Uznesenje Blažene Djevice Marije: Bogu nije ništa nemoguće

Čitanja: vl.: Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10ab; Ps 45, 10-12.16; 1Kor 15, 20-27a; Lk 1, 39-56

Danas se radujemo slavi i proslavi Blažene Djevice Marije koja nam je svima, kao ljudska kći, radost, uzor i nada. Ona je uzvišena dika roda našega. Marijina je veličina ponajprije u tome što je Bogorodica i po tome je jedinstvena. Međutim, netko bi mogao reći kako u tome nema njezine zasluge. To je Božje obećanje i čisti Božji dar. Zato bi netko mogao pomisliti kako se običan čovjek ne može s njom mjeriti niti je nasljedovati u njezinoj svetosti. Drugim riječima, ispada da su Marijine kreposti za nas nedokučive, pa ih se onda ne bi ni isplatilo pokušavati nasljedovati je. Nažalost, stari su pisci na sličan način opisivali i živote drugih svetaca, da im se čovjek samo mogao diviti, a da mu nije bilo moguće pomisliti da bi se i on tako ponašao.

Zar je sva Marijina veličina u tome što je bila odabrana za Bogomajku? Meni se čini da ključ razumijevanja Marijine veličine i njezinog odabranja leži upravo u Elizabetinom nadahnutom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Dok u njoj prepoznaje Bogorodicu, Elizabeta veli da je blažena jer je povjerovala. Ako se može govoriti o ljudskoj zasluzi – a u određenom smislu svakako može! – onda je upravo tu izražena sva Marijina veličina: ona je povjerovala. Podsjetimo se. Bog je odlučio da u punini vremena njegov Sin postane čovjekom. Izabire Mariju i po anđelu joj objavljuje svoj naum. Marija je gotovo sigurno bila – za naše poimanje – izuzetno mlada. I upravo njoj, koja je još nedavno bila dijete, koja je obična, neznatna, malena djevojka iz „prezrenog Nazareta“, iz „Galileje poganske“ objavljuje Bog da će biti majka Spasiteljeva. K tome još djevičanska majka. Izgleda da je doista previše toga u samo jednom susretu s anđelom. No ipak, Marija je povjerovala. Povjerovala da je Bogu stvarno sve moguće. Rekla je jednostavno: „Neka mi bude.“ I Bog je dao da se po njoj dogode velike stvari, tako da će je „blaženom zvati svi naraštaji“. Mi bismo rekli: „Tko će k’o Bog!“ Bogu je sve moguće.

Za nas poruka vrlo jednostavna, sažeta u dvije rečenice. Prva je: „Bogu nije ništa nemoguće“, a druga je sadržana u Elizabetinom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Naime, i ja za svoj život mogu s punim pravom reći: „Bogu nije ništa nemoguće.“ Bogu je moguće, uz moju suradnju, riješiti me svakoga grijeha i svake napasti. Bogu je moguće preobraziti me da činim, mislim i govorim dobro. Bogu je moguće posvema promijeniti moj život. On je to zapravo već učinio u trenutku moga krštenja, samo što ja po svojim zlim navikama priječim njegovu milost. Božja milost traži i moju suradnju. Pa će se onda i moje blaženstvo očitovati upravo u tome da sam djelatno povjerovao. Jednostavno trebam povjerovati da Bog ozbiljno misli i da mu je stvarno moguće od mene učiniti istinsku i živu sliku svoga Sina.

Bog je Marijinu vjeru okrunio: ona je dušom i tijelom uznesena na nebo. I mi smo pozvani u istu slavu. Jer, „Bogu nije ništa nemoguće“.