Utorak, 27 srpnja

11. nedjelja kroz godinu (B): U vjeri, ne u gledanju


Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34


Veliki ljudi imaju planove, imaju vizije. Život svoj u to ulažu. Tko ima jamči uspjeh? Mogu li biti sigurni? Ali oni idu, vjeruju, nadaju se. Tako je s odgojem djece, takav nam je cijeli život. Tako je i Pavao imao svoju viziju. Kao prvo, bio je uvjeren da ga je Gospodin pozvao naviještati evanđelje po cijelom ondašnjem svijetu, osobito poganima, to jest nežidovima. Drugo, duboko je vjerovao da će on nakon toga svoga životnog poslanja dospjeti svome Gospodinu, u vječnost. U njegovom apostolskom poslanju motivirala ga je upravo ta vjera da ga Bog poziva i motivirao ga je epilog – vječnost s Kristom u Bogu. Zato je bio pun snage, pun vjere, pun predanosti, pun ljubavi za svoj poziv i za ljude kojima je bio poslan. Pri koncu života – kada je već dobrano osjećao umor – piše Korinćanima, da bi se on – što se njega tiče – već sada preselio u drugi život. Međutim, ostaje u svome poslanju onoliko koliko to Bog od njega traži. I sada, Pavao, velikan vjere i velikan Crkve, ipak jasno govori: kada je u pitanju vječnost, vječna nagrada, to ne može biti znanje, ne može biti eksperimentalna sigurnost, to nije nešto što se može vidjeti ili dokazati. To je vjera. Zato kaže: „Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.“

Upravo to. I papa u Rimu može samo vjerovati da je evanđelje istinito. Može biti uvjeren da nas Bog spašava po Isusu Kristu. Ne može to znati, ne može to eksperimentalno dokazati. Međutim, ako i naginjemo ateizmu, ako smo i agnostici (kako neki naši političari rado kažu), pogledajmo: što bi bilo kada ljudi inače ne bi imali vjere, ne bi imali ideala, ne bi imali vizije, ne bi imali nešto za čim idu, a ne znaju kako će završiti? Vjera u bolje sutra, vjera u budućnost, budućnost naše djece, pokretač je svekolike ljudske uljudbe, odnosno civilizacije. Konačno, vjernici su oni koji, upravo zbog vjere u dobroga Boga koji nas čeka u vječnosti, čine tolike dobre stvari i to čine ispunjeni radosnom nadom i srcem otvorenim za svakoga čovjeka. Veli Pavao onim kršćanima koji su sumnjali u uskrsnuće: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ Vjerovati u dobro, vjerovati u ideale, vjerovati u Boga, vjerovati u ljubav koja traje cijelu vječnost već sad ispunja čovjekov život mirom i radošću. Drevna je to mudrost i drevni iskušani put. Ne bi bilo dobro propustiti ga.