U tebi mi sva milina

U tridesetak nedjelja ove liturgijske godine B čitaju se perikope Evanđelja po sv. Marku. U ovu nedjelju slavi se Krštenje Gospodinovo i uzima sažet prikaz istoga evanđelista (Mk 1,7-11). Uputno je napomenuti da sv. Marko prikazuje Isusa Krista na doista jednostavan i stvaran način, i s božanske i s ljudske strane.

Marko evanđelist

Božanske vlastitosti. Navodimo nekoliko prikaza o Gospodinu koje sv. Marko ističe: „Početak Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega“ (Mk 1,1). U prvoj rečenici proglašava temeljnu istinu o Isusovu božanskom sinovstvu i ujedno najavljuje Radosnu vijest. Ljudi koji su Isusa slušali dok propovijeda: „Bili su zaneseni njegovim naukom“ (Mk 1,22), jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao praznorječivi pismoznanci i farizeji. Nakon što je Isus istjerao đavla iz jednoga čovjeka koji se zatekao u sinagogi u Kafarnaumu: „Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda i pokoravaju mu se“ (Mk 1,27). Ne samo narod, nego i sami učenici koji se nađoše na Genezaretskom jezeru: „Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: Tko li je ovaj te mu se i vjetar i more pokoravaju?“ (Mk 4,41). „I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu“ (Mk 6,51). I tomu slično. Sve su to božanska čudesa Isusova koja izazivahu ljudski zanos, zaprepaštenje, prestrašenost, snebivanje, prekomjerno, ne samo naroda nego i samih učenika. Nov nauk, nov čovjek, a zapravo osobno Sin Božji.

Ljudska svojstva. Prema sv. Marku Isus je u Nazaretu „drvodjelja“ (Mk 6,3). Ima svoju radionicu. Drugi će evanđelist malo uglađenije: „drvodjeljin sin“ (Mt 13,55). Marko veli za Isusa: „I odmah[1] ga Duh nagna u pustinju“ (1,12). Druga dvojica evanđelista malo otmjenije: „Duh tada odvede Isusa u pustinju“ (Mt 4,1); „I Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom“ (Lk 4,1).  Ili ova, Isus veli učenicima: „Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto i otpočinite malo“ (Mk 6,31). Možemo razumno pretpostaviti da je i Gospodin bio umoran, pa ovako učtivo govori učenicima da se odmore jer će i njemu dobro doći malo odmora od opće vreve naroda.  

Ivan Krstitelj

Prisjetimo se da se Ivan, Zaharijin i Elizabetin sin, neočekivano opredijelio za neuobičajeno mjesto života i propovijedanja, za neobičnu odjeću i za nesvakidašnju hranu. Prostor mu bijaše Judejska pustinja, koja se stere između Jeruzalema i Mrtvoga mora, oko 40 km duga, a širina joj doseže do 13 km. Kako je živjeti u pustinji? – Vruć pijesak žari ispod tabana, žarko sunce prži iznad tjemena. Odjeća mu bijaše haljina od devine dlake, s kožnatim pojasom i sandale. A hrana mu bijahu skakavci s divljim medom (Mk 1,6). On već stilom života pokaza da je u službi Mesije, Krista, Pomazanika. Kada bi ga ljudi vidjeli takva, imali su dojam da se pred njima ukazao veličanstveni Ilija ili Elizej, ili jedan od starodrevnih proroka. Bijaše autentičan prorok, propovjednik. Ono što je naučavao, to je i proživljavao. I duhovno i tjelesno. Zato mu riječ polučivaše duhovne plodove. I nikakvo čudo da je sva Judeja grnula da se obraćenički okoristi tim čudom neviđenim.

»I propovijedao je [Ivan Krstitelj]: ‘Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim’« (Mk 1,7-8).

Ponizan. Ivan je prorok u pustinji gdje pokazuje najveći stupanj skromnosti. Kakve je bio sposobnosti i glasovitosti, mogao je bez veće poteškoće zavesti za sobom poveće mnoštvo ljudi, pokazati se „karizmatikom“ koji na Isusa zaboravlja, a sebe u prvi plan postavlja, uzdiže, organizira svoj karizmatski pokret, udrugu, družbu, put. Ne! On je već u majčinoj utrobi očišćen od iskonskoga grijeha. O njemu žene, koje dolažahu s dječjim darovima čestitati rodilji Elizabeti na novorođenčetu, govorahu: Bože, što će biti od ovoga djeteta? Evo u što je dijete preraslo jer „ruka Gospodnja bijaše s njime“ (Lk 1,66). On kaže da je on samo navjestitelj Mesijin. Da nakon njega dolazi Onaj koji je kudikamo Veći i Jači  od njega, s kojim se on ne može mjeriti kamoli izjednačivati. On u svojoj poniznosti veli da nije dostojan odriješiti vezice na Isusovim sandalama, poslić sluge prema gospodaru. Pa tu sliku razumije i pučkoškolac kamoli ne će njegov učitelj. I što se god ovaj skromni Prorok smatrao nedostojnijim u odnosu na Isusa, to ga je Bog činio dostojnijim. Ivan smatraše da nije uopće dostojan krstiti Isusa. Kada je onako „zaigrao od radosti“ u majčinoj utrobi, kako je tek zaigrao kada je vidio Isusa uživo na obali rijeke Jordana! Zna se bitna i neizmjerna razlika između Sina Zaharijina i Sina Marijina, pa tako i razlika između Ivanova i Isusova krštenja. Ivan je krštavao samo vodom pozivajući ljude na ispit savjesti, na obraćenje, na pre-umljenje ili metanoju (Mk 1,4) i tako se opraštali grijesi, i iskonski kao i svi osobni, što Isusu kao pravomu Bogu i pravomu čovjeku ništa od toga nije trebalo. A Isusovim se krštenjem vodom i Duhom Svetim, na dar oproštenja grijeha davala također milost posvetna kojom ljudi postaju djeca Božja, sinovi u Sinu, primajući „novo srce i nov duh“ (Ez 36,26). I još više i još jače: Isus će svojom mukom i smrću postati žrtva za ispaštanje grijeha svega svijeta, a svojim uskrsnućem ponuditi spasenje, novi život onima koji u njega vjeruju. Sv. Ivan apostol kaže: „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4,10). 

Presveto Trojstvo

Isusovo krštenje. Možemo samo zamisliti kako se Ivan začudio kada je vidio Isusa kako stoji u redu s ostalim narodom za krštenje. Isus rastumači Ivanu da se njegovim krštenjem ispunja pravednost Božja, Zakon i Proroci, jer Bog svu svoju zakonitost ugrađuje u plan spasenja i otvara nove vidike i perspektive. Ovdje smo u punini vremenâ i na vrhuncu Objave. 

»Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’« (Mk 1,9-11).

Za Isusa krštenje ne bijaše trenutak oproštenja grijeha, jer ih uopće nije imao. U svemu nama ljudima sličan, osim u grijehu. Zašto se onda krstio Ivanovim krštenjem? Za njega je to krštenje bilo mjesto njegove životne odluke. On će se s krštenja, nakon 30 godina skrovita života, uputiti u pustinju i potom u javno propovijedanje. I to nepovrativo. Za njega je krštenje trenutak kada Bog Otac za njega osobno jamči da je on Sin Božji, Druga Božanska Osoba, su-bitan Ocu. Otac se izravno obraća Isusu kada se njegov božanski glas zaori s nebesa: „Ti si Sin moj, Ljubljeni. U tebi mi sva milina!“ U Mateja Otac kao da govori okupljenu narodu: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni. U njemu mi sva milina“ (Mt 3,17). Otac ovdje potvrđuje da je Isus njegov Sin, Jedan Jedincati i Jedinorođeni, i da je s njime savršeno zadovoljan, posve zadivljen, da su u svemu savršeno suglasni. Istodobno, kada Isus izađe iz Jordana, ugleda otvorena nebesa… u Markovu grčkom tekstu stoji doslovno: „razdrta nebesa“, poput Izaije 63,19. I primijeti Duha, poput goluba, gdje silazi na njega. Golub je simbol bezazlenosti, ljupkosti i blizine. Upravo se na takav način odlikuje i Isusov nastup, propovijed narodnim skupinama. Presveto će se Trojstvo ukazati i u Isusovu Preobraženju na Taboru, gdje će Očev glas odjeknuti: Ovo je Sin moj, Ljubljeni. Slušajte ga! (Mk 9,2-8).

Naše krštenje. To je početak novoga života. Dva su momenta: u prvom se  oprašta iskonski grijeh i svi osobni grijesi za koje se, ako smo odrasli krštenici, kajemo, a u drugom se daje milost posvetna s pečatom djece Božje. Nešto neizbrisivo, bez obzira na traženje „ispisa“ iz župnih matica da se prijeđe u neku drugu vjersku zajednicu. Krštenje se izvodi liturgijski obredno, sakramentno, naznačujući time prolazak kroz Isusovu patnju i smrt i izlazak na novost života u uskrsnuću, uvijek u ime Triju Osoba Presvetoga Trojstva. Pa i kada apostoli kažu da su „u ime Isusa Krista“ (Dj 2,38) krštavali, znači da su to činili po nalogu Isusovu, kako je Gospodin zapovjedio, pozivajući se na njega, ali uvijek u ime Triju Božanskih Osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. I mi smo po krštenju Bogu omilili i potrebno nam je ostati u Božjoj milini ili milosti svega vijeka svoga.

Poruka. Uvijek je bilo vjernika, svećenika i učenih teologa koji isticahu Isusovo čovještvo, a zapostavljahu Isusovo božanstvo. Zalagahu se da se Isusovo „spasenje“ donosi evangelizacijom čovječanstvu u poboljšanju ljudskih uvjeta života, u podizanju zdravstvenih institucija, prosvjetnih ustanova, odgojnih zavoda prikazujući Isusa kao savršen uzor u službi zemaljskoga čovjeka. Ne zaboravimo da je Gospodin Isus, prije nego je uzeo naše ljudsko tijelo, Jedini i Jedincati Sin Božji, Druga Božanska Osoba, pravi Bog od pravoga Boga, darovatelj Duha Svetoga nakon svoga uskrsnuća, i da sve što radi u ljudskom pogledu, izvodi svojom Božanskom Osobom ljubljenoga Sina.

[1] Marko u svojih 16 poglavlja upotrebljava vremenski prilog „odmah čak 35 puta. Bit će neka njegova književna „poštapalica“.