Oznaka: sakramenti

Krizma – sakrament zrelosti?
Očima svećenika

Krizma – sakrament zrelosti?

Kažu da bi tako trebalo biti. Stvarnost govori drugačije. Nažalost. U nastavnom procesu za vjeroučenike u drugom srednje, za krizmanike, obrađuje se tema: mladi čovjek u hodu prema zrelosti. U toj nastavnoj cjelini su zadaci: shvatiti adolescenciju kao životno razdoblje, rasti na svim razinama: biološkoj,  emocionalnoj, socijalnoj,  moralnoj, vjerskoj te prepoznati stupnjeve vlastite zrelosti i prihvatiti izazove odrastanja. Mi se u pouci za krizmanike pitamo jesu li pripravnici za krizmu bili na tom satu? Priča o svećeniku kojemu su voluharice okupirale crkvu te postale prijetnja za inventar, misno ruho. Sve je poduzeo od trovanja, ljepila, mačaka i malo koristi. Potužio se starijem kolegi, a on ga pouči: "Krizmaj ih pa će sami izaći." Je li krizma svečani oproštaj od Crkve...
Sakrament pomirenja i euharistije u korizmenim poslanicama biskupa Strossmayera
Liturgika

Sakrament pomirenja i euharistije u korizmenim poslanicama biskupa Strossmayera

Uvod Pisati o bilo kojoj temi kojom se Strossmayer bavio, veoma je zahtjevan zadatak, koji bi zahtijevao višemjesečni studij. Stoga sam se odlučio zadanu temu o njegovu nauku o sakramentu pokore i euharistije ograničiti samo na njegove korizmene poslanice, njih trideset koje su objavljene u Glasniku biskupije Bosanske i Srijemske (= GBBS) od 1974. do 1903.[1] Biskup bi redovito određivao da svećenici one dijelove koji se više tiču vjernika ili pročitaju ili protumače vjernicima tijekom korizmenih nedjelja. Budući da je riječ upravo o korizmenim poslanicama, biskup redovito i opetovano govori o pokori i ispovijedi grijeha te o dužnosti svećenika da budu dobri ispovjednici. Stoga se razmjerno manje govorio o otajstvu euharistije. Strossmayer u poslanicama nije tek moralizirao...
Culmen et fons – vrhunac i izvorište
Liturgika

Culmen et fons – vrhunac i izvorište

Umijeće dobrog življenja jest redovito umijeće razlikovanja bitnog od nebitnog, temeljnog od sporednog. Jednako je tako u našoj vjeri, u kršćanskoj liturgiji. Liturgija je vrhunac i izvorište (culmen et fons) našeg kršćanskog življenja upravo stoga što joj u temeljima stoji Kristovo vazmeno otajstvo njegove smrti, uskrsnuća i proslave koje je sa svoje strane vrhunac i izvorište našega spasenja. Upravo to vazmeno otajstvo je središte čitave povijesti spasenja, ono je osnovni sadržaj bogoslužja Crkve[1]. Govorit ćemo o povijesti spasenja, tj. nastojat ćemo staviti u kontekst Božjeg nauma spasenja događaje koji vode Kristu i njime kulminiraju, a zatim ćemo vidjeti kako je Pasha/Vazam središte, vrhunac i izvorište cjelokupnog bogoslužja Crkve. Na koncu bismo, u svijetlu tih razmišljanja, pokuš...
Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi
Pastoral

Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi

Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini „Budući da je zadaća apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i da u nju sve dublje prodire, pastiri moraju promicati osjećaj vjere u svim vjernicima, znalački odvagivati i prosuđivati pravo svojstvo načinā kojima se on izražava i voditi vjernike k zrelijemu poimanju evanđeoske istine“ Sv. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, br. 5 Ogledi na temu Ostajući u Kristovoj istini: Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi odgovori su peterice kardinala Katoličke Crkve i četverice znanstvenika na knjigu kardinala Waltera Kaspera Evanđelje obitelji, objavljenu početkom 2014. godine.[1] Kasperova knjiga sadržava govor koji je izrekao tijekom izvanrednoga konzistorija kardinala održanoga 20.–21. veljače...
Biskupsko ređenje
Liturgika

Biskupsko ređenje

Povijesni pregled Još je od apostolskih vremena uvođenje u pojedine službe bivalo polaganjem ruku. Tako su npr. Savao i Sila primili polaganje ruku prije nego što su bili upućeni na misijsko putovanje (Dj 13,2-3): Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: "De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao." Onda, pošto su postili i molili i položili na njih ruke, otpustiše ih. Kao što vidimo, molitva koju su tom prigodom molili, nije navedena. Tek u Apostolskoj predaji Hipolita Rimskog (početka 3. st.) nalazimo posvetnu molitvu biskupskoga ređenja. Ona spominje Abrahama i starozavjetne svećenike, te po Isusu Kristu zaziva Duha Svetoga da posveti izabranika da bi poput apostola vodio Crkvu. Ova je molitva, uz neznatne izmjene, uvrštena u no...
Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine
Crkveno pravo

Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine

Uvod Treća izvanredna opća skupština Biskupske sinode, posvećena „Pastoralnim izazovima obitelji u kontekstu evangelizacije“, u pripremnom spisu objavljenom u jesen 2013., iznjedrila je sljedeće pitanje: „Bi li pojednostavnjenje kanonske prakse radi priznavanja ništavosti ženidbenoga veza moglo pružiti doista dobar prilog rješavanju problemā takvih osoba? Ako bi, na koji način?“[1] Zapravo, u raspravama koje prethode skoromu zasjedanju Biskupske sinode, prilična pozornost posvećena je prijedlogu značajnih promjena u postupku utvrđenja ništavosti ženidbe[2] kao dušobrižnom lijeku za osobe koje su u neurednim zajednicama. Neki su čak predlagali potpuno napuštanje sudskoga postupka.[3] Kardinal Walter Kasper u izlaganju na izvanrednom kardinalskom konzistoriju 20. veljače ...
Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore
Katehetika

Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore

Uvodna napomena Govorimo o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima, ali rasprava u bitnom vrijedi za sve koji žive u neurednim obiteljskim stanjima. Određenje „pa-ponovovjenčani“ znači da rastavljeni kao takvi nisu isključeni iz sakramenata navedenih u naslovu; to je slučaj samo ako su pokušali novi vez, ušli u novu vezu i žive u neurednim bračnim prilikama. Upravo je to trajno, neuredno stanje razlog za isključenje od svetootajstava. U tim okolnostima oni koji žive zajedno s osobom koja im nije supružnik doista otvoreno krše zakon[1] Božji[2] kako ga Crkva naučava. Crkveno pravo[3] s jedne strane točno propisuje uvjete za pristup svetootajstvima i povjerava samomu vjerniku da provjeri ispunjava li te uvjete. S druge pak strane naznačava djelitelju sakramenta u kojim slučajevima mora uskrat...
Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost
Moralka

Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost

1. Ponovo otkriti metodu Ustanova ženidbe izložena je „oluji” kakvu povijest još nije vidjela. Služeći se jezikom genetike Pierpaolo Donati pokazuje da u tom preokretu nije riječ samo o morfogenetičkim mutacijama (promjenama u stvaranju oblika), nego da se mijenja i genom[1] same ženidbe.[2] Biskupska sinoda ne će moći, sučelice toj dvojbi, izbjeći zauzeti stajalište: je li način na koji se razvija ustanova ženidbe i obitelji dobitnički za ljude, međuljudske odnose i društvo? Ili je, naprotiv, propadanje osobā, njihovih odnosa i društva? Crkva ne može misliti da je to što se događa (mladi koji se ne vjenčavaju, a žive zajedno; uvođenje takozvanoga homoseksualnoga braka u pravni poredak; rastave braka koje se dosuđuju lakše nego ikada) povijesni slijed koji treba jednostavn...
Svjedočanstvo moći milosti
Dogmatika

Svjedočanstvo moći milosti

 O ženidbenoj nerazrješivosti i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima Razmatranje problematike vjernikā koji su nakon rastave braka ušli u novu građansku zajednicu nije novo. Crkva ga je uvijek vodila s velikom ozbiljnošću, s namjerom pomaganja ljudima koje je to snašlo. Naime, ženidba je svetootajstvo koje duboko prožima ljudsku osobnu, društvenu i povijesnu zbilju. Zbog povećanja broja zahvaćenih u zemljama drevne kršćanske predaje, riječ je o dušobrižnoj poteškoći velikih razmjera. Danas se i dubokovjerujući ljudi ozbiljno pitaju: zar Crkva pod određenim uvjetima ne može pripustiti sakramentima rastavljene-pa-ponovovjenčane vjernike? Jesu li joj u toj stvari ruke zauvijek vezane? Jesu li teolozi doista već razmrsili sve uzlove i razotkrili cjelokupne poslj...
Jednost i nerazrješivost ženidbe
Povijest Crkve

Jednost i nerazrješivost ženidbe

Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora Kad se u četvrtom i petom stoljeću Zapadna Crkva sa sredozemnoga područja proširila sjeverno, iza limesa [granice] Rimskoga Carstva, vjerovjesnici su se suočili s društvenim ustrojima i načinima života narodā koji su tamo živjeli. Poimence, pravno mišljenje i običaji Kelta i Germana nisu poznavali ni jednost[1] ni nerazrješivost ženidbe.[2] Iz toga su u naviještanju Evanđelja tim narodima nastale neobične poteškoće kojima se moralo baviti nekoliko onodobnih sinoda. Već je Sinoda u Kartagi godine 407. nalagala da supružnici nakon rastavljanja ne smiju sklopiti drugu ženidbu. Tako je Sinoda u Angersu godine 453. (6. kanon) zaprijetila kaznom izopćenja[3] bilo kojemu muškarcu koji se pokuša oženiti ženom drugoga muškarca koji...