»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

O Armenokatoličkoj Crkvi: kratki povijesni pregled

Planina Ararat i samostan Khor Virap 


“Neka Bog blagoslovi i zaštiti Armeniju,
zemlju prosvijetljenu vjerom, hrabrošću mučenika, i nadom jačom od svake boli.“
Papa Franjo


Kršćanstvo u Armeniji


Kršćanstvo se u Armeniji proširilo zahvaljujući duhovnoj misiji i propovijedima apostola Tadeja i Bartolomeja. Prema sirijskoj i armenskoj predaji, sveti apostoli Tadej i Bartolomej bili su prvi navjestitelji kršćanstva u Armeniji. Oni su donijeli u Armeniju svjetlo kršćanske vjere. U zemlju su došli nakon silaska Duha Svetoga nad apostole u različito vrijeme i propovijedali neovisno jedan o drugom, Tadej od 43. do 66. god., a Bartolomej od 60. do 68. god. Završili su život mučeničkom smrću i proglašeni zaštitnicima Armenske Katoličke Crkve i Armenske Apostolske Crkve. O širenju kršćanstva u Armeniji svjedoče Tertulijan, blaženi Augustin, Faust Bezantski (4. st) u knjizi Povijesna knjižnica, Agafangel, armenski pisac iz 5. stoljeća, u svojoj knjizi Povijest carevanja Trdata. Prvi je katolikos (poglavar) svih Armenaca, sveti Grgur Prosvjetitelj (arm. Surb Grigor Lusavrorič, 229.-325./326.) pokrstio kralja Trdata (Tiridata) III. (286.-342.), a s njim i armenski narod. Prema riječima pape Benedikta XVI., to je svetac koji je “poveo narod iz tame u svjetlo”. Armenija je prva zemlja na svijetu koja je 301. godine prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju, petnaest godina prije rimskoga cara Konstantina I. Velikoga (vladavina – 306.-337.).


Životopis sv. Grgura Lusavoriča (Prosvjetitelja),
goblen 18. st., Muzej mhitarista u Beču


Povijest Crkve


Većina Armenaca pripada Armenskoj Apostolskoj Crkvi (AAC) koja je odijeljena i od katoličkoga Rima i od pravoslavnoga Carigrada, ali mali broj armenskoga naroda pripada Armenskoj Katoličkoj Crkvi (AKC). AKC ima samosvojni status i pripada istočnokatoličkim Crkvama, u punom zajedništvu s Rimokatoličkom Crkvom, te priznaje vrhovno papinsko poglavarstvo. Nakon što je AAC službeno prekinula zajedništvo s Crkvama Kalcedonskoga sabora u 5. st., pojedini armenski biskupi i armenske vjerske zajednice pokušali su se vratiti zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Pokušaji združivanja s Rimom trajali su nekoliko stoljeća.

Jedan od prvih dodira Katoličke Crkve i Armenske Apostolske Crkve je uspostava tijesnih veza između križara i cilicijskih armenskih vladara u doba križarskih pohoda kroz Ciliciju (jug današnje središnje Turske) u 11. i 12. st. u Svetu zemlju. Izravno sporazumijevanje predstavnika dviju kršćanskih tradicija i stvaranje vojnopolitičkoga saveza dovelo je 1198. god. do potpisivanja unije između dijela armenskoga svećenstva, vladara Cilicijskoga armenskoga kraljevstva i Katoličke Crkve. Unija, koju nije poduprlo nekoliko biskupa u armenskoj Ciliciji i AAC izvan Cilicije, potrajala je do pada cilicijske prijestolnice Sis 1375. godine u ruke egipatskih Mameluka. Ponovni pokušaj zbližavanja dviju Crkava dogodit će se na ekumenskom saboru u Firenci 1439. godine. Bula pape Eugena IV. (od 1431. do 1447.) od 22. studenoga 1439. godine Exultate Deo o obnavljanju unije s Armenoapostolskom Crkvom nije dala konkretnih rješenja, ali poslužila je dogmatskoj osnovi za utemeljenje buduće Armenske Katoličke Crkve.

Misionarska katolička djelatnost s pomoću ponajprije dominikanaca i franjevaca među Armencima koji su podupirali uniju počela je još 1320. godine organizacijom tzv. armenske redovničke “Unijatske bratovštine”. Na Bliskom istoku se stvaraju armenske katoličke zajednice, kao primjerice Kongregacija mehitarista u Carigradu (1710.) (sada Venecijanska i Bečka kongregacija) i Red sv. Antuna u Libanonu (1715.). Vjerske katoličke zajednice su se širile pa za neko vrijeme počele tražiti za sebe crkvenu hijerarhiju i vlastitoga patrijarha. Godine 1740. papa Benedikt XIV. (od 1740. do 1758.) odredio je bivšega biskupa Abrahama Petra I. (arm. Bedros I.) Ardzivjana (1679.- 1749.), učenika propovjednika-unijata biskupa Melkona Tazpazjana, za patrijarha cilicijske Armenije sa sjedištem isprva u selu Kurajamu, a zatim u samostanu Sv. Marije u Zmmaru (Bzoummar, Bzommar, okolica Bejruta u Libanonu) i s pravnom nadležnošću nad armenokatolicima (armenokatolici su vjernici istočnoga, odnosno armenskoga obreda sjedinjeni s Katoličkom Crkvom) u južnim provincijama Osmanskoga Carstva, a dvije godine poslije papa je službeno ustanovio Armensku Katoličku Crkvu. 


Armenokatolički samostan Zmmar u okolici Bejruta, sjedište armenskoga katoličkoga patrijarha

Armenski hačkar (kameni križ) u dvorištu samostana Zmmar


Papa Pio VIII. (od 1829. do 1830.) uspostavio je godine 1830. Armensku katoličku nadbiskupiju za armenske katolike u Osmanskom Carstvu. Daljnji proces ujedinjavanja Crkava završen je godine 1831., kada je Osmansko Carstvo, pod pritiskom Francuske, proglasilo slobodu organiziranja i propovijedanja Armenske Katoličke Crkve. Godine 1833. u Rimu je osnovan zaseban Armenski kolegij za izobrazbu armenokatoličkoga svećeničkoga staleža. Tijekom genocida nad Armencima nakon Prvoga svjetskoga rata u Osmanskom Carstvu većina armenskih vjernika i njihovo svećenstvo ubijeno je ili prognano, gradovi i sela su im spaljeni, domovi i crkve srušeni, a oni koji su ostali živi pobjegli su u Siriju, Libanon, Irak, Iran, Rusiju i druge zemlja. U to je strašno vrijeme smaknuto 7 armenokatoličkih biskupa, 130 svećenika, 47 redovnika i više od 100 tisuća svjetovnjaka. Prema riječima mons. prof. dr. sc. Jurja Kolarića, „Armenci su svoju vjernost kršćanstvu morali krvavo platiti. Bježeći pred ubojicama i napuštajući svoja ognjišta Armenci su iskopavali kosti svojih preminulih i nosili ih sa sobom u nove neizvjesnosti“.

Godine 1928. sinod je u Rimu odlučio premjestiti patrijarhat u Libanon, u Bejrut, a Carigradu dati status nadbiskupije. Godine 1850. papa Pio IX. (od 1846. do 1878.) osnovao je za armenske katolike, koji su živjeli u Ruskom Carstvu, Artvinsku biskupiju. Kao sjedište biskupije izabran je godine 1852. godine gradić Tiraspol (danas grad u Moldaviji) u Hersonskoj guberniji. Godine 1909. uspostavljena je apostolska administratura za armenske katolike sa sjedištemu Tbilisiju.

Uoči Drugoga svjetskoga rata u SSSR-u su bile zatvorene sve armenokatoličke crkve, njihova je vjerska djelatnost zapravo ukinuta. Sedamdeset svećenika strijeljano je ili prognano u logore. Tragična sudbina mnogih armenokatoličkih svećenika ni danas nije poznata. Nakon Drugoga svjetskoga rata i poglavito nakon raspada SSSR-a te stvaranja neovisnih država položaj armenokatolika se poboljšao. Rimska kurija je, primjerice, ustanovila 13. srpnja 1991. godine ordinarijat u gradu Gjumriju (Armenija) za armenske katolike u istočnoj Europi. U Gjumriju je sagrađena armenokatolička katedrala Svetih Mučenika u čast svetih mučenika koji su ubijeni tijekom genocida nad Armencima 1915.-1923. u doba Osmanskoga Carstva. Armenokatolici žive većinom na sjeveru zemlje – u Loriskom marzu (županiji), Širakskom marzu, a isto tako i u Jerevanu. U Armeniji armenokatolike nazivaju u razgovornom jeziku – Franci/Franzi. Naziv vjerojatno potječe od katoličkih vjerovjesnika iz franjevačkoga reda u Ciliciji. U Jerevanu djeluje Duhovno središte Armenske Katoličke Crkve (Kenaker), sjemenište, samostan, crkvene i dobrotvorne organizacije (Armenski Caritas).


Crkva Svetih mučenika u Gjumriju (Armenija), 2015.


Uzgred budi rečeno, u Gruziji postoji i Katolička crkva s Apostolskom administraturom za područje Kavkaza (1993.) u Tbilisiju (lat. Administratio Apostolica Caucasi Latinorum) koja je podčinjena Apostolskoj Stolici. Administratura povezuje katolike Gruzije i Armenije, a prije i Azerbajdžana. U Administraturi je 25 svećenika i 25 redovnica. Prema jednim podatcima, Katolička Crkva u Gruziji ima oko 20 tisuća katolika, a prema drugima – 50 tisuća. Među njima je 1/3 Gruzijaca, a ostalo su Armenci, Asirci, Poljaci, Nijemci, Rusi, Ukrajinci. U Tbilisiju se nalazi Apostolska nuncijatura u Gruziji. Zanimljivo je također naglasiti da se u Moskvi gradi Armenokatolička crkva.


O armenskom bogoslužju i obredu


Armenokatolici posjeduju isto hijerarhijsko zajedništvo, iste sakramente i isto ćudoređe kao i katolici Zapadne crkve, ali u sklapanju unije zadržali su u bogoslužju armenski obred i armenski jezik. Armenski obred stari je kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Armenskoj apostolskoj crkvi. Oblikovanje armenskoga bogoslužja nastalo je pod utjecajem ponajprije sirijskih i bizantskih tradicija. Od 5. st., nakon prijevoda Biblije i bogoslužnih tekstova na staroarmenski jezik (grabar), tradicije armenskoga bogoslužja u Armenskoj Apostolskoj Crkvi postaju samostalne. Armensko bogoslužje se razvijalo pod utjecajem Crkve u Jeruzalemu, od 9. do 13. st. Crkve u Carigradu, a tijekom križarskih pohoda i poslije u srednjovjekovlju pod utjecajem latinskoga obreda, ponajprije iz dominikanskih tradicija. Oblikovanje obreda, u kojem je sudjelovalo mnoštvo armenskih teologa i skladatelja, trajalo je sve do 15. stoljeća. Bogoslužje koje slavi blagovanje tijela i krvi Isusove naziva se armenski Surb Patarag (sveta misa/liturgija). Sveta misa sastoji se od četiri dijela: 1. priprava (uvodni dio), 2. misa katekumena/pripitovnika (služba riječi), 3. misa vjernika (misna žrtva, euharistijska služba), 4. blagoslov i otpust (završni obred). Svetu hostiju svećenik lomi na četiri dijela. Pričest se daje vjernicima u vidu čestice hostije koja je umočena u vino. Nakon završetka mise oni koji nisu sudjelovali u pričesti dobivaju mas (grč. antidor) – dio posvećenoga tankoga beskvasnoga kruha. Tijekom liturgije rabe se katkad udaraljke, pjevanje se može održavati praćenjem na orguljama. Biskupi nose mitru sličnu latinskoj. Svećenik za vrijeme slavljenja mise i podjeljivanja ostalih sakramenata često u desnoj ruci drži križ kojim blagoslivlje prisutne vjernike. 

U armenskom obredu postoji nekoliko bogoslužnih knjiga: Čašoc (lekcionar); Pataragatetr – redoslijed bogoslužnih čina; Žamagirk (časoslov ili brevijar); Maštoc (trebnik ili ritual); Maštoc dzernadrut’jan – biskupski trebnik koji dopunjuje Maštoc i sadrži redoslijed hirotonija, Šarakan – zbirka himana, crkvenih pjesama (šarakana), (J)ajsmavurk (sinaksar) – kratki životopisi svetaca i pouke za blagdane; Tonacujc – popis blagdana s čitanjem i pravilo za redovnički život, koji je sličan tipiku.


Armenska katolička crkva mhitarista Sv. Lazara na otočiću Sveti Lazar u Mletcima (Veneciji)


Armenska Katolička Crkva za razliku od Armenske Apostolske Crkve slavi Božić 25. prosinca, prema rimokatoličkomu obredu, a Bogojavljenje 6. siječnja. Euharistijski je kruh beskvasan. Liturgijska godina podijeljena je na sedam ciklusa, od kojih svaki sadrži približno po sedam nedjelja. Nedjelje su samo dan Gospodnji i na taj se dan ne može slaviti nikakav svetac. Prema armenskoj tradiciji svi se marijanski blagdani shvaćaju kao “Gospodnji” zbog tijesne povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. U crkvenom kalendaru koji je sklon pomičnim nadnevcima postoje tri vrste blagdana. Prvu skupinu čine Gospodnji blagdani (u širokom smislu, 136 dana), koji su posvećeni Isusu. U drugu skupinu spadaju blagdani svetaca (112 dana), a u treću posebni dani posta (117 dana), osim posta svake srijede i petka. Postoje i tjedni blagdani. U Armenskoj Katoličkoj Crkvi svećenik, kao i u drugim istočnokatoličkim crkvama, može biti oženjen, ali mora to učiniti prije ređenja. Armenski obredi u Armenskoj Katoličkoj Crkvi i Armenskoj Apostolskoj Crkvi vrlo su slični.


Ustroj


Armenokatolička Crkva je teritorijalno podijeljena na nekoliko (nad)biskupija. Na Bliskom istoku postoji sedam armenokatoličkih biskupija (u Libanonu, Siriji, Iraku, Iranu i Turskoj) i dva patrijaršijska egzarhata (vikarijata) – u Jeruzalemu i Damasku. Armensko katoličko iseljeništvo organizacijski je podijeljeno na tri biskupije (u Francuskoj, Argentini i Ukrajini), tri ordinarijata (u Grčkoj, Rumunjskoj i istočnoj Europi) te na dva apostolska egzarhata (u Latinskoj Americi, SAD-u i Kanadi). Poglavar Armenske Katoličke Crkve je od 9. kolovoza 2015. godine patrijarh Cilicije Grigor Petros (Bedros) XX. (Krikor/Grgur Gabrojan) sa sjedištem u Bejrutu. Službeni patrijarhov naslov je Njegovo Blaženstvo Katolikos – Patrijarh Cilicije.


Patrijarh Armenske Katoličke Crkve Grigor Petros (Bedros) XX.


Armenska Katolička Crkva broji, prema podatcima Annuario Pontifcio (2015.), 737 tisuća vjernika u 99 župa, 17 biskupa, 84 svećenika rasutih po svim kontinentima. Armenokatoličke zajednice postoje u mnogim zemljama diljem svijeta: Armenija, Francuska, Gruzija, Italija, Kanada, Latinska Amerika, Libanon, Poljska, Rusija, SAD, Sirija, Turska i drugdje.

Armenokatolici su tijekom svoje mukotrpne povijesti sačuvali svoj nacionalni, vjerski i jezični identitet. Armenski je narod zajedno s Crkvom neraskidivo vezan uz kršćanske korijene i svojom je duhovnokulturnom baštinom i žrtvom, kao i mnogi drugi kršćani, dao svoj doprinos pobjedi kršćanskogа duha u svijetu.


Prof. dr. sc. Artur Bagdasarov,
profesor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Moskvi