Bez karijerističkih ambicija
Nema na zemlji savršene pravde. Nikada je nije ni bilo. Ne će je nikada ni biti. Ljudske su oči ponajviše slijepe za pravu veličinu. Ljudi mjere vrijednosti i zasluge svojim, i odviše ljudskim, mjerilima. Gledaju na stvari subjektivistički, a kojiput i računski, i oportunistički. Taktika dolazi pred načelo, časovita korist pred onu trajnu, zemaljski interes pred onaj Božji i vječni. I oni najbolji i najpravedniji sto se puta prevare u ocjeni.
Nije u tom iznimka ni crkveni život. Deklegod ljudi u njemu imaju riječ, — a uvijek će je imati, — on će biti obilježen i ljudskim slabostima, i ljudskom kratkovidnošću, i ljudskom neobjektivnošću. Mnogi istinski talenat ostane neotkriven ili poturen u stranu. Mnoga velika žrtva ostane nezabilježena i nepriznata. Mnogi najdobronamjerniji potez, mnoga najidealnija inicijativa, ostane neshvaćena. Idealiste proglase fantastima, radnike i borce fanaticima. Iskrenost se uvijek ne cijeni i ne honorira. Bolesne ambicije, klikarstvo, intrige, zamagle često horizonte i onda love u mutnu. Naprijed izbiju ponekad, koji se umiju laktati, a oni, koje preporučuju samo pobožnost i djela, padaju u njihovu sjenu. Pokriju ih dulji i okretniji jezici glumaca i nametljivaca.
Ima svećenika, koji pod tim puno trpe. Smućuje ih to i deprimira. Revoltiraju se. U napasti su, da izgube elan i revnost, pastoralnu i apostolsku ambiciju. U najmanju ruku to ih boli. Izgleda im anomalijom, koje nijesu očekivali. Nečim, što pomalo kompromitira ruku Providnosti, koja upravlja Crkvom, i karizmu mudrosti i istine, koja je Crkvi obećana.
Apel na ljude tu nije moguć. Problem je nerješiv, doklegod mu rješenje tražimo na zemlji i u vremenu; doklegod ga ne prenesemo na viši, nadljudski, forum. Ništa ga drugo nije u stanju adekvatno objasnili. Ni, toliko isticana, povijesna pravda. Koješta se, sigurno, s vremenom objektivizira; sve ne. Preko mnogo čega past će zauvijek muk i tama historije, a koješta će ostati i historijski falzifikat sve do sudnjega dana. Potpuno objektivna nije ni historija. Dobro su vidoviti ljudi, još odavna, uočili, da historiju zapravo pišu pobjednici: onako, kako oni hoće; pristrano i tendenciozno, sebi u korist. Tko je izgubio bitku, izgubio je i pravo da govori i da se brani. Koga je razvoj događaja uklonio sa pozornice, on više ne može protestirati ni davati ispravaka; »mrtva usta ne govore«; začepili su mu ih zauvijek. Njegovi se spomenici ruše, njegovi dokumenti nište i spaljuju, njegovi su svjedoci u zemlji.
Rješenje je, kao uvijek, samo u apelu na božansku pravdu, koja se ne vara. U apelu na vječne sankcije, koje donosi onaj, pred kojim je sve otvoreno i golo (Hebr 4, 13.), koji ispituje bubrege i srca (Jer 11, 20.; 17, 10.; Otkr 2, 23.), komu su prezentne sve činjenice: javne i tajne, vanjske i nutarnje.
Ima plaća vječnosti. Ima objektivni i neprevarljivi Božji sud. Bog će nas jedanput sve kategorizirati i klasificirati: na svoj, novi, način; po savršenoj pravdi i po stvarnim zaslugama. »Sine acceptione personarum«. Bez ljudskih intervenata. Po onomu, što je zbilja samo i potpuno naše. Bez obzira na slučajnosti. Ne po talentima. a još manje po riječima i grimasama, već po »namjerama srdaca« (1 Kor 4, 5.).
Na taj se je, božanski, pravorijek i Krist uvijek, u konačnoj instanciji, jedino pozivao. To je ono njegovo »svjedočanstvo veće od Ivanova« (Iv 5, 36.). I od Mojsijeva (Iv 5, 46.) Ljudskog svjedočanstva on uopće ne prima (Iv 5, 34.). Djela, koja je preko njega učinio Otac (Iv 5, 36.) njemu su najveće svjedočanstvo.
Na tomu su, božanskom, pravorijeku i apostoli gradili sve svoje nade. Upravo je čudnovato, kako su svi od njih živo osjećali, da je »acceptio personarum« ono, što na zemlji iskrivljuje i onemogućuje pravdu, i s koliko su emfaze naglašavali, da na vječnom, Božjem, sudu toga ne će biti. »Non enim est acceptio personarum apud Deum!« (Rim 2, 11.). Bila je to među njima upravo kurentna misao, »locus communis«. Svi je označuju i doslovce istim tehničkim terminom (1 Petr 1, 17 : Ef 6. 9.; Kol 3, 25.; Jak 2. 1). Taj je pravedni Bog njihov vječni i jedini svjedok (Rim 9. 1.: Filip 1, 8).
Sve to vrijedi i za nas. Velikih Božjih i svećeničkih duša ne će smesti nikakva ljudska ni kratkovidnost ni neobjektivnost. One se ne će nikada pokolebati u vjernoj i revnoj službi Gospodinu, Crkvi i dušama. Priznavao im to tko ili ne priznavao, one će junački i požrtvovno promicati slavu svoga Gospodina i graditi Kraljevstvo Božje u svijetu i dušama. Bez malodušnosti. Bilo vidljiva uspjeha, ne bilo. Bez obzira na ljudsku ocjenu i na ljudsku plaću. Ravnodušni prema ljudskim zamjerkama i kritikama. Očiju uprtih samo u Gospodina. »Qui autem iudicat me, Dominus est!« (1 Kor 4, 4.). On vidi misli srdaca, on vidi čistoću nakane, on vidi zlato duše, a on vidi i sav znoj i sve žrtve. On stoji uz Božju škrinju od priloga i mjeri svaki prilog neprevarljivom vidovitošću (Mark 12, 41—44.; Luk 21, 1—4.). Kad bude njegov dan, on će to i objaviti. »In illa die iustus iudex«. Njegova »kruna pravde« (2 Tim 4, 8) beskrajno je vrjednija od svih ljudskih i priznanja, i komplimenata, i odlikovanja, i imenovanja.
Onaj je svećenik uvijek najjači i najdosljedniji u službi Božjoj, koji se je najviše emancipirao od svakoga karijerizma. Pa niti šta moli, niti šta traži. Pa niti sam sebe hvali, niti se komu nameće. Pa niti za što kandidira niti na što kompetira: ni na studije, ni na mjesta. Ide, kud ga pošalju; radi, kako zna najbolje. Pušta Bogu, da mu kroji sudbinu i ispisuje »curiculum vitae«. Spreman je ostati i najmanji, i najzadnji od braće. On se nikada ne će razočarati; on se nikoga ne će bojati; njega nitko ne će saviti ni obećanjima ni prijetnjama; on ne će nikada okretati kabanice prema vjetru. Na njega će se Bog uvijek moći osloniti u svojim osnovama i kombinacijama. »Ecce ego, mitte me!« (Iz 6, 8.). On će uvijek ponosno guditi istinu i braniti dobro, puhao ovaj vjetar ili onaj.
Mnogi će mali biti veliki, a mnogi veliki mali, na Božjem sudu (Mat 20, 16.; 22, 14.; Luk 13, 25—27.). Zamijenit će se mnoga mjesta i mnoge uloge. Rehabilitirane će biti mnoge nepoznate i bezimene veličine: i među svećenicima. Uspjesi će se drukčije klasirati. Mnogi skromni seoski župnik, molitelj, asketa i patnik, isplivat će pred slavljene talente, laureate i kapacitete. Dopitat će mu veći udio na žetvi Božjoj, nego pokojemu od onih, koje su ljudi obasipali titulima i častima.
Lovci na titule i beneficije u talarima igraju na krivu kartu. Nijesu Božji favoriti. Nikada nije Crkva bila sretna s ambicioznim svećenicima, koji još od đačkih klupa pucaju na mitre, kanonikate i profesure. Niti su šta velika stvorili, niti su ikada imali moralnog auktoriteta. Ostajali su uvijek mešetari i trgovci; liciiirali su, a koji se put i prodavali. Praznih su ruku izlazili i pred povijest i pred Boga. »Primili su svoju plaću!« (Mat 6, 2. 5.).
Djela nam danas u crkvenom životu treba više nego riječi. Pasivnih kreposti više nego propagandnog svaštarstva. Asketa i karaktera više nego deklamatora, bukača i karijerista. Apela na Boga i na savjest više nego apela na ljudska priznanja.
Blago svakome od nas, tko iskreno može kazati s Apostolom: »Mihi autem pro minimo est ut a vobis iudicer, aut ab humano die: sed neque meipsum iudico. Nihil enim mihi conscius sum: sed non in hoc iustificatus sum: qui autem iudicat me, Dominus est«.
Itaque nolite ante tempus iudicare, quoadusque veniat Dominus: qui et illuminabit abscondita tenebrarum, et manifestabit oonsilia cordium: et tunc laus erit unicuique a Deo« (1 Kor A, 3—5.).
»Tunc«. U dan smrti i suda! U dan Dolaska Gospodnjega!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 86-89. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.