Subota, 4 prosinca

Dušobrižništvo bolesnika

U našim liturgijsko-pastoralnim razgovorima, razmatranjima i raspravama, vraćamo se često na sakrament bolesničkog pomazanja, odnosno, općenito na dušobrižništvo bolesnika.[1] Zacijelo nam je u bitnim crtama poznata i povijest crkvene skrbi za bolesnike, bilo da je u pitanju sam sakrament bolesničkog pomazanja, bilo ispovijed i pričest bolesnika, bilo popudbina. U ovom ćemo članku dati neke naglaske iz povijesti, da bismo potom ukazali na problematiku današnjeg stanja, s osobitim naglaskom na perspektivu dušobrižništva u bolnicama i stacionarnim ustanovama.


3


1. Pogled u povijest


a) Novi zavjet


Iako naglašavamo Isusovu spasiteljsku ulogu, valja imati na umu da za njega “spasenje” označava i ovozemnu stvarnost: Isus spašava cijelog čovjeka, njegovo spasenje obuhvaća duh, dušu i tijelo. Istina je da su za Isusa ozdravljenja znak onog konačnog spasenja i Kraljevstva koje se ima ostvariti, ali je Isus nedvojbeno ozdravljao ljude iz jednostavnog razloga što mu je bilo žao bolesnika, ili zato što je vidio veliku vjeru onih koji su molili za zdravlje. Tjelesno i duhovno ozdravljenje u Isusovom djelovanju su redovito povezani: njemu je važno i jedno i drugo. Konačno, nije li Isus zaplakao na grobu svoga prijatelja Lazara? Isusovo se vidljivo djelovanje u velikoj mjeri, dakle, očitovalo upravo u propovijedanju kroz liječenje.

I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije (Mt 4,23-25; usp. još Mk 1,39; Lk 6,17-19).

Takav nalog Isus daje i apostolima: “Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! (Mt 10,7s). Ozdravljenja su bila vezana uz propovijedanje. Ona su stoga znak onoga što čini Kristova riječ, ona su znak mesijanskih vremena (Mt 11,2-5):

A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?’ Isus im odgovori: ‘Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje” (usp. još Lk 7,18-35).

Ozdravljenja su nužno vezana uz vjeru i molitvu bolesnika (ili nekoga tko za bolesnika moli). Isus redovito govori ozdravljenome: “Idi, vjera te tvoja spasila!” (npr. Lk 7,50; 8,48). Koji puta se ne radi o vjeri samog bolesnika, nego o vjeri drugih: žena Kananejka moli za svoje dijete, satnik za svojega slugu, Jair za svoju kćer… Prema tome, za Isusa je bilo važno čovjekovo zdravlje, ali se on, naravno, nije samo na tome zadržavao, nego mu je to bilo polazište za duhovno ozdravljenje.[2]

I u apostolskoj Crkvi liječenje je bilo važno. Nakon duhovskih događaja Dj svjedoče o tome kako su apostoli liječili, štoviše i od mrtvih uskrišavali. Zanimljivo je, nadalje da Pavao govori o daru liječenja koji su – kao dar Duha Svetoga – imali neki članovi zajednice, a ne samo apostoli (1 Kor 12,9).

I u poznatom odlomku iz Jakovljeve poslanice uočavamo dvostruko značenje djelovanja sakramenta bolesničkog pomazanja. Jakov veli da starješine trebaju bolesnika pomazivati uljem “pa će molitva vjere spasiti nemoćnika”, pri čemu glagol “spasiti” (sozein) uključuje i duhovno i tjelesno spasenje.


b) Kasniji razvoj


Bolesničko pomazanje se, dakle, shvaćalo kao sakrament koji liječi tijelo, pa onda i duh. U ono vrijeme praktički i nije bilo ni lijekova ni pravih liječnika, pa se bolesničko pomazanje i u čisto medicinskom smislu smatralo jedinom pravom terapijom. Tako Cezarije iz Arlesa svjedoči:

Kada dođe bolest, bolesnik prima tijelo i krv Kristovu: ponizno traži ulje kojeg su blagoslovili svećenici. Zatim maže svoje tijelo da bi se na njemu ispunilo ono što je pisano (slijedi Jak 5,14s). Vidite, braćo, da će onaj koji se u bolesti utječe Crkvi, zaslužiti da postigne zdravlje tijela i otpuštenje grijeha. Ako ova dva dobra možemo naći u Crkvi, kako to da neki nesretnici luduju i utječu se čarobnjacima, vračevima i pogađačima?

Za nas može biti zanimljiv podatak da je u starini bilo važno da biskup posveti ulje,[3] a pomazanje su podjeljivali i sami bolesnici. Evo svjedočanstva pape Inocenta I. s početka 5. st.:

Nema sumnje da se to (Jak 5,14s) treba shvatiti i razumjeti glede bolesnih vjernika koji se mogu pomazati svetim krizmenim uljem. Dopušteno je da ulje koje biskup posveti upotrebljavaju ne samo svećenici, nego i svi kršćani za pomazanje u njihovim osobnim potrebama, kao i za potrebe njihovih dragih.

Međutim, u kasnijem se razvoju sve više stavljao naglasak na duhovni učinak sakramenta bolesničkog pomazanja, o čemu najrječitije govori i sama formula koja je bila važeća sve do posljednje liturgijske reforme: “Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem oprostio ti Gospodin što god si sagriješio slušanjem (mirisanjem, govorom, itd.)”.

Tridentski sabor, istina, naučava da ovaj sakrament nije sakrament umirućih,[4] međutim, u praksi je to ipak bio sakrament umirućih na što neizostavno podsjeća i sam naziv “posljednje pomazanje”.


2. Drugi vatikanski sabor


Ovaj je sabor htio da konačno “posljednje pomazanje” postane “bolesničko pomazanje” i to upravo želi naglasiti:

“Posljednje pomazanje” koje se još, i to bolje, može zvati “bolesničko pomazanje” nije sakrament samo za one koji se nalaze u skrajnjoj životnoj pogibelji. Sigurno je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti i starosti nalaze na početku smrtne pogibelji. Uz odijeljene obrede bolesničkog pomazanja i popudbine neka se sastavi “povezani obred” prema kojemu će se bolesniku podijeliti pomazanje poslije ispovijedi, a prije primanja popudbine. Broj mazanja neka se upriliči okolnostima, a molitve kod obreda pomazanja bolesnika neka se tako izmijene da odgovaraju raznim stanjima bolesnika kad primaju taj sakrament (SC 73-75).

Na temelju ovih općenitih saborskih zaključaka nastao je novi Red bolesničkog pomazanja.


3. Sadašnji red bolesničkog pomazanja


Novi je obred[5] izričito određuje:

“Sakrament bolesničke pomasti dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili, ako je zgodno, kojim drugim biljnim uljem, pri čemu se samo jedanput izgovaraju ove riječi: ‘Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milostivo pridigne’”[6]

Sabor izričito govori da je prikladno vrijeme za njegovo primanje “netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji”.[7] Može se podijeliti i djeci ako mogu razumjeti njegovo osnovno značenje.[8] Ono se može ponoviti u drugoj bolesti ili u slučaju pogoršanja u istoj bolesti, kao i u slučaju starijih osoba koje obuzima nemoć.[9] Služitelji ovoga sakramenta su, prema drevnoj predaji Crkve, isključivo biskupi i svećenici.[10]

Kako danas gledamo na učinke ovog sakramenta?

Milosni učinci ovog sakramenta su poseban dar Duha Svetoga: potpora, mir i ohrabrenje u bolesti te, po apostolovoj riječi “ako je sagriješio, oprostit će mu se”. Nadalje, bolesnik se ovim sakramentom sjedinjuje s mukom Kristovom. Krist nas je spasio svojim trpljenjem i svojom proslavom. Po svojoj bolesti bolesnik se, snagom ovog sakramenta, s Kristom sjedinjuje te postaje dionikom djela otkupljenja i dionikom Kristove proslave. Daljnji učinak ovog sakramenta je i milost crkvenog zajedništva. U svome trpljenju oni nisu sami. Sjedinjeni su s Kristom a po njemu s cijelom Crkvom. Konačno, za umiruće je ovaj sakrament priprava za posljednji prijelaz.[11]

Po sebi se ovaj sakrament može slaviti na različite načine:

  • Koncelebracija pomazanja za vrijeme euharistijske koncelebracije.
  • Koncelebracija pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja.
  • Koncelebracija pomazanja izvan mise.
  • Slavlje pomazanja za samo jednog bolesnika.

Naglašava se, dakle, koncelebracija pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja ili izvan. Temeljni je razlog taj, obnovljena liturgija i inače naglašava da je euharistija vrhunac i izvorište svih sakramenata, pa se zato preporučuje sakramentalna i nesakramentalna slavlja uključivati u euharistiju.[12] Time se nadalje promiče zajedničarski vid slavlja bolesničkog pomazanja čime se, između ostalog, umanjuje učinak shvaćanja ovog sakramenta kao sakramenta posljednjeg pomazanja, kao da bi on bio samo za umiruće. Ovakva su slavlja u našoj praksi ipak razmjerno rijetka.[13]


4. Pričest bolesnika


U samim počecima pretpostavljalo se da se svi članovi kršćanske zajednice nedjeljom sastaju na euharistijsko slavlje. Očito je da nisu zaboravljali onih koji nisu mogli doći (zbog starosti ili bolesti). Tako već oko 150. godine Justin svjedoči: “Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima”.[14] I danas se osjeća potreba da redovitu nedjeljnu pričest primaju svi vjernici koji su pravo raspoloženi, a ne mogu doći na misu zbog starosti ili bolesti. U nekim se župama iz udaljenijih zaselaka ili iz domova za umirovljenike organizira prijevoz za starije osobe. Kada se, međutim, radi o bolesnicima ili starijima čije je zdravstveno stanje takvo da ne mogu sudjelovati na cijeloj misi, onda je moguće organizirati da đakoni, akoliti ili izvanredni djelitelji pričesti donesu pričest takvim bolesnicima u njihovim domovima. Međutim, gdje bi god to ikako bilo moguće, bilo bi najbolje dovesti takve bolesnike u crkvu (uz prisutnost njegovateljskog osoblja) i omogućiti im sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Time se oni, što je osobito vrijedno, uključuju u slavlje cijele župne zajednice. Pri svemu tome, naravno, valja imati na umu da se pričest ne nameće onima koji to ne žele odnosno onima koji nisu raspoloženi.


5. Popudbina


Popudbina je pričest koja se daje umirućima, prema Kristovim riječima: “Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan” (Iv 6,54). Crkva čak određuje da su popudbinu dužni primiti svi vjernici kojima je to moguće.[15] Naime, kao što sakramenti inicijacije (krst, potvrda i euharistija) znače potpuno uvođenje u Kristova otajstva, slično sakramenti pokore, pomazanja i euharistije na koncu života pripravljaju vjernika za vječnu domovinu.[16] Obrednik donosi i susljedni obred pokore, pomazanja i popudbine. U smrtnoj opasnosti prvo se slavi sakrament pomirenja (ili samo općenita ispovijed), zatim popudbina te onda, bude li vremena i bolesničko pomazanje. U smrtnoj opasnosti svaki svećenik može podijeliti potvrdu bolesniku koji je nije primio.[17]


6. Pastoralne napomene


Već smo spomenuli neke mogućnosti pastorala bolesnika.[18] Dajemo samo letimičan pregled mogućnosti. Pri tome valja uvijek imati na pameti Kristovu zapovijed ljubavi: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,34-35). Naravno, ljubav valja iskazivati osobito onima koji su u potrebi – siromasima, bolesnicima i nemoćnima.


a) Dušobrižništvo u bolnicama


U bolnicama, istina, uglavnom postoji organizirana pastoralna skrb, ali ona nipošto nije zadovoljavajuća.[19] Na osnovu iskustava zemalja koje dugi niz godina imaju iskustvo dušobrižništva u bolnicama iznosimo sljedeće mogućnosti.


(1) Stalni dušobrižnik


Valja uzeti u obzir da svaka bolnica ima bolesnika i medicinskog osoblja kao i neka veća župa. K tome, bolesnicima je pastoralna skrb po definiciji osobito potrebna. Pa ako tolike manje župske zajednice imaju svoga dušobrižnika, svakako je nužno potrebno da i sve bolnice imaju stalnog dušobrižnika koji bi bio zaposlen “punim radnim vremenom”. Stalni dušobrižnik će pohoditi bolesnike, razgovarati s njima, organizirati bogoslužje u bolnici, bilo u bolničkoj kapeli, bilo po odjelima, bilo pojedinačno. Duhovni razgovori u bolnicama često znaju imati i savjetovališni značaj. Zato bolnički dušobrižnik treba imati sposobnosti i izobrazbu voditi takve razgovore te uključivati suradnike za takvu vrstu pastorala. Kao i u župnom pastoralu, i ova se dušobrižnička zadaća, kao što vidimo, nipošto ne iscrpljuje u dijeljenju sakramenata. Stoga valja računati i s mogućnošću da u bolnici bolnički dušobrižnik bude i nesvećenik, tj. teolog-laik. Naravno, ta bi služba bila osobito prikladna za stalnog đakona. U tome slučaju bi takav dušobrižnik koordinirao suradničku službu svećenika u podjeljivanju sakramenata pomirenja, pomazanja, kao i u euharistijskim slavljima. Smatramo to izuzetno važnom i potrebnom službom.


(2) Koordinacija sa župnicima


Inozemna iskustva nam govore kako je uz stalnu dušobrižničku službu u bolnicama također potrebno pismeno obavještavati župnike za sve pacijente koji budu primljeni u bolnicu iz pojedine župe. U vremenu računala to je sasvim jednostavno. Pacijenti se u računalu jednostavno “izlistaju” po vjerskoj i župskoj pripadnosti i onda se o tome obavijeste vlastiti župnici, odnosno vjerski službenici drugih vjerskih zajednica. U tome slučaju župnik, naravno, bude upoznat da je njegov vjernik u bolnici, pa ga onda može posjetiti i s njime porazgovarati, neopterećen brigom o “sakramentalnim” uslugama, jer o tome vodi brigu bolnički dušobrižnik.[20] Svi smo imali iskustva koliko takve posjete znače bolesnicima.[21]


(3) Dušobrižništvo medicinskog osoblja


Iako medicinsko osoblje ima vlastite župe iz kojih dolaze, ipak se i za njih mogu i trebaju organizirati duhovno-liturgijski sadržaji: od njima prilagođenih seminara, duhovnih susreta, sve do sakramentalnih i nesakramentalnih bogoslužja. Sam bolnički ambijent može biti u nekim situacijama pogodno ozračje za takve sadržaje. Osim toga, djelovanje katoličkih udruga medicinskog osoblja može se izvrsno uklopiti u ovaj specifični pastoral.


b) Dušobrižništvo u stacionarnim ustanovama


Stacionarne ustanove (domovi za starije i nemoćne) imaju se smatrati dijelom župe na čijem se području nalaze. Čak i u slučaju kad takav dom ima vlastitog dušobrižnika, dušobrižništvo u takvim ustanovama treba biti obvezno uključeno u pastoralni plan i djelovanje župe. Konkretno, treba svakako nastojati organizirati prijevoz, pratnju i prihvat onih koji to žele na nedjeljnu misu.[22] Potrebno je u to dušobrižništvo uključiti i određene župske strukture da se i oživi i osjeti i ostvari ucijepljenost tih osoba u župsku zajednicu. Ukoliko takve ustanove – što je redovit slučaj – nemaju vlastitog dušobrižnika (pogotovo ne svećenika), onda je potrebno da se iz župe u domu upriliče različiti duhovni-liturgijski sadržaji, osobito u jakim liturgijskim vremenima, a dobro bi bilo preko tjedna slaviti i euharistiju, pogotovo zbog onih koji ne mogu doći na nedjeljnu misu u župu.


c) Dušobrižništvo bolesnika u župskoj zajednici


I za starije, bolesne i nemoćne osobe koji su u svojim domovima može se organizirati prijevoz, pratnja i prihvati onih koji žele sudjelovati u nedjeljnoj euharistiji. Koji puta će biti dovoljno potaknuti nekog susjeda, a koji puta to može biti organizirano na razini župe, što – organizacijski – uopće nije komplicirano, a opet pokazuje zrelost određene župne zajednice. Osobito je lijepo kad se to organizira za osobe s poteškoćama; i to ne samo prigodice, nego za redovitu nedjeljnu euharistiju. Već je u sinodskim materijalima bilo spomenuto, kako, osim zaređenih službenika, i zauzeti laici mogu pohoditi starije i nemoćne i biti im na usluzi, pogotovo u slučajevima kada to članovima obitelji nije u potpunosti moguće.[23]


d) Hospiciji


Podsjetimo da je u sinodskim raspravama bila naglašena i potreba osnivanja hospicija – ustanova za stacionarnu njegu bolesnika koji su u bolnici završili medicinski tretman u užem smislu, a ipak potrebuju njegu. U takvim ustanovama koja Crkva treba osnivati, uz potrebitu njegu i kršćansku ljubav mjesta ima i dušobrižništvo u užem smislu.


Umjesto zaključka


Čitajući ovo, netko bi mogao postaviti pitanje: kako ovo organizirati, tko bi sve to trebao plaćati? Ipak to iziskuje i ljudskih i materijalnih sila. Rekli bismo: nema veće vrjednote od živog čovjeka. Ljubeći bližnjega, ljubimo Boga. Kao što Isus nije došao zbog zdravih (u doslovnom i prenesenom smislu) nego zbog bolesnih, tako je i naša ljubav i naša briga potrebna upravo onim ugroženima: starim, nemoćnima i – ipak – odbačenima. Po tome će svijet upoznati da smo Kristovi učenici.


[1] Usp. osobito materijale Druge biskupijske sinode Đakovačke i Srijemske – “Evangelizacija” i “Liturgija”.

[2] Tako kod onog uzetoga što su ga spustili kroz otkriveni krov, Isus prvo govori da se uzetomu opraštaju grijesi, a onda mu veli “Ustani i hodi” (usp. Mk 2,1-13).

[3] Prvo svjedočanstvo blagoslova ulja od strane biskupa nalazimo u Apostolskoj predaji Hipolita Rimskog s početka 3. st.

[4] “Također se izjavljuje da se ovo pomazanje primjenjuje na bolesnicima, a osobito na onima kojih je stanje toliko opasno da izgleda da su dospjeli do konca svoga života: odatle dolazi njegov naziv: ‘sakrament onih koji odlaze'”.

[5] Rimski obrednik, obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II. Vatikanskog, a proglašen vlašću papa Pavla VI, Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973. (=RBP).

[6] PAVAO VI, Apostolska konstitucija o sakramentu bolesničkog pomazanja “Sacram unctionem infirmorum”, u RBP, str. 9.

[7] SC 73.

[8] Usp. RBP 12.

[9] Usp. KKC 1515.

[10] Usp. RBP 16; KKC 1516; Tridentski sabor (DS 1697; 1719); ZKP kan. 1003. Međutim, kao što smo vidjeli, bilo je vremena kada su bolesnici sami sebe pomazivali.

[11] KKC 1523.

[12] Jedino se slavlje sakramenta pomirenja ne može slaviti pod misom. Tako određuju propisi.

[13] No, s druge strane, ima slučajeva gdje se ovaj sakrament spektakularno podjeljuje kad i nije potrebno i na način koji baš uvijek ne priliči.

[14] Prva apologija, 67, u: Časoslov, 2, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1984., 510.

[15] Usp. RBP, 26.

[16] Usp. KKC, 1525

[17] Usp. RBP, 31.

[18] Ponovno upućujemo na sinodske materijale “Evangelizacija” i “Liturgija”.

[19] Pastoralna skrb u bolnicama organizirana je često na način da za svaku bolnicu postoji jedan zaduženi svećenik ili više njih koji solidarno dežuraju, no to nije svuda i uvijek dorečeno.

[20] Naravno, ništa ne priječi župnika da i sam ispovjedi, pričesti i podijeli bolesničko pomazanje.

[21] Naime, kad svećenik pohodi svoga vjernika u bolnici bez profesionalnog “interesa” da ga ispovjedi, pričesti i podijeli mu bolesničko pomazanje, nego jednostavno zato da ga pohodi i ohrabri, onda pacijenti dožive ljudsku susretljivost, ljubav i pažnju svojih dušobrižnika.

[22] Prijevoz, pratnja, prihvat osoba koje žele sudjelovati na nedjeljnoj župskoj euharistiji izvrstan je način da različite skupine u župi pokažu svoju djelotvornost i kršćansku zrelost.

[23] Naravno, i u ovome slučaju valja poštovati intimu i slobodu svake obitelji i bolesne ili nemoćne osobe. Nametljivošću i nasilnošću – uz najbolju volju – postiže se samo suprotan učinak.