Iskustvo Crkve
Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi “progresisti” i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo osobnog auktoriteta, — paušalno i s visoka, potcjenjuju sve iz prošlosti Crkve. Kada kušaju, da sve ono, što je Crkva stvorila kroz dvadeset stoljeća svoga postojanja, totalno obezvrijede, uklone, ponište, deklasiraju. Kada to hoće da zamijene novim, svojim, “strukturama” i formama. Kada se okreću protiv njezinih stoljetnih i tisućljetnih tradicija. Kada tradicionalnim vjerskim pojmovima kršćanstva daju, poturuju, potpuno drukčiju interpretaciju. Kada se geriraju, — a kojiput i izrijekom kažu, — kao da su istom oni ili njihovi učitelji i istomišljenici, prvi, pronašli pravi smisao evanđeoske poruke, kršćanskoga života. Vrijeđa to ne samo moj religiozni, teološki, ekleziološki, osjećaj, nego i onaj čisto prirodni: logički, intelektualni, psihološki. Nije ozbiljno, nije realno: naivno je.
Jedva da treba i govoriti, koliko je to inkompatibilno, nespojivo, sa evanđeoskim i tradicionalnim pojmom Crkve kao institucije, koja, po volji i po odredbi Kristovoj, nastavlja, u svijetu, djelo njegova Otkupljenja i koja je, baš kao takva, od njega primila obećanje, da će kroz nju govoriti i djelovati sam Duh Sveti, pa preko nje i u njoj čuvati poklad Kristove istine, “sve istine” (Iv. 16, 13.): da će ona, Crkva, biti čovječanstvu stup, tvrđa (1. Tim. 3, 15.), nepokolebiva stijena (Mat. 16, 18.), u njegovim duhovnim i moralnim borbama, kolebanjima, sumnjama i krizama, na njegovu dugačkom hodu kroz historiju. Ako je Crkva primila od Boga takvu misiju, nužno se onda u njoj mora skupljati i taložiti i sve ono, što čovjeka i čovječanstvo izdiže nad njegove prirodne slabosti i bijede i vodi ga u posjed više životne mudrosti: stalne i sigurne. Nužno se onda u njoj mora i osjećati i očitovati i princip jedne, nad svaku ljudsku defektibilnost izdignute, božanske vitalnosti. Ono, što su prijašnji kršćanski vjekovi voljeli nazivati “prstom Božjim” ili “rukom Božjom”. Ona onda mora, u svemu, ostajati pod, otajstvenom, kontrolom Onoga, koji ne može ni zabluditi ni uvesti u bludnju. Ne može ona onda biti igračka historije: ona mora biti njezino ravnalo i korektiv. Sve, što je u životu veliko i što odgovara Božjim planovima sa čovječanstvom, mora prema njoj strujiti i u njoj se smirivati. Ne može biti ni govora o tomu, da ona bude pregažena od događaja, da promaši svoj poziv, da se, trajno, nađe na bespuću i stranputici. Ni da bude pretečena od drugih: da više ne zadovoljava bilo potrebama ljudskoga srca, bilo zahtjevima ljudskoga uma. Ne može ona ni primati nekih bitnih korektura: izvana i od ljudi. Ako ih prima, korekture, to su uvijek samo korekture, koje Bog provodi na ljudskoj kratkovidnosti onih, što je vode. U svim tim, povremenim, oscilacijama ona se, kao božansko njihalo, uvijek, na koncu, vrati u svoj okomiti, vertikalni i za sve mjerodavni, položaj. Ljudi su u Crkvi defektibilni, ali nije u njoj defektibilna sila Božja, koja u njoj živi i stalno se kroz nju probija i na njoj se manifestira. U Crkvi žive, Crkvu drže, božanske garancije Kristovih obećanja.
Ne mogu ljudi, ne mogu ni pojedini njezini vjernici, ne mogu ni pojedini njezini teolozi, biti pametniji od Crkve i od onoga, za što je ona konačno odlučiila. Ne može ona imati krivo. Ona nužno i vječno tendira prema onome, što je bolje i što odgovara Božjim planovima spasenja. Tko Crkvu ignorira, Boga ignorira. Nju treba slušati, — ili je, barem, treba čekati, dok ne progovori, — ali nju nitko ne može ispravljati ni osuđivati. Tko to čini, nije razumio velikoga otajstva Božjega (Ef. 1, 9.; 3. 9.; Kol. 1, 26. 27.; 1. Tim. 3, 16.). Sve su to, — za čovjeka, koji na Crkvu gleda očima vjere, logikom Evanđelja, — aksiomatične stvari. Nevolja je samo u tomu, što danas, i mnogima u Crkvi, ti nadnaravni momenti malo vrijede. U modi je danas, — i u teološkoj modi, — “historizam”. Na sve se u svijetu, pa i u Crkvi, gleda samo u svjetlu “činjenica”. Sve je i u Crkvi produkt evolucije i neprestanog mijenjanja: rezultat ljudskog iskustva. Ljudi i Crkvi daju lik: oni je formiraju. Zaboravljaju, ne misle, da je njezin predmet, već po svojoj naravi i biti, nathistorijski. Istina. Religiozna istina. Objavljena istina. Uvijek ista. Vječna i nepromjenljiva kao Bog. Specifično nadnaravnog, milosnog, iskustva ti ljudi, praktično, ne priznaju. U tomu su, možda, i dosljedni. Ali su zato, baš sa svoga stanovišta, vrlo nedosljedni, kada ne priznaju onoga drugoga iskustva: naravnog. Onoga iskustva, koje je, uz princip razumnosti i uzročnosti, i stvorilo svu ljudsku kulturu: ona najvećim dijelom ni nije drugo doli kontinuirano učenje na iskustvu pojedinaca i ljudskih zajednica. Takvo iskustvo ima očito i Crkva. A barem je ono historijsko i eksistencijalističko.
Živjele su i do sada u Crkvi, — ne može to nitko zanijekati, — čitave generacije ljudi, koje su, da ništa drugo, zanimali religiozni i moralni problemi i koji su, tim problemima, tražili rješenje. Imali su i oni oči. Imali su i oni dar refleksije. Nijedan filozofsko-moralni problem, — a od takvih se očito sastoji problematika crkveno-vjerskoga života, — nije nov. Sve su to vječni problemi. I problem odnosa između Boga i ljudi. I problem života i smrti. I problem duha i tijela. I problem spolova: problem seksusa, braka, obitelji. I problem odgoja. I problem rada. I problem ljudskih antagonizama: pojedinačnih i skupinskih. Ljudska se narav u biti ne mijenja. Svi su ljudi, i u Crkvi, osjećali te probleme na svojoj koži. Svi su se s njima susretali i o njima mislili. Svi su ih kušali riješiti. Svi su se, na svoj način, prema njima opredjeljivali. Ljudski opredjeljivali. Različno i kritično. Kad im se jedno rješenje nije učinilo zgodnim, tražili su mu zamjenu. Kada nešto od toga nije prošlo na ispitu života, mijenjali su to i kasirali. Sticali su tako uvijek nova iskustva: iznalazili uvijek nove forme, koje su im se činile bolje od starih. Primjenjivali su metodu selekcije. Priklanjali su se u većini onome, što je davalo pozitivnije rezultate. I u dobroj su volji to činili: barem mnogi od njih. I inteligentno: oni od njih, koji su bili daroviti, dalekovidni, kritični. Ako su se kod nečega smirivali, smirivali su se i ustavljali kod onoga, što su svi, — ili više, manje svi, — smatrali praktično provjerenim: što nije dolazilo u koliziju ni s principima, u koje su vjerovali, ni sa rezultatima, koje su od toga očekivali. Na koncu bi nešto pobijedilo: bilo općenito usvojeno; stabiliziralo se kao posvećena tradicija.
Nije to, dakako, moralo biti savršeno. Ali nikada nije bilo besmisleno. Imalo je motivaciju: oslanjalo se na — iskustvo. Bilo je potvrđeno pristankom mnogih. Izdržavalo je kritiku. Nije nikada bilo apsurdno. Nije izazivalo proteste. I što se je nešto dulje i općenitije zadržavalo i afirmiralo u crkvenom životu, to je, sigurno, bilo i bliže iskustvenoj istini i imalo više auktoriteta. Nije se, u Crkvi, lako u to diralo. Gledala se u tome svetinja. Generacije su za tim stajale. Mnogi mislioci i mnogi ljudi dobre volje i plemenitih osjećaja i namjera.
A kad se to još stavi u kontekst onoga nadnaravnog, milosnog, iskustva tolikih pravednih i svetih u Crkvi, kad su to stvari, za koje su se opredjeljivale plejade onih najboljih i najdobronamjernijih u kršćanstvu, onda je posve razumljivo, — i razumljivo i opravdano, — strahopočitanje, s kojim svatko pametan i odgovoran mora tome iskustvu pristupati.
Iskustvo Crkve. Neozbiljno ga je potcjenjivati. Nekršćanski ga je ignorirati. Za njim stoji preskripcija. Ono se smije napuštati samo, kada su ga evidentno dementirale činjenice. Ono je uvijek svetinja. Po njemu je posijano životvorno sjeme istine. Njegov je auktoritet uvijek jači nego i onaj najpametnijih pojedinaca.
I u teologiji. I u dogmatici. Teze, koje su u kršćanskoj prošlosti, svi, prihvaćali, ne mogu ni danas biti krive. Ni one trinitološke i kristološke, ni one sakramentalne, ni one ekleziološke, ni one euharistiološke, ni one mariološke. Postavljali su ih i branili mislioci, umnici, ali i molitelji i sveci. Ljudi, koji su tražili istinu na prvim teološkim izvorima, u Bibliji i u predaji Crkve, ali i srcem, koje je bilo potpuno odano božanskoj istini, pa mu se je stoga svijet duha i vječnosti širom i podatno otvarao. Kojiput i kao “scientia infusa”, kao neposredna iluminacija, prosvjetljenje, Duha Svetoga. Pogotovu, kada su to bili teolozi-biskupi i kada su govorili na crkvenim saborima: stotine, najboljih i najučenijih, auktoritativnih predstavnika Crkve.
I u moralu. Moral kršćanskog i crkvenog iskustva zapravo je moral svetaca. Njega su, pobožni, ljudi učili u svagdanjem hrvanju sa zlom u sebi i oko sebe. U svjetlu filozofije zdravoga razuma i na bazi naravnoga moralnoga zakona, a uz pomoć i pod vodstvom objave i milosti. Moral je to, koji se je rađao iz duša, ponesenih prema dobru dahom Duha Svetoga: u svim mogućim situacijama, koje je stvarao život. Bilo je to moralno školovanje kroz poniznost i meditaciju: savršeno iskreno i prema Bogu i prema sebi. Moral, koji je nicao i koji se je formulirao uporedo s neprestanom borbom za evanđeoske ideale. Tražili su ga i nalazili Božji ljudi: svaki dan ispitujući i promatrajući, — pred Bogom promatrajući, — sebe i druge. Gledali su, kako ljudi padaju i dižu se: kako ih strasti i svijet zavode, a milost brani i opravdava. Na životu su ga učili, a u školi Božjoj. I birali uvijek ono najbolje.
I u praksi duhovnoga života. U askezi. Milijuni su se u njoj, sustavno i ustrajno, vježbali. Milijuni dobre volje. Milijuni u najidealnijim prilikama. Po samostanima. U ambijentu najboljih. Studirajući svaki dan, pred Bogom, svoje srce i njegove pokrete; pružajući ponizno ruke za božanskim prosvjetljenjem. Sve su kušali, kako bi lakše i brže došli k Bogu. Gledali su i imitirali bezbrojne primjere kreposti i pravde oko sebe, pa to pažljivo presađivali u svoju dušu, i u duše onih, koje su duhovno vodili. I bili, to se zna, do kraja kritični i nepovjerljivi prema sebi i prema pokretima nižega čovjeka u sebi, a gladni i žedni pravde. Nijesu podlijegali iluzijama ni zavodničkoj lukavosti zla. Sve je to onda, nužno, rezultiralo jednom prosvijetljenom asketskom teorijom i praksom, punom Božjega duha i Božje mudrosti: generacija ju je generaciji predavala. I sve njezine, prokušane, strateške i taktičke, principe. Svako njezino asketsko načelo, svaki onaj refleksni princip, koji je, složno, prihvaćala ta vojska tražitelja Božjih, bio je potvrđen i provjeren od bezbroj duša dobre volje.
I u disciplinskoj praksi Crkve. Nijesu nje stvarali zakonodavci za katedrom ni teoretičari prava. Nju su stvarali, najodgovorniji, pastiri Crkve. Iza tisućljetnih pokušaja, eksperimenata, uspjeha i neuspjeha. Sve je ona, što su usvojili, bilo sto puta odvagnuto: sve je to motivirano i izdiktirano potrebom, općim dobrom, zahtjevima života, višim interesima, studijem ljudske duše, psihologijom čovjeka.
Iskustvo Crkve. Svi, koji su protiv njega ustali, na kojemu bilo području vjersko-crkvenog života, žanju pred našim očima neuspjehe. Blamiraju se. Kompromitiraju se. Doživljuju sudare sa stvarnošću i žalosna razočaranja. I — reteriraju. Uvijek se iznova pokazuje, da su u svojoj kratkovidnosti pobacali s palube Crkve u vodu veliko blago. Da su nas, sve, učinili pred Bogom siromašnijima.
Vrijeme je, da se opametimo. Pa da opet stanemo više vjerovati nadahnutom iskustvu Crkve nego pretencioznoj ljudskoj mudrosti. U božanskim stvarima sasvim je krivo primjenjivati kriterij novosti. Nije glavno, je li nešto novo ili staro; glavno je, je li ono dobro: je li u skladu s Istinom i s Evanđeljem. A istina je uvijek jedna i vječna. Crkva ju je Božja uvijek čuvala i uvijek joj je ostajala vjerna. Ona će nam i danas progovoriti, kad dođe njezino vrijeme. Po papinskim enciklikama. Po biskupskim sinodama. Po novom Crkvenom zakoniku. Mnogo će toga ona iz svoga tisućljetnoga iskustva rehabilitirati. I mnogo toga, što su njezini nezreli i “mladi” sinovi “stavili u arhiv”.
Čekat ćemo i molit ćemo se!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je napisan 1974. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 127-132. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.
