24. nedjelja kroz godinu (B): Neću se smesti


Čitanja: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35


Dobar roditelj zna da ne može – i ne treba! – zaštiti svoje dijete od svakoga zla. Ne može. Međutim, ono oko čega bi se roditelj trebao jako potruditi jest to da svoje dijete nauči susresti se s izazovima, da se nauči boriti. Božja riječ ide još dalje. Ako čovjek zna zašto trpi, onda trpljenje nije nužno muka. Tako čitamo u Knjizi proroka Izaije proročke riječi o budućem Mesiji:

„Gospodin Bog uši mi otvori: ne protivih se niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu… Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz k’o kremen i znam da se neću postidjeti.“

To se ostvarilo u Isusovom životu. Njega su doslovno i udarali i bičevali i mučili sve do križa. Međutim, za Isusa je bilo odlučujuće što je to prihvatio kao volju svoga Oca, da bi tako spasio sve ljude. „Zato se neću postidjeti.“ Muka je bila strašna, ali je to bila izvanjska muka. Međutim, duboko u sebi Isus je znao da je na pravom mjestu i da sve to ima itekako smisla. Zato je i na križu bio veličanstven kada je za svoje krvnike molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“

Strašne znaju biti ljudske patnje i užasne nevolje i nepravde čovjek čovjeku može nanijeti. I to je uvijek teško i to je uvijek strašno. I onda, u osobito teškim situacijama, i vjernici zdvajaju: „Bože, zašto? Bože, gdje si?“ Nevjernicima i agnosticima su strašne nevolje i nesreće osnovom za nijekanje Boga, jer, kažu, da ima Boga, on to ne bi dopustio. Budimo pošteni, budimo iskreni, ni najveći vjernik, ni najveći teolog ne može do kraja razumjeti tijek ljudske povijesti i nitko do kraja ne može razumjeti zašto Bog dopušta ove ili one strahote. Prejeftino bi bilo davati ispraznu utjehu. Ne možemo znati. Međutim, ako vjerujemo Božjoj riječi, unatoč ljudskim zločinima, unatoč užasnim nesrećama koje pogađaju ljudski rod, Bog onome koji se u nj uzda daje svoju snagu i svoju nadu. Čovjekov život ima smisla. Na koncu svega, na koncu povijesti ostaje Bog. Onaj koji je dao duboki smisao Kristovim patnjama, dat će smisla i našim nevoljama. Trpjeti s vjerom u Boga znači već ovdje na zemlji – unatoč nevoljama – uživati duboki mir. Božje je to djelo. A Bog je iznad svega.