Sakrament pomirenja i euharistije u korizmenim poslanicama biskupa Strossmayera
Uvod
Pisati o bilo kojoj temi kojom se Strossmayer bavio, veoma je zahtjevan zadatak, koji bi zahtijevao višemjesečni studij. Stoga sam se odlučio zadanu temu o njegovu nauku o sakramentu pokore i euharistije ograničiti samo na njegove korizmene poslanice, njih trideset koje su objavljene u Glasniku biskupije Bosanske i Srijemske (= GBBS) od 1974. do 1903.[1] Biskup bi redovito određivao da svećenici one dijelove koji se više tiču vjernika ili pročitaju ili protumače vjernicima tijekom korizmenih nedjelja. Budući da je riječ upravo o korizmenim poslanicama, biskup redovito i opetovano govori o pokori i ispovijedi grijeha te o dužnosti svećenika da budu dobri ispovjednici. Stoga se razmjerno manje govorio o otajstvu euharistije.
Strossmayer u poslanicama nije tek moralizirao. On nastoji razložiti kršćanski nauk počevši od povijesti spasenja, preko otajstava Isusova života, da bi pokazao smisao našega života i onoga što bi vjernici trebali činiti i to u krilu Crkve i u skladu s naukom i poslanjem koji je ona primila od Krista. Takav način govora on naziva „dogmatički“, kako on to sâm razlaže u uvodu u Obrednik iz 1878.:
Drugo je reći: budite ustrpljivi[2], jer neustrpljivost ništa ne hasni; a drugo je posve reći: ustrpljivi budite i u sveti križ oči svoje uprite; kad je Isus za vas i vaše grijehe toliko pretrpio, zašto vi da neustrpljiv budete? Čovjek, kad trpi, trpi ili krivnjom svojom, ili trpi nevin i nedužan. U prvom slučaju pravo je da trpi zbog grijeha svojih, ter ima ustrpljiv biti i Isusu zahvaliti, što je svetom mukom i smrću svojom zaslužio, da isti krivac i grešnik ustrpljivo i skrušeno trpeć, mukom svojom otplaćuje grijehe svoje, i stare rane svoje u naslov nove slave pretvara. Ako pak čovjek nevin i nedužan trpi, onda istom nek se veseli i raduje, jer čovjek nikad nije izvrsniji, nikad Bogu miliji, nikad Isusu uzoru i spasu svome sličniji, nego kad nevin trpi i patnje svoje mirno Bogu kano plaću za grijehe svoje, za rod svoj i za mučitelje svoje prikazuje.[3]
1. Sakrament pokore
Strossmayer pouku o pokori i ispovijedi rado iznosi izlažući povijest spasenja. Po drevnom običaju, redovito je to u tri dijela: proročko vrijeme, Isusovo vrijeme i vrijeme Crkve. U Starom zavjetu nalazi zgode o pokori i obraćenju (Ninivljani, David i Natan). U Novom zavjetu navodi Isusa koji prašta grijehe (Magdalena pokornica i žena preljubnica, desni razbojnik) te Kristovu poniznost kojom je ponio na se naše grijehe i za njih dao zadovoljštinu na križu. Nakon toga, u trećem dijelu, redovito govori o tome kako je Krist svoju vlast prenio Crkvi („Što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“). Zato svećenici – makar koji puta i ne-sveti u ime Božje opraštaju grijehe.
a) Grijeh i otkupljenje
O tome na poseban način govori u poslanici 1888.[4] Grijeh je strašna nesreća. Čovjek, stvorena na sliku Božju, po grijehu se izobličuje u Božjeg neprijatelja i određuje se za vječnu smrt. Strahotu grijeha Strossmayer vidi na primjeru Židova i Rimljana: Židovi su predali Isusa na smrt, a rimski ga je namjesnik osudio. Zato su Židovi – smatra Strossmayer – opstali iako su maleni narod, da bi mogli ispaštati za svoj grijeh. Zbog toga je, s druge strane, nestalo silno Rimsko carstvo. Nadalje, on uzima zgode iz Staroga zavjeta te ih izlaže i tumači da pokaže kako je važno pokajanje zbog grijeha, pokora i zadovoljština. Tako on opširno pripovijeda kako je Natan u prispodobi razotkrio Davidu njegov grijeh i kako se David pokajao. Uvjet Božjeg oproštenja jest bol duše iz kojeg onda proizlazi iskreno kajanje. Međutim, Božja ljubav se tu ne zaustavlja. Bog sam intervenira u ljudsku povijest. Na pokajanje Bog odgovara neizmjernom ljubavlju. Zato Slovo Božje postaje čovjekom. Tako su sva otajstva života utjelovljenoga Sina Božjega znak njegove poniznosti i pokore: od „upućenje“, preko javnog djelovanja pa sve do samrtne borbe u Maslinskom vrtu, gdje prihvaća muku poradi nas te smrti na križu. Isus je sve grijehe na se uzeo, „da vječitoj pravdi za nas sve zadovolji, da čovjeka cijenom svete krvi svoje od vječite smrti i od paklenog prokletstva oslobodi; da čovjeka s vječitim Ocem svojim izmiri i da mu u obćenju i svagdanjoj svezi sa trojedinim Bogom vječiti izvor života, svjetla i spasa na uvijeke otvori.“[5] Sin je Božji pokazao veliku poniznost utjelovivši se, a njegova smrt na križu znak je najveće pokore. Zato su ljudi kudikamo više pozvani na pokoru.[6] Tako se Božja ljubav najviše očituje u Kristovoj muci na križu.[7]
b) Služba Crkve u sakramentu pomirenja
Biskup naglašava tri stvari: 1. bol i kajanje zbog grijeha (pri čemu je važna poniznost), 2. ispovijed, te 3. izvršavanje i prihvaćanje pokore (one životne i one nametnute). Pokora je nužna za obraćenje i opravdanje.[8] Vjernici se trebaju ispovijedati, ne zato što Bog ne bi znao naših grijeha, nego zato što to traži narav naše duše (iz boli zbog grijeha nužno proizlazi priznanje – ispovijed) i narav samog otajstva. Nakon krštenja pokora je silno važna: „Po krštenju i pokori sa Isusom Kristom umiremo, za da š njim ujedno uskrsnemo“.[9] Zato vjernik svoje patnje treba polagati u Isusove rane kao neku plaću za naše grijehe. U tome smislu, što je veće poniženje, to je veća milost budućega života.[10] Na pokajanje i pokoru Bog odgovara neizmjernom ljubavlju, što se posebno očituje u muci i smrti Kristovoj.[11]
Nadalje, Strossmayer redovito naglašava da je Krist svoju učiteljsku, svećeničku i pastirsku službu povjerio svojoj Crkvi. To onda vrijedi i za otajstvo pomirenja, odnosno ispovijedi. Važno je da se vjernici za svoj grijeh pokaju, ali i da ga očituju ispovjedniku. „Ispovijedamo se za to, jer je Isus svetu moć svoju, milosrđe svoje povjerio ljudem, koji u ime njegovo podučavati, svjetovati, suditi i liječiti imaju, a sve se to ne može obaviti, a da se ne ispovjedimo i da rane duše ne otkrijemo“.[12] Ispovijed je najprikladniji način „da ljubavi i dobrote Božje, koja nam se na drvetu križa očitovala, dionici budemo“.[13] U svojoj pak službi kao namjesnik Kristov „svećenik u svetoj ispovijedi ima biti i pravičnim sucem… svećenik je ispovjednik i sudac; ali po toj svojstvenosti nikad od svete ljubavi zazirati neima,“[14] svećenici su „baštinici a i namjesnici one neograničene ljubavi, koja se na onoj svetoj gori za nas prikazala.“[15] Strossmayer konstatira da se puk još uvijek rado ispovijeda, ali da se viši staleži pomalo udaljuju od ispovijedi. Nadalje, neki se izgovaraju da bi češće išli na ispovijed, kad bi svećenici bili dostojniji. Strossmayer odgovara da bi, naravno, bilo idealno kad bi svi ispovjednici bili nalik sv. Franji Saleškom i inim velikim pastirima, ali valja imati na pameti da u ispovijedi – po svećeniku – djeluje sama Božja ljubav, a ne sâm svećenik.[16] Govoreći o pokori, biskup iznosi Crkveni nauk da pokora (ono što se redovito naziva vremenitom kaznom) ostaje i nakon ispovijedi: to su sve one životne tegobe koje valja podnositi. Napomenimo da Strossmayer naučava kako je čovjek spašen po Isusovoj muci i smrti, jer je Isus za nas podnio kazne naših grijeha, a uskrsnuće je samo proslava Božjeg spasenja, tako da u njega ne nalazimo danas uobičajenoga govora o Vazmenom otajstvu (smrti i uskrsnuću) po kojem smo spašeni.
Konačno, u svakoj poslanici Strossmayer svećenicima i vjernicima naglašava koliko je važna korizmena ispovijed.
2. Euharistija
Za Strossmayera je euharistija: „otajstvo sv. oltara, u kojem Bog sam i spas naš danomice potvara sveto otajstvo Kalvarije i sebe samoga pod prilikom kruha i vina kano hranu nebesku i zalog vječnoga života dariva“.[17] Međutim, euharistija je bitno povezana s otajstvima Kristova života, osobito s otajstvom njegove muke i smrti:
Jedna od najvećih i najdivnijih blagodati, koje je Isus Isukrst u crkvi i po crkvi rodu ljudskom ukazao, jest, da s po svećenstvu sveta večera i otajstvo kruha i vina, skupa sa svetim križem, to jest sa otajstvom otkupljenja, posvećenja i spasa našega svud po svijetu danomice ne samo u sjajnim stolnim crkvama, nego i u najprostijim bogomoljama na vijek vijeka ponavljaju. U svetoj večeri i po svetoj večeri spajamo se najnutarnjije i najbitnije sa Isusom Kristom, koji u nami s svojim svetim bićem, sa božanstvom i čovječanstvom svojim, sa svetom milosti, sa moći i životom svojim prebiva. U svetoj večeri i po svetoj večeri ponavlja se njekim načinom otajstvo upućenja Sina Božjega, jer kakogod je Isus u svetom upućenju svom svoje božanstveno biće sa čovječjim bićem u jednoj ter istoj božanstvenoj osobi na uvijeke spojio, i tako čovječanstvo sa božanstvom na uvijeke sjedinio i izmirio; tako isto u svetoj večeri i po svetoj večeri prebiva Isus, pravi Bog i čovjek zajedno u nami a mi živimo u njemu.[18]
Euharistija, dakle, „na njeki način ponavlja“ otajstva Isusova života. Drugi Vatikanski sabor će kasnije ustvrditi da se u otajstvima – puno više nego bi se na neki način ponavljalo – zapravo izvršuje djelo našega spasenja (SC 6). Najvažnije otajstvo s kojim je povezana euharistija svakako je otajstvo Kristova križa:
S otajstvom svete trpeze Božje, koju je Isus Isusukrst pred samu muku i smrt svoju obavio, spojeno je otajstvo svetoga križa, u komu je i po komu je smrt svoju vječitom Ocu svome kano cijenu i zamjenu i otkupljenja i oslobođenja našega prikazao, sa otajstvom svete trpeze, opetujem, poslije otajstva svetoga križa spojeno je ujedno u svakoj svetoj misi, kojoj prisustvujemo, i sveto otajstvo križa i smrti Isusove izvor zalog vječiti našega otkupljenja, života i spasa. Zato kad god se kruhom nebeskim i vinom anđela krijepimo, kad god svetoj misi prisustvujemo, tada pribivamo i klanjamo se pravim živim i istinitim načinom otajstvu svetoga križa i smrti Isusove, kojom smo otkupljeni, posvećeni i spašeni.[19]
Euharistija je dakle, pribivanje otajstvu svetoga križa. Drugi vatikanski sabor radije govori o vazmenom otajstvu koje uključuje Kristovu smrt i uskrsnuće (SC 5).
Naravno, uz euharistiju Krist je na posljednjoj večeri također vječito svećeništvo „po redu Melkizedekovu za to ustanovio, da rodu ljudskome nikad ne uzmanjka vječiti izvor života, svjetla i spasa.“[20] Time on opetovano naglašava ulogu Crkve, odnosno svećenika koji vrše sakramentalnu službu.
U zanosu tumačenja kako se u euharistiji očituje Isusova muka i smrt, u jednoj poslanici čak potiče vjernike da alegorijski promatraju misno slavlje: vjernik koji pribiva misi u duši i pameti ponavlja sve ono što se događalo o muci Isusovoj: posljednju večeru, posljednju večeru, Judino izdajstvo, molitvu u Getsemaniju, uhićenje, suđenje, razapinjanje…[21]
Pričest je najizvrsniji način da se vjernik s Bogom poveže: „Po pravoj ispovijedi i po pravoj pričesti čovjek se kršćanin nekim načinom u samoga Boga i spasitelja pretvara.“[22] Međutim, valja zapaziti kako Strossmayer, (još prije Pija X.) naglašava važnost česte svete pričesti:
Neizmjerna je dakle blagodat, koju u Crkvi i po Crkvi uživamo, kad se čisti i neporočni k svetoj trpezi približimo. Toj pako blagodati odgovara sveta dužnost, da se ne samo jedanput ili dvaput ili makar i njekoliko put pričešćujemo, nego često i često put; s tim bivamo svetiji, Bogu svom sličniji i na svaki blagoslov ovoga i onoga svijet sposobniji.[23]
U jednoj poslanici biskup ističe važnost euharistijskog klanjanja. U ozračju ondašnjih napada na Crkvu on piše:
„Naređujem pako, da se kroz cielu korizmu na nedjelje i svece poslije svete mise izpostavi sveto otajstvo i da se pred njim pet „otčenaša i pet „zdravih Marija“ izmoli na slavu, čast i poklon Isusu Bogu i spasu našemu, nebi li oprostio huliteljem i pogrditeljem svojim, kô što je i njegda na križu oprostio mučiteljem svojim; ne bi li i nam svima griehe otpustio…“[24]
Vezano uz euharistiju, ističemo još nešto u čemu je Strossmayer bio ispred svoga vremena. U već spomenutom obredniku iz 1878. nalazi se obred zvan „privjenčavanje“,[25] to jest zlatni pir, čega tada nije bilo u standardnom Rimskom obredniku. U Strossmayerovom obredniku privjenčavanje se slavi u sklopu mise. Strossmayer ne propušta napomenuti kako nakon evanđelja treba izreći prigodnu homiliju. Nakon što se jubilarci u misi pričeste, i nakon izrečene popričesne molitve, svećenik pozove jubilarce da dođu do oltara i kleknu. Oni tada obnove ženidbenu privolu, a svećenik blagoslovi prstenje i stavlja ih svakome na prst. Misa se zaključuje uobičajenom molitvom i završnim blagoslovom. Podsjetimo se da se tek s Drugim vatikanskim saborom naglašava kako je prikladno da se upravo u sklopu mise slavi vjenčanje, krštenje, potvrda, bolesničko pomazanje, časoslov… Međutim, već Đakovački obrednik iz 1929. blagoslov prigodom srebrnog ili zlatnog pira stavlja izvan mise.[26]
Zaključak
Od 1874. pa do 1903., dakle, punih trideset godina Strossmayer je revno svake godine pisao korizmene poslanice namijenjene svećenicima i puku. Smatrao je očito da on kao prvi učitelj u svojoj biskupiji treba biti revan u naučavanju prema onome: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2). Iako su u to doba vjernici – kako to sam veliki biskup primjećuje – pretežito poljodjelci, dakle, jednostavni i ne osobito učeni ljudi, Strossmayer u svojim poslanicama ne moralizira, nego nastoji naširoko „dogmatički“ razlagati otajstva kršćanske vjere, pri čemu u velikoj mjeri poseže za Svetim pismom Staroga i Novoga zavjeta. Naglašava da je Slovo Božje zbog velike ljubavi prama nama poslalo čovjekom, snizilo se, uzelo na se grijehe ljudi te u pokori križa dalo za sve nas zadovoljštinu. Službu pomirenja – ispovijed – Krist je povjerio Crkvi. Po njoj vjernik postaje dionikom Kristove smrti, da bi bio dionikom i njegova uskrsnuća. U svetoj misi na neki način se ponavlja Kristova muka i smrt koja se na otajstven način odvija pred vjernikom koji joj prisustvuje. U tome smislu on potiče na čestu pričest. U svemu tome silno je naglašena uloga Crkve. Naime, u ozračju onodobnog liberalizma i nadirućeg sekularizma, Strossmayer snažno ističe važnost Crkve, jer je njoj Krist povjerio prenositi i slaviti sveta otajstva te naučavati njegov nauk. Vjerojatno imajući u vidu i one koji su htjeli manipulirati njegovim nastupima na Prvom vatikanskom saboru, Strossmayer višekratno naglašava vrhovni autoritet rimskoga pape. On s velikim poštovanjem govori o Piju IX., a upravo s oduševljenjem o Leonu XIII. kao učenom i svetom čovjeku. Možemo zaključiti da Strossmayer u svojim poslanicama na nimalo banalan, a opet razumljiv način, vjernicima tumače uzvišena otajstva spasenja.
Dodatak
Pregled korizmenih poslanica biskupa Strossmayera objavljenih u Glasniku biskupija đakovačke i srijemske
- 2(1874), br.3, str. 17-24 – o pripravi za Uskrs te o tome da svećenici trebaju biti blizu narodu i socijalno osjetljivi.
- 3(1975), br. 3, str. 22-28. U jubilejskoj godini stavlja naglasak na pokoru i sakrament ispovijedi.
- 4(1876), br. 3, str. 17-21. O radu.
- 5(1877), br. 3, str. 17-33. O odnosu svećenika prema biskupu, jednih prema drugima, prema vjernicima, prema svom narodu.
- 6(1878), br. 4, str. 25.-47 O ženidbi osobito protiv mješovitih ženidaba.
- 7(1979), br. 3, str. 17-31. O radu i pokori.
- 8(1880), br. 3, str. 25 – 40. O spoznaj i Boga; o budućem životu.
- 9(1881), br. 4., str. 25 -87. O Ćirilu i Metodu.
- 10(1882), br. 3, str. 17-58. Odgovor na pisane izjave nekih pravoslavnih vladika.
- 11(1883, br. 2, str. 19-41. Tumačenje unutrašnjeg uređenja đakovačke katedrale nakon njezine posvete prethodne godine.
- 12(1884), br. 3, str. 18-70. O ženidbi.
- 13(1885), br. 3., str. 17-60. O slobodnim zidarima.
- 14(1886), br. 4, str. 29-88. O Ćirilu i Metodu. Komentar enciklike Leona XIII. „Immortale Dei miserentis munus od 4. 11. 1885.
- 15(1887), br. 3, str. 17-84. O napadima na Crkvu te o o mlakosti vjernika.
- 16(1888), br. 3, str. 17-67. O grijehu, Kristovom spasenju i o sakramentu pokore.
- 17(1889), br. 4., god. XVII., 25-74. O enciklici Leona XIII. o slobodi „Libertas“
- 18(1890), br. 3, str. 17-73. O pokori, o uskrsnuću te o sakramentima ispovijedi i pričesti.
- 19(1891), br. 2, str. 9-70. O Crkvi Božjoj.
- 20(1892), br. 3, str. 17-65. O radničkom pitanju, o divljem kapitalizmu, o Gospinoj krunici.
- 21(1893), br. 2, str. 9-55. O Isusu, svećeniku, učitelju i kralju.
- 22(1894), br. 2, str. 9-40. O grijehu, nevoljama i smrti.
- 23(1895), br. 3, str. 17-40. Ljubav Boga i iskrnjega.
- 24(1896), br. 3, str. 17-45. O pokajanju, pokori i ispovijedi.
- 25(1897), br. 3, str. 17-47. O pokajanju, pokori, Božjoj ljubavi i ispovijedi.
- 26(1898), br. 4., str. 25-58. O otajstvu posljednje večere i svete mise.
- 27(1899), br. 2, str. 9-28. O pokajanju u svjetlu muke i smrti Isusove.
- 28(1900), br. 4, str. 25-28. O pokori i obraćenju. Poslanicu je skratio jer je prethodnu božićnu jubilejsku poslanicu shvatio i kao korizmenu. Vidi: 27(1899) br. 23, str. 189-213.
- 29(1901), br. 2, str. 9-22. O papi i Crkvi.
- 30(1902), br. 2., str. 9-14. O ispovijedi i pričesti.
- 31(1903), br. 4., str. 25-29. O Isusu Kristu kako nam se u ovo sveto korizmeno vrijeme prikazuje.
[1] Poslanice su uglavnom veoma opširne, preko pedeset stranica, a najdulja ima 67 stranica: GBBS 17(1887), br. 3, str. 17-84, da bi one pri koncu života bile znatno kraće (od 4 do 10 stranica).
[2] U našem tekstu navodimo Strossmayerov tekst današnjim pravopisom tako se provodi jednačenje po zvučnosti, jotacija i sl. (npr. uzstrpljiv-ustrpljiv; otca-oca; andjeli-anđeli; biedan-bijedan).
[3] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, tisak dioničke tiskare, 1878., str. I.-XXVII., ovdje: XIV i XV.
[4] Usp. GBBS 16(1888), br. 3., str. 17-67.
[5] GBBS 21(1993) br. 2, str. 11.
[6] GBBS 18(1990), br. 3, str. 23. Poslanica iz godine 1896. sustavno govori o pokori i pokajanju (pokora u Starom zavjetu, Isusova pokora i naša pokora). Usp. GBBS 24(1896), br. 3, str. 17-45.
[7] Usp. GBBS 25(1997), br. 3, str. 25; GBBS 18(1890), br. 3, str. 23.
[8] Usp. 28(1900)br. 4, str. str. 27.
[9] GBBS 18(1990), br. 3, str. 37.
[10] Usp. GBBS 17(1889), br. 3. str. 27.
[11] Usp. GBBS 25(1997), br. 3, str. 35-36.
[12] GBBS 16(1888), br. 3., str. 48.
[13] GBBS 25(1897), br. 3, str. 41.
[14] GBBS 3(1975) br. 3, str. 25.
[15] GBBS 3(1975) br. 3, str. 23
[16] GBBS 16(1888), br. 3., str. 51-52; 27(1899), br. 2, str. 16.
[17] GBBS 11(1883), br. 3, str.: 18.
[18] GBBS 26(1898), br. 4, str. 35.
[19] GBBS 26(1898), br. 4, str. 36.
[20] GBBS 18(1990), br. 3, str. 37.
[21] Usp. GBBS 27(1899), br. 2, str. 13.
[22] GBBS 30(1902.), br. 2,str. 12.
[23] GBBS 26(1898), br. 4, str. 35.
[24] GBBS 15(1887), br. 3, str. 84.
[25] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske…, str. 135-137.
[26] Usp. Priručni obrednik, dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., str. 31-33.
