Tri sprovoda – jedno vjenčanje
Slušam kolege župnike, ne kao profesor bivše studente, nego kao (donedavni) župnik župnike. Dobro ih razumijem. Reče mi jedan – kao da mi čita misli! – „Radije bih imao tri sprovoda nego jedno vjenčanje.“ Drugi, nešto energičniji župnik, dodaje: „Što tri? Pet sprovoda!“ Zvuči strašno? Uopće ne. Župnici će to dobro razumjeti.
Pastoralni izazov
Evo. Koliko god mi svećenici bili i slabi i nesavršeni i grešni, ipak se trudimo u bogoslužju slaviti svetinje kao svetinje, kao uzvišena otajstva našega spasenja. No, s druge strane, svako liturgijsko slavlje, osim onog otajstvenoga, u sebi nosi i ono ljudsko. To vrijedi za svećenika ali i za vjernike koji zajedno s njime ta otajstva slave. A gdje ima onoga ljudskoga, nužno ima i manjkavosti i nesavršenosti. Tako to jest i vjerojatno tako mora biti. Međutim, kao da nam neka određena bogoslužja na osobit način izmiču kontroli: toliko je toga u takvim slavljima ljudskog i površnog, da u njima jedva naziremo otajstvo spasenja. Čini mi se da se to najviše očituje u nekim (ne svim!) slavljima vjenčanja zadnjih tridesetak godina. Evo. Svadba se planira barem godinu dana unaprijed. Pazi se na sve pojedinosti. Odabire se restoran, jelovnik, raspored sjedenja gostiju, ukrasi u svadbenoj dvorani. Boce za piće i ini ukrasi moraju biti „personalizirani“, to jest na njima stoje imena mladenaca, datum i mjesto vjenčanja. Posve je jasno određena uloga kumova. Pomno se biraju djeveruše, za koje se naručuju posebne haljine. Tu su svirači, fotografi s fotoaparatima i kamerama. Svadbena se dvorana ukrašava cvjetnim aranžmanima i mnoštvom balona. Tu je i posebna rasvjeta sa svjetlosnim efektima a također su pripremljene prskalice i rakete za vatromet ispred dvorane. Mladenci će se o tome satima i danima dogovarati s „čajom“ i inima zaduženima za pojedini segment slavlja. Pomalo se javljaju agencije koje preuzimaju svu pripravu i vode brigu da slavlje proteče kako je planirano. Međutim, kada svećenik traži da zaručnici idu na tečaj, da dođu na dogovor i katehezu, da obave liturgijsku pripravu, onda često baš i nemaju vremena, jer imaju još puno toga obaviti prije vjenčanja…
Međutim, ostavimo to za trenutak po strani. Svadbena je večera u biti njihova stvar i stvar njihova odabira i ukusa. Ovdje želimo govoriti o sâmom obredu. Za početak, sve se više čuju upiti, bi li svećenik obred vjenčanja mogao imati u restoranu ili pak na nekom egzotičnom mjestu, kako se to vidi u američkim romantičnim filmovima. Hvala Bogu, za sada se uspijevamo othrvati takvim prohtjevima. Ostaje nam – ipak – vjenčanje u crkvi. Dobro. Samu crkvu treba ukrasiti cvijećem koje se naručuje u cvjećarnici, a tu su i neizostavne mašne na klupama. Koji puta se u crkvi instalira i dodatna rasvjeta za potreba snimanja. Angažiraju se pjevači koji za tu prigodu imaju svoje instrumente i ozvučenje. Fotograf će diskretno staviti svećeniku u džepić ili prikopčati na liturgijsku odjeću mali mikrofon. U cijelom obredu stječe se dojam da su fotografi i snimatelji apsolutno najvažnije osobe na vjenčanju, te da njima valja sve podrediti. Uza sve to, (ne)dolično odijevanje sudionika posebno je pitanje…
Započinje vjenčanje. Ulazak mladenaca u crkvu je osobito dojmljiv. Mladenku redovito u crkvu uvodi njezin otac – kako se to lijepo vidi u američkim filmovima.[1] Svira se svadbeni marš ili neka druga pjesma o čemu bi liturgijski glazbenici vjerojatno imali određene primjedbe… Tu su dječica koja nose prstenje kao i djeveruše koje pridržavaju podugačak veo. U obred se rado ubacuje i svadbena svijeća s prigodnim tekstom skinutim s mrežnih stranica. Pri koncu obreda većina u crkvi očekuje – kao što je to običaj u nekim protestantskim zajednicama, a što se vidi u filmovima – da svećenik kaže mladoženji: „Sada možete poljubiti mladenku.“ On to i bez svećenikova poziva uglavnom i učini, na što svi u crkvi zaplješću, a čuje se i po koji zvižduk oduševljenja. Na izlazu iz crkve na mladence će se bacati latice cvijeća ili pak riža (kao autohtona hrvatska žitarica). Uza sve to, zamislimo, kako sve to skupa može izgledati onda, kada mladenci inzistiraju da obred vjenčanja bude u sklopu mise…
Da se razumijemo. Od kada ljudi hode ovom zemljom, vjenčanje je uvijek bila posebna, možda najveća svečanost. To tako treba biti i tako treba i ostati. Ostaje ono drugo. U kojoj je mjeri obred vjenčanja slavljenje Kristovih otajstava? Koliko mladenci i ostali shvaćaju ili žele shvatiti da je to „veliko otajstvo“? Koliko je velika napast da se vjenčanje, umjesto u matičnom uredu, slavi u crkvi jednostavno zato što je to ljepše i svečanije, pogotovo u nekoj lijepoj baroknoj crkvi. Kolika je opasnost da obred vjenčanja postane isključivo izvanjska svečanost, uz nerazumijevanje pa i nepoštivanje otajstava koje se slavi kao i crkve u kojoj se slavi? U kojoj se mjeri svećenik može osjećati tek kao jedan od sudionika zabavnog programa? I onda – kako se crkveno vjenčanje registrira i u matičnom uredu – koju godinu nakon vjenčanja župnik dobije dopis nadležnog državnog ureda o građanskoj rastavi braka upravo onih koji su imali „holivudsko“ vjenčanje…
Pastoralna prilika (kairos)
Što činiti? Rekao bi Propovjednik: „O, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.“ (Prop 1,13) Malo se toga može učiniti zabranama, pogotovo zbog onog poznatog „ne-ujednačavanja pastoralne prakse“. Tako da će, na primjer, neki župnik dopustiti da mu pričvrste mali mikrofon za štolu, dok će to drugi odlučno odbiti. Možda bi se na razini (nad)biskupije mogle donijeti neke odredbe i propisi za dostojanstveno slavljenje vjenčanja, ali ne vjerujem da bi to u bitnome riješilo spomenute nedoumice i poteškoće. Uza sve propise i eventualne zabrane, mladenci i uzvanici jednostavno poštuju ili ne poštuju otajstvo koje se slavi, odnosno važno im je ili im nije važna svetinja koja se među njima zbiva. Radi se o njihovom nutarnjem, duhovnom stavu koji jest ili pak nije u skladu kršćanskim shvaćanjem braka i slavljem vjenčanja.
Posve konkretno. Župnik ne može odbiti mladence koji žele sklopiti kanonsku ženidbu. To je jasno. Upravo zbog toga na nama je da nastojimo, koliko god je to moguće, u sklopu tečaja priprave za brak, u osobnom razgovoru s mladencima i kumovima te tijekom priprave poticati i mladence i kumove da shvate koliko je veliko otajstvo koje imaju slaviti, te da prema tome uzvišenom otajstvu imaju duboko poštovanje. Nadalje, na nama je da se potrudimo – koliko god je to moguće – sačuvati dostojanstvo samog obreda ali i svetog mjesta, to jest crkve i crkvenoga prostora. Međutim, kada obred započne, razborit i iskusan svećenik, da bi „sačuvao živce“ te da ne bi stvarao dodatnu nervozu, uglavnom „neće vidjeti“ da netko u crkvi žvače žvakaću gumu, ili čak poteže iz boce ili pak gleda na mobitel. Razborit će se svećenik potruditi da „ne vidi“ da se tijekom samog obreda mladenci i kumovi došaptavaju i smiju svojim dosjetkama. Što bismo postigli neprestanim upozoravanjem za vrijeme samoga obreda? Samo dodatnu napetost koju bi većina protumačila tako, da je župnik nestrpljiv, netolerantan i neuviđavan. Zato, rekao bih, mi svećenici „balansiramo“. Trudimo se da sve bude dostojanstveno, a u isto vrijeme shvaćamo (što se odnosi pogotovo na župnike s iskustvom) da „tjeranje u red“ tijekom samoga obreda samo stvara nervozu i stoji puno živaca, a sve bez konkretnih rezultata. Neki pokušaji u tome smjeru jednostavno izgledaju kao borba protiv vjetrenjača…
U svakom slučaju na nama je da naviještamo Božju riječ, da obred slavimo predano i pobožno. Zašto? Kao prvo, zbog samih mladenaca. Tko zna, možda upravo otajstvo ženidbe koje slave bude ona iskra koja će u onim kolebljivima probuditi vjeru i potaknuti ih da svoj brak i svoju obitelj ustroje na kršćanskim temeljima.
Tu su, naravno, i uzvanici koji dolaze u crkvu na vjenčanje. Možda ih ipak prestrogo sudimo. Evo. U nekim će prigodama netko pomisliti da je uzaludan trud dostojanstveno slaviti sakrament koji nazočni jedva razumiju te naviještati evanđelje onima koji ga i ne slušaju. Možda će se svećenik u nekim slavljima vjenčanja osjećati kao Pavao na Areopagu. (Dj 17,21-34) Prisjetimo se. Pavao je došao propovijedati na središnjem atenskom trgu dokonim Atenjanima. Kakvi su to bili ljudi? Vele Djela apostolska: „Nijedan Atenjanin ni doseljeni stranac ni na što drugo ne trati vrijeme nego na pripovijedanje i slušanje novosti.“ Pavao je ipak i njima navijestio evanđelje i središnju poruku o Kristovu uskrsnuću. Međutim, „kad čuše ‘uskrsnuće od mrtvih’, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te o tom slušati!’“ Pavao se, razočaran, udaljio od njih. Reklo bi se – uzaludan trud. Ali ne! Vele dalje Djela apostolska: „Neki ipak prionuše uza nj i povjerovaše; među njima i Dionizije Areopagit, neka žena imenom Damara i drugi s njima.“ Među mnoštvom dokonih ljudi i podrugljivaca našla se nekolicina koja je povjerovala. Nije Pavao uzalud govorio.
Upravo tako. Svećenik se danas tako može osjećati na nekim sprovodima ili pak na nekim vjenčanjima. U mnoštvu prisutnih ima i onih koji čuju evanđelje samo na sprovodima i na vjenčanjima, koji budu na bogoslužju samo u tim prigodama. Pa ako u mnoštvu onih koji se dosađuju bude samo jedna Damara ili pak Dionizije Areopagit – vrijedilo je svakog truda. Nikada ne znamo kako će i kada zrno Božje riječi i otajstvena snaga znakova koje slavimo donijeti ploda u nečijem srcu. Mi nismo ni svjesni kako Božja riječ prenesena našim nevještim govorom može pobuditi onaj mali izvor milosti u nečijoj duši. To može biti onaj kairos, ona prigoda, onaj pravi trenutak da posijemo dobro sjeme u srce onih kolebljivih i nemarnih, da u nečijoj duši zapalimo malu iskru Božje milosti.
Da zaključimo. Što da čini svećenik? Jednostavno ono što veli Pavao: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“ (2 Tim 4,2) Naglasio bih ovo: „sa svom strpljivošću“. Koliko god svećenik u nekim trenucima osjećao frustraciju do te mjere da će kazati: „Radije tri sprovoda, nego jedno vjenčanje“, naše je ipak da sijemo dobro sjeme, a Bog će dati da urodi dobrim plodom, sada ili za koju godinu. Neće biti nužno da mi vidimo te dobre plodove. Bog vidi i Bog će providjeti. Zato i govorimo o otajstvu, o čudesnoj snazi Božje riječi i učinkovitoj sili otajstava koje slavimo. To je naša vjera i naša nada. To je radosna vijest koju naviještamo i koju u otajstvu slavimo. Na to smo pozvani.
[1] Ipak, valja priznati, da je to prastari običaj na području današnje Italije, a koji je „zaobilaznim putem“ preko holivudskih filmova dospio do nas.
