Žena u duhovnoj pastvi
Problem svećenikova odnosa prema ženskom svijetu, — problem, u koji naš, doživotni, celibat unosi toliko puta fatalnost i tragiku, — rješavan je bio kroz čitavu crkvenu povijest. Rješavan i dobro i zlo, i ozbiljno i neozbiljno, i od zvanih i od nezvanih.
Dva su ekstrema, kojih se moramo čuvati.
Problem je to, sigurno, vrlo delikatan. Treba mu pristupati samo s najvećom diskrecijom i oprezom. Svećenik, koji to ignorira, koji svoj odnos prema ženama uzima olako i nonšalanto, koji se s njim igra, nastradat će i razbit će glavu, prije ili kasnije. Žalosna iskustva i odviše su česta, i odviše poučna. Naivna istrčavanja s »drugarstvom«, sa sistemom »braca« i »sestrica«, s povjerljivošću i »ti«-kanjem, s predilekcijom za »žensku pasterizaciju«, s tipovima kapelana »Apolona Musagetes«-a, ako već ne svrše apostazijom, svrše uvijek u najmanju ruku sablaznima. Mnogi su se već svećenici takvim istrčavanjem zauvijek pokopali kao ljudi budućnosti i aktivnog pastoralnog zahvata. Ako već svećenik, osobito onaj mlađi, ne može da u toj materiji idealno ekvilibrira, uvijek je bolje da pogriješi »per defectum«, nego »per excessum«: samopouzdanjem i prevelikom slobodom nastupa. Manji je riziko.
Samo, ni apsolutna rezerva prema ženskome svijetu i ženskoj pastvi, — rezerva, koja katkada već graniči s ignoriranjem i totalnim povlačenjem, — nije pastoralni ideal. Ne može se pozvati na Isusov primjer. Krist u Evanđelju nije primjenjivao te metode. A on je jedini mjerodavan kao uzor i inspiracija. Razumije se, uz onaj pridržaj, na koji mi, ljudski svećenici, nikada ne smijemo zaboraviti. Njegove slobode mi nemamo. Nijesmo ni bezgrješni, ni bestrasni, ni utvrđeni u milosti i u ljubavi, kako je bio on. Ne smijemo sebi nikada potpuno vjerovati; moramo se uvijek oko sebe obazirati: moramo uvijek prema sebi nastupati sumnjičavo i autokritično.
Krist se nije, u principu, ni zatvarao ni izolirao od ženskoga svijeta. Nije, — kao farizeji, — ženu »a priori« isključivao ni od svoje pažnje, ni od svoje pouke, ni od svojih institucija, ni od svoga plemenitoga prijateljstva. Nije bio prema ženskome svijetu ni ukočen, ni drven, ni strašljiv. Nije ga podcjenjivao ni ignorirao. Nije bio prema njemu ni nepovjerljiv. Surađivao je sa ženama, služio se je njihovom pomoću, njihovim talentima i snagama. Nije ih uzimao u svetište ni u apostolski zbor, ali jest među svoje učenike i učenice. I žene su bile, sustavno i aktivno, uključene u njegove akcije i u njegovu apostolsku i karitativnu djelatnost. Dopuštao im je, da se za njega i za njegove brinu, zahvalno je primao njihove darove, veselio se je njihovoj revnosti, branio ih je i hvalio, — iz njegovih je usta izašla i riječ: »Šta smetate ovu ženu? Ona učini dobro djelo na meni…« (Mat 26, 10.), — slao je po njima svoje poruke, — slao ih i apostolima (Mat 8, 10.; Iv 20, 17. 18.), — pozdravljao ih je i ukazivao im se, uživao je njihovo gostoljublje, razumijevao ih je i pomagao. One su bile za njega oduševljenije nego itko; one su mu često bile vjernije i odanije i od samih apostola. Netko je, vrlo zgodno i duhovito, opazio, da se Gospodin u čitavu Evanđelju ni jedan jedini put nije našao u sukobu sa ženama, ali da su se zato žene za njega, mnogo puta, vrlo aktivno, požrtvovno i junački, zalagale. Sve te Ivane, i Suzane i Salome i Marije, i one »druge mnoge« (Mark 15, 40. 41.; Luk 8, 2. 3.). A bile su i one od njega vrlo generozno tretirane. Puno je Evanđelje dokumentacije za to: od žene Samaritanke, pa preko Petrove punice, majke udovice iz Naima, žene bolesne od krvotoka, majke kananejke, postiđene preljubnice, majki, koje su mu donijele djecu, da ih blagoslovi, majke sinova Zebedejevih, udovice pred hramskom škrinjom. Pilatove žene, Jeruzalemkinja, što nad njim plaču, pa do Marte, Marije, Magdalene i žena pod križem i uz njegov grob, s nardom i mirisnim pomastima u rukama. Svaki čas izlaze žene pred nas kao akteri njegovih priča i korisnice njegovih ozdravljenja i čudesa. Ne ženira se on nimalo, kad ga se one dotiču, i u najdelikatnijim situacijama (Mat 9, 20—22.; Luk 8, 44—48.; Mat 28, 9.; Iv 20, 17.); ne ustručava se on, kad treba, ni da spomene specifično ženske probleme braka, poroda i materinstva (Mat 5, 31. 32.; 19, 3—12.; 22, 30.; Mark 10, 5—12.; Luk 20, 34—35.; Iv 16, 21.); ne otklanja on ni, izrazito ženski pointirane, apologije i pohvale iz usta rezolutne pučanke iz mnoštva (Luk 11, 27.).
Krist je rehabilitirao ženu. Rehabilitirao je i socijalno i moralno. On je njojzi u korist restaurirao prvotni, božanski, poredak stvari (Mat 19, 4—8.; Mark 10, 6.). Postavio je stvari puno realističnije, nego što su one, krivnjom muškaračkih zloraba, stajale u Starom Zavjetu. Ne da on žene, ni pred Bogom ni pred ljudima, turati u pozadinu. On je čini sasvim jednakopravnim i objektom i subjektom religiozne i pastoralne aktivnosti.
Od Krista mora da i mi svećenici naučimo cijeniti i ispravno tretirati ženu. U stilu najstarije crkvene i apostolske tradicije. »Non est masculus, neque femina (Gal 3, 28.).
Ženama smo od Boga i od Krista poslani jednako kao i muškarcima. Svaka je ženska duša Bogu jednako vrijedna i draga kao i muška. A žene su dobra polovina kršćanskoga svijeta. Ide ih stoga barem polovina i naše svećeničke brige i aktivnosti. I, — moramo biti pastoralni realisti, — bolja su, u religioznom pogledu, polovina svijeta. Rad je među njima uvijek rentabilniji i zahvalniji. Lakše ih je predobiti za Boga; spremnije su primiti poniznu i milosrdnu mudrost Evanđelja. One nam pune, kite, financiraju crkve; one su kršćanstvo ispunile samaritanstvom i ljubavlju; one su se, toliko puta, urezale i u najslavniju povijest Crkve, svetošću i herojstvom. Kao žene, zaručnice i majke, kao nositeljice obiteljske misli i kućnoga života, imaju više utjecaja na duhovnu formaciju budućih naraštaja od muškaraca. Apostolat im je konaturalan: u naravi im je, da pomažu i da spašavaju; da se žrtvuju i da ljube. Kao bića srca potpunije se i vatrenije predaju svojim idealima. Vjera im je više doživljena i intuitivna nego refleksivna. Ovisnije su i slabije od muškaraca; osjećaju potrebu za Bogom. Ne računaju kao muškarci i ne boje se toliko za sebe i za svoju komociju.
Sve da i nema na nebesima i u srcu Crkve njihove i naše Velike, Bezgrješne, Marije, primitivni nas apostolski instinkt nagoni, da se k njima okrećemo i da s njima radimo. Apostolski kapitali od velike vrijednosti leže u njima. Po ženama možemo osvojiti svijet. Moramo ih »pustiti« da rade. Sve te uistinu pobožne ženske duše oko nas: sve te čestite i idealne djevojke, mlade i stare, sve te kršćanske »jake žene« i majke, sve te Pavlove udovice, »quae vere viduae sunt« (1 Tim 5, 3.); sve te aktivne i borbene ženske naravi, koje su svoje težnje i energije okrenule k Bogu; sve te male Marije, koje su »najbolji dio izabrale« (Luk 10, 42.). Pitanje vjerske elite, pitanje svjetovnjačkog apostolata, pitanje kršćanskog preporoda, najvećim je i najaktualnijim dijelom pitanje žene. Sveci su to znali. Oni su preko žena činili čudesa. Sv. Benedikt, Franjo Asiški i Franjo Saleški, sv. Vinko, arški župnik. Načelni antifeminizam u Crkvi i u pastvi najgora je apostolska metoda.
Ostaje samo pitanje svećeničkog pristupa k ženi; pitanje naftna. Svećeničko srce, koje se boji Boga i koje u svemu gleda na Gospodina, pogodit će već ono pravo: nadnaravnim instinktom milosti.
Uvijek mora naš nastup biti prirodan, dobrohotan i vedar, kao i onaj Gospodinov. Pun diskrecije, ali bez bježanja, crvenjenja i gledanja u stranu. I pun mora biti finoga osjećaja za psihologiju ženskoga srca. K ženi treba pristupati sa štovanjem. Treba je štedjeti. Treba u prvom redu isticati pozitivne strane ženske duše i apelirati na ono, što je u njoj specifično žensko, a plemenito. Treba isticati njihovu prirodnu povezanost s Bogom i s religijom, njihov utjecaj u obitelji i društvu i njihovu odgovornost. Treba ih, — kroz propovijed, ali osobito kroz ispovijed, — školovati za apostolat i otkrivati im specifične ženske radne mogućnosti. Treba u njima raspirivati plemenite ambicije, priznavati im uspjehe, odgajati ih za veledušnost i priznavalaštvo. Treba unositi srca u žensku pastorizaciju.
I uvijek mora naš nastup biti nadnaravno intoniran. Sa ženama nas u pastvi moraju vezati Božje, ne ljudske brige. Pozorište toga kontakta mora biti prvotno crkva i oltar, ispovjedaonica i župska dvorana, a ne svatovski sito, blagovaonica i boudoir. Konverzacija mora biti apostolska i pastirska, a ne sentimentalna, zabavna, momačka.
Ženama moramo donositi Krista, a Kristu privoditi žene, eto to je sve!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 12/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 90-93. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
