Vazmena subota: Ne povjerovaše
Meditacija uz Evanđelje: Mk 16,9-15
Neobično je ono što danas čitamo u evanđelju. Marija Magdalena govori apostolima da je Isus uskrsnuo. Međutim, veli današnje evanđelje, „kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše“. I kad su to isto rekla ona dvojica učenika koji su vidjeli Isusa u Emausu, veli evanđelje, „ni njima ne povjerovaše“. I tek kad se sâm Isus ukazao svoj jedanaestorici apostola, vidjeli su i uvjerili se.
Kako to da nisu povjerovali? Očito je to za njihove uši zvučalo suviše dobro, da bi bilo istinito. Kao da su bili skloni vjerovati da je zlo jače od dobra, da je ljuska zloba nadvladala sve ono dobro što je Isus činio. I um i srce su im bili zatvoreni, da se, na primjer, nisu prisjetili da je Isus i mrtve uskrišavao. Ako je druge uskrišavao, naravno da je mogao i sam ustati od mrtvih. Ta Bogu je sve moguće!
Tako je i s nama. Skloni smo nekako vjerovati da se u svijetu zlo umnožilo, da se proširilo, da je svakim danom sve jače, da se poput kuge širi svijetom, da i Crkva gubi svoju snagu, da sve ide u lošem smjeru, kao da je i Bog digao ruke od nas. I onda se ponašamo kao i apostoli u današnjem evanđelju. Ne vjerujemo u snagu Uskrsloga i u to da Isus vazmenim otajstvom svoje smrti i svojega uskrsnuća spašava svakoga čovjeka i obnavlja sve stvoreno. Temelj naše vjere jest Kristovo uskrsnuće i Kristova pobjeda nad zlom i grijehom. To je evanđelje – radosna vijest. Zato bismo puni pouzdanja i vedra duha trebali slušati Pavla koji nam progovara: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ To je evanđelje – radosna vijest!
Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo: Dj 4,13-21
Kada su židovski glavari pokušali zabraniti Petru i Ivanu da naučavaju u ime Isusovo, oni sa svim mirom odvrate: „Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.“ Ne radi se ovdje samo o tome da su oni bili svjedoci nekog događaja, nego o tome da su oni bili očevici Kristova evanđelja, Kristova spasenja po križu, a iznad svega, oni su bili svjedoci Kristova uskrsnuća. Kako je moguće šutjeti o onome čega im je puno srce? Jednostavno, nisu mogli ne naviještati Krista uskrsloga., upravo kako veli Isus: „Iz obilja srca usta govore!“ (Mt 12,34)
Nisu apostoli tek naučavali, nisu tumačili katekizam, nisu tumačili teologiju. Oni su iz potpunog uvjerenja, punim srcem naviještali: Krist uskrsli je spasitelj svijeta! Iz njih je zračilo uvjerenje i oduševljenje.
Toga nam danas itekako treba. Treba nam istinskih vjernika, koji su zahvaćeni Kristovim spasenjem, koji mu se posve otvaraju, koji su ispunjeni Kristovom ljubavlju i koji onda – nužno – to i naviještaju. Prava sreća, istinsko uvjerenje, životno opredjeljenje, ne može se sakriti. To iz čovjeka zrači i onda kada ništa ne govori. Ne samo da mi vjerujemo u Krista, nego mi smo Kristu povjerovali, mi smo dionici njegove božanske naravi, mi smo već sada u pravom i potpunom smislu djeca Božja, što će se očitovati o našem uskrsnuću. Mi smo, nadalje, dionici Kristova trpljenja, da bismo bili dionici i njegova uskrsnuća. Toliko smo bogati, toliko smo blagoslovljeni! Kako to ne naviještati riječima, životom, svojim životnim stavom? Na to smo pozvani.
