Francuski filozof Emanuel Mounier rano je ostao udovac. Kao objašnjenje zašto nije nakon ženine smrti koju je jako volio potonuo u beznađe i očaj rekao je da voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Ne bi li muškarac od svih moći koje bi mogao posjedovati želio imati moć nad smrću žene koju voli i obožava? Kada bi mogao birati bilo koji oblik moći ne bi li želio moć da zaustavi smrt? Ne da je odgodi do nekog novog trenutka patnje i bolesti. Nego da je trajno i potpuno zaustavi. Ne bi li i žena željela tu istu moć kad je riječ o muškarcu kojega voli? I za muškarca i za ženu mora biti duboko tragično i bolno iskustvo vidjeti, promatrati i osjećati kako život voljene osobe klizi nezaustavljivo kroz prste. U takvim situacijama naslućuje se brutalnost i surovost života koji ne zanima ljubav, odricanje, obitelj, djeca i sve posljedice koje se rađaju smrću jednog od njih dvoje. U takvim okolnostima i Bog je pomalo teško prihvatljiv kao onaj koji je blizu, koji ljubi, pomaže. Pomaže tako što dopušta da se nečiji život ugasi onda kada je taj život najpotrebniji kao život supruga, supruge, oca, majke. Teško je pronaći i dati razumsko objašnjenje u takvim graničnim situacijama njihove egzistencije. Smije li se vjerovati u takvim teškim trenutcima da postoji mogućnost za ponovno ujedinjenje i sjedinjenje u nekom novom i preobraženom životu? Ne čini li se tek bajkom i psihološkim mehanizmom zaštite jedan takav način vjerovanja? Na kraju krajeva koji muškarac ili žena ima hrabrosti i snage reći svome umirućem suprugu ili supruzi voljeti te znači reći ti nikada nećeš umrijeti kada se tu pred njegovim ili njenim očima fizički život voljene osobe nepovratno gasi.
Ima ona misao iz Svetog Pisma koja kaže što Bog združi čovjek neka ne rastavlja. Ona ima svoje pravno tumačenje i odnosi se na nerazrješivost braka. Smijemo li ovu misao malo proširiti izvan njezinih pravnih i juridičkih normi? Usudimo li se reći recimo što Bog združi smrt neka ne rastavlja? I tu u ovom pitanju susrećemo istinski i duboki i trajni problem odnosa muškarca i žene i njihovih sretnih i dugovječnih brakova. Smrt prekida njihove duboke i dokazane ljubavi. Prekida naprasito i bez objašnjenja njihovo gledanje kako im djeca odrastaju. Prekida ih u dočekivanju unuka i unučica. Gasi njihove pripreme za srebrne i zlatne jubileje. Smrt je tako bezobrazna da im oduzima ponekad ljubav i buduću sreću i potomstvo još na početku dok se tek susreću kao muž i žena.
Brak između muškarca i žene ima puno neprijatelja. Ponekad su i oni sami neprijatelji svome braku. Ali protivnik i neprijatelj koji ih najviše i trajno uništava, razara i rastavlja zove se smrt. Muškarac i žena ponekad ne mogu svladati probleme i teškoće koje ih dovedu do razvoda. Ali ipak ostaju živi i ostaje im mogućnost da zajedno odgajaju djecu, da se susretnu i ponešto i planiraju za djecu i njihovu budućnost. Međutim nijedno od njih dvoje ne može svladati smrt niti je mogu svladati i onda kada su zajedno ujedinjeni u bračnoj ljubavi. I ono što ih strahovito pogađa je spoznaja koliko je njihova ljubav krhka, slabašna i nemoćna pred strašnom i razornom moći umiranja i smrti. I dolazi do neizbježnog i opravdanog pitanja: ako nas je Bog ujedinio u ljubavi i dao nam milost da iskusimo radosti i nade, nemire i tjeskobe bračnog i obiteljskog života zašto smrću jednog od nas sve to mora prestati i nepovratno nestati? Zašto su svijet i život uređeni tako da je smrt jača od svih naših zajedničkih bračnih i roditeljskih odricanja, patnji, križeva i muka?
Voljeti nekoga znači reći ću mu ti nikada nećeš umrijeti nije filozofska maksima niti spada u riznice ljudskih mudrosti i poslovica koje koristimo povremeno i površno. U iskustvu smrti vlastite supruge ona je došla iz vjere Emanuela Mouniera, onkraj svih ljudskih pokušaja i objašnjenja zašto suprug ili supruga odjednom umire bez najave i bez mogućnosti da se za nju spremimo i psihološki i duhovno. Mounier tu rečenicu nije pronašao ni u svojoj filozofiji niti u filozofskim školama i mišljenjima. Pronašao ju je u svojoj osobnoj kršćanskoj vjeri u uskrsnuće mrtvih. U novi, preobražen i vječan život s Bogom i Kristom. Njegova misao je opravdan i radikalan bunt protiv vlasti smrti nad voljenom ženom i sretnim brakom na koji je računao u budućnosti, a koji je surovo i grubo razoren i izbrisan smrću njegove žene. I što je drugo mogao nego kriknuti glasom vjere kako ona koju je volio nikada neće umrijeti jer on, Emanuel Mounier vjeruje i u svoje i njezino uskrsnuće i ponovno ujedinjenje i sjedinjenje u vječnosti.
Ne osjećaju li muškarci i žene, supruzi i supruge u sebi bunt i pobunu kada sudjeluju u smrti i umiranju onoga ili one koju vole? Zašto bi taj bunt protiv smrti bio samo lijepa želja ili nekakav biološki mehanizam prihvaćanja neizbježnog? Zašto taj bunt ne bi bio autentičan ljudski poziv i molitva da vjera u uskrsnuće jednog dana bude ozbiljena i ispunjena u vječnosti? Što Bog združi smrt neka ne rastavlja zvuči kao zov nade i zov vjere. Kao što i Mounierova molitva voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti zvuči kao istovremeno slabašan i bespomoćan, ali i snažan glas nade kako će svoju voljenu suprugu ponovno susresti u vječnosti gdje smrti više neće biti.
Iako neki brakovi „umru“ još za života i muškarci i žene radije pomisle da je bolje da nema života poslije smrti, jer ne bi mogli podnijeti da vječnost dijele s bivšim mužem i ženom, puno je više brakova prema kojima je smrt teška nepravda i u kojima se i muškarac i žena do neba bune što će sve završiti smrću protiv koje ne mogu ništa učiniti. Ili ne mora? Uskrsnuće i vjera u uskrsnuće stoji iznad smrti kao oslonac i znak nade i Mounier je u rečenici izgovorenoj nakon smrti supruge pokušao pružiti nadu i sebi i mnogim muževima i ženama koji i tada kao i danas pokušavaju dati smisao smrti i gubitku voljene osobe, svoga supruga ili svoje supruge.
Profesor filozofije na KBF-u u Sarajevu i vicerektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu