Uznesenje Blažene Djevice Marije: Neznatnost


Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10-12.16; 1Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56


U svih kršćana, na Istoku i katoličkom Zapadu Isusova majka Marija se izuzetno časti. Na Istoku je najradije nazivaju Bogorodica, a na Zapadu, osim časnog naziva Majka Božja, za nju se jednostavno veli Madonna – Gospođa – Gospa. Gospođa u punom smislu. Međutim, pokušajmo malo predočiti samima sebi, kako su Mariju vidjeli njezini sumještani u Nazaretu? Bila je, naravno, i ljubazna i pobožna, ali po svemu ostalome bila je obična žena i kućanica. Radila je teško, kao i sve ondašnje žene. Ničim se nije isticala. Malena i neznatna.

Marija je još u jednoj bitnoj stvari bila malena i neznatna. Kada joj je anđeo rekao da ona ima roditi Sina Božjega, to je bilo van svih njezinih planova. Pa ipak, bez premišljanja je rekla anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ Posvema se podložila onome što se od nje tražilo. A tražilo se od nje da puno kasnije s vjerom i pouzdanjem – uza svu užasnu bol – gleda svoga sina na križu.

I tako, još prije nego što je rodila Isusa dobila je proročko nadahnuće da u svojoj poznatoj zahvalnoj molitvi Veliča kaže: „Veliča duša moja Gospodina… što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ Tako je i bilo. Crkva, naime, vjeruje da je Bog doista Mariju proslavio kao još ni jednog čovjeka: nakon njezine smrti uznio ju je na nebo i upravo to se slavi na Veliku Gospu, blagdan koji se punim imenom naziva Uznesenje Blažene Djevice Marije.

Imajući pred očima blagdan Velike Gospe kao prvo vidimo da za Boga nije ni maleno ni neznatno ono što je u ljudskim očima beznačajno, kao što je bio život obične siromašne žene u Nazaretu. Drugo, istinska veličina nije u tome da je netko nužno kraljevske krvi ili da mu otac posjeduje lanac hotela na Havajima. Istinska je veličina u tome da je čovjek vjeran svome pozivu, da slijedi onaj put koji mu je Bog odredio, bez obzira koliko težak bio. Jer, nije ljepota i blaženstvo u tome da bude sve po mome, nego je blaženstvo u tome da je čovjek vjeran sebi i da ima snage nositi ono što mu život donese. Ne treba gledati u tuđe dvorište niti uspoređivati svoj život s bilo čijim. Bog je htio da budem upravo ovdje s ljudima s kojima živim. Bog me poziva da dadem najbolje od sebe u poslanju koje je preda mnom. Ako tome budem vjeran, već sam sada blažen, već sada ulazim u vječno blaženstvo koje Bog daje uvijek u potpunosti. Marija je pokazala da vrijedi slijediti životni put koji je Bog stavio pred nju i tako ispunila svoj život. To je moguće i za nas, „jer Bog Duha ne daje na mjeru“.