Svi sveti – homilija
Uvod i pokajnički čin
Danas slavimo sve svete, silno mnoštvo Božjih ljudi, vjernika, onih koji su bili prije nas i koji su ostavili divan primjer dobrote i ljubavi. Oni su bili Božja slika na ovome svijetu. Oni se nisu dali zavarati blještavilom ovoga svijeta nego su slijedili glas svoga srca, svoje savjesti i svetoga Evanđelja. I mi bismo htjeli ići njihovim stopama. Zato ćemo se na početku pokajati za sve svoje grijehe.
- Gospodine, ti si svome izabranom narodu dao Zakon, da po njemu živi. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, svojom poniznošću i svojom smrću na križu ispunio si sav Zakon. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti si u naša srca urezao Zakon svoje ljubavi i ispunio radošću svoga blaženstva. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Koliko puta znamo reći: Blago njemu! Ili: Blago njoj! I onda s uzdahom gledamo one koji su zdravi, mladi, uspješni, koji su traženi, koji su bogati, koji si mogu ugađati kako žele… Pri tome se, naravno, često varamo, jer uglavnom mislimo da je susjedova trava zelenija od moje, a pri tome ne znamo ni kakva mu je trava i kako je, zapravo, njemu u dubini duše. Što je pravo blago i komu je blago? Vrlo se brzo možemo uvjeriti da nije blaženstvo u ludim zabavama i provodima, u bogatstvu, slavi i moći. Tko se time opija, on se, kao i svaki drugi alkoholičar, budi s gorkim okusom. I onda ide opet piti da zaboravi dubinu vlastite prznine. I tako do konačnog besmisla. Današnje nam evanđelje (Mt 5, 1-12a), naprotiv, govori o pravom blaženstvu, točnije, predstavlja nam Isusova blaženstva. Od mogućih osam, mi ćemo se osvrnuti na četiri.
Blago bogatima ili blago siromasima?
Isus veli: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! U prvi nam se mah ne čini, da je tome baš tako. Teško je biti siromah, teško je biti u svakodnevnoj tjeskobi za odjeću, obuću, krov nad glavom, za ogrjev, za budućnost svoje djece… Strašno je ostati bez posla… Pa onda smo svi mi skloni vjerovati da je blago onome, koji takvih briga nema, jer ima svega u izobilju. Međutim, nije to baš tako jednostavno. Samo materijalno bogatstvo nužno ne donosi mira. Kao prvo, onaj tko je u našim očima bogat, u vlastitim očima nije bogat dovoljno. Smatra se siromahom u odnosu na one koji imaju još više od njega. Tjeskoban je, jer nije stekao još više. Plaši se da ne izgubi i to što je stekao. veli Pismo: Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je ispraznost (Prop 5,9). Drugo, još važnije: mi sebi samo utvaramo da ovozemne stvari mogu ispuniti naše srce. Beskrajne su dubine našega srca i nikakva ovosvjetska igračka ne može ga do kraja ispuniti. Isus, naprotiv, veli: Blago siromasima duhom. Siromah duhom jest čovjek, koji se ne navezuje na zemaljske stvari, nego se njima služi težeći za nebeskim. Siromah duhom, Isusov siromah, Božji je čovjek koji u miru i zahvalnosti zarađuje i blaguje svoj svagdanji kruh. Služi se zemaljskim dobrima a za nebeskim teži. Blago nama budemo li i mi tako živjeli!
Blago onima kojima sve dobro ide ili blago ožalošćenima?
Zahvaljujući sredstvima javnog priopćavanja dobro smo upoznati sa svim nesrećama i tragedijama što se u svijetu događaju. Pogađaju nas i osobne nesreće naših poznanika i prijatelja. Gledajući sve to, lako pomislimo da je blago onima koji su toga pošteđeni. A Isus danas mirno veli: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Kako to razumjeti? Jednostavno. U ovome svijetu nemoguće je izbjeći bol i suze. Tko to nije nikada imao razloga zaplakati? Pa i onaj, kojega držimo osobito sretnim, gleda smrt svojih roditelja te, na koncu, i sam ide prema smrti. Nije, dakle smisao našega života da, kao u skijaškom slalomu, izbjegavamo ono sve što nas može ražalostiti. Božji se čovjek, naprotiv, trudi ići s Isusom: bilo to na svadbu u Kanu Galilejsku, bilo u smrtnu borbu u Maslinskom vrtu. Jer, ako smo s Kristom ožalošćeni, s njime ćemo se i radovati. To je naša nada i naša radost.
Blago silnima ili blago krotkima?
Uvijek je u ljudskom društvu bilo onih koji su silom sebi pribavljali posebno mjesto. Pa i naše društvo, koje se voli nazivati demokratskim, poznaje englesku skraćenicu VIP, što znači “veoma važna osoba”. Pa onda imate u zračnim lukama VIP prolaze i VIP prostorije. Čini nam se da su te osobe okružene mnoštvom lakata koji im šire prolaz. A što reći o onima koji uspijevaju novcem i političkim položajem pribaviti ono što im po sebi ne pripada? To su oni silnici koji se smatraju posebnima, jakima, zaslužnima, nadljudima. U povijesti su to bili kraljevi, diktatori i vojskovođe. Ni danas nije puno drugačije, samo što se to koji puta drugačije naziva. Svi su oni u svojim očima VIP. A Isus danas mirno veli: Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Tko su ti krotki? To su oni koji će ustupiti svoje mjesto u autobusu ili tramvaju onome tko je slabiji, koji se ne hvastaju ni svojom titulom, ni svojim rođenjem, ni svojim položajem, ni svojim materijalnim bogatstvima. To su oni dragi, skromni, dobrostivi i dobronamjerni ljudi koji se ne žele ni isticati ni nametati. Prisjetimo se. Kad je ono Isus slavodobitno ulazio u Jeruzalem, svi su mu klicali kao Mesiji. Međutim, tom prigodom Isus nije jahao na konju, jer je konj prema ondašnjem shvaćanju bio životinja za vojne pohode. Isus je jahao je na magarcu. Tako se, po svjedočenju evanđelista, na Isusu ostvaruje drevno proroštvo: Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. (Mt 21,5). Isus je bio krotak. Isus je bio blag. Isus je bio ponizan. Isus je bio poslušan svome Ocu. Isus je bio dobrostiv. Njega slijedimo. On nam je Spasitelj. Zato duboko vjerujemo njegovoj riječi danas: Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago nasilnicima ili – blago mirotvorcima?
Nažalost, ljudska je povijest – povijest ratova. Koliko nasilja, nepravdi, otimanja, zločina… Evo, na primjer, ima jedna povijesna ličnost: ime mu je Aleksandar Veliki. Po čemu je velik? Pobio je mnoštvo svojih neprijatelja, u smrt poveo mnoštvo svojih vojnika, osvojio je tuđe zemlje… Ista je stvar s Kalom Velikim… Tako mi ljudi gledamo na one koji vode ratove, koji silom osvajaju vlast. Kao da hoćemo reći: Blago nasilnicima… blago silnim ratnicima… A Isus danas veli: Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! U Isusovo vrijeme “kraljevi sinovi” bili su kraljevi vlastiti sinovi ili oni koji su se posebno istakli u kraljevskoj službi, poglavito u ratovima. A Isus veli da su mirotvorci oni koji su sinovi Božji.
Što reći? I danas se među ljudima očituje silna želja na vladanjem. Na prepreden način čovjek se služi nasiljem i silom, da bi vladao. Evo slušamo kako ta i ta politička stranka u Hrvatskoj želi osvojiti vlast. Osvojiti? Vlast? Ne bi li bavljenje politikom trebalo značiti staviti se u službu zajednice, služiti? Naravno, svi se oni zaklinju u služenje, a u stvarnosti to je u velikoj mjeri borba za vlast i vlast… Kakve mi to vrijednosti njegujemo? Pogledajmo, s druge strane, zar će neki normalan roditelj reći da je osvojio vlast nad svojom djecom?
Ponavljamo: Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! To su Isusove jednostavne riječi. Oni koji se u ovome svijetu silno trude da budu bogati, uspješni, silni, ratoborni, koji se trude da osvoje i ostvare sve više u ovome životu, doći će do zida. Ne radi se samo o tome da čovjek s ovoga svijeta ne može ponijeti nikakvu ljudsku čast niti bogatstvo, nego se radi i o tome da je čovjek već ovdje, na zemlji, nužno nesretan, ako ima pred očima samo ovozemne ciljeve. Ljudsko srce ne može nikada do kraja ispuniti ni bogatstvo, ni slava ni moć, ni snaga, ni ljepota… Tko samo za tim teži, vječito je nezadovoljan, vječito je gladan i žedan uvijek veće mjere tih dobara. Samo ljubav i dobrota ispunja mirom i radošću ljudsko srce već na ovome svijetu.
Hvala Bogu da je bilo toliko divnih ljudi koji su za svoga života činili dobro. Koji nisu isticali sami sebe. Koji nisu težili samo za bogatstvom i vlašću. Hvala Bogu da je bilo mnoštvo ljudi koji su voljeli i praštali, koji su sami sebe žrtvovali za druge, koji su ovdje na zemlji bili slika dobrostivog Boga. Silno je mnoštvo takvih nama neznanih ljudi. To su sveti ljudi. Njih danas slavimo. Oni su nam radost i nada. Oni su nam znak i putokaz. Oni su naši praoci i prethodnici u vjeri. Oni su uspijevali i oni su u ovome svijetu uspjeli biti Božji ljudi. Oni su nam znak i poticaj da i mi možemo i trebamo biti takvi.
Neka nam njihov snažni zagovor u tome bude na pomoći.