanja, hodočasnici nade u spasenje i Spasitelja.
