Nedjelja, 19 rujna

Spojiti nespojivo – razmišljanje uz 24. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35


Događaj opisanu današnjem Evanđelju doista je zanimljiv i poseban, jer s jedne strane sveti Petar nadilazi samoga sebe time što dopušta da ga u nadahnućima vodim sam Bog, te ga dovodi do toga da Isusa prepozna kao Krista, to jest Božjeg Pomazanika i Mesiju. Petar ide onkraj mišljenja ljudi, te odvažno iznosi svoje mišljenje o Isusu, čime je učinio pravi pogodak i pokazao se sposobnim misliti samostalno i donositi utemeljene zaključke nadahnute odozgor. Ali taj korak je bio tek prvi korak, istina, neophodan i važan, ali tek početak osobnog shvaćanja Isusa i njegova spasiteljskog poslanja.

S druge pak strane Petar se nije potpuno odlijepio od ljudskog mišljenja, jer spoznaju koju je primio nije znao artikulirati u konkretan život, to jest nije mogao s duhovne svijesti prijeći u ispravnu praksu onoga što je Mesija trebao biti. U stvari, on je mislio da promišlja dosljedno. Time što je prepoznao Isusa kao Mesiju napravio je prvi korak.  A u drugom je je trebao prepoznati njegovo poslanje u Božjem narodu i za Božji narod. Petar je bio uvjeren da razmišlja sasvim dosljedno time što je Isusa odvraćao od muke i smrti koju je Isus otvoreno najavljivao svojim učenicima. Petrova ljudska logika bila je u tom trenutku ipak samo ljudska, te nije uspijevao vinuti se u shvaćanje koje im je Isus htio ponuditi. Njemu je bilo nespojivo da Mesija treba trpjeti i biti ubijen. Poput mnogih svojih sunarodnjaka držao je da Mesija treba slavodobitno izvršiti svoje poslanje oslobođenja Božjeg naroda, te da kao takav treba biti veliki pobjednik koji će proslaviti i sebe i cijeli izabrani narod. Govorom o muci i smrti, a ne shvaćajući još uvijek dobro što je to uskrsnuće, sveti Petar je shvatio da Isus govori o svom porazu, čime bi bile do kraja pokopane sve nade naroda Božjega u oslobođenje i pobjedu nad svojim neprijateljima. Petru je zato bilo nespojivo prihvatiti takvoga Mesiju koji će izgubiti život, umjesto da bude slavni pobjednik nad svim narodima koji su bili prijetnja Božjem narodu. I dok je uspio nadići mišljenja ljudi, Petar s druge strane nije bio kadar nadići sebe, svoje iskustvo i svoja uvjerenja koja je gajio o Bogu, to jest o Mesiji koji je imao doći u ime Božje i osloboditi Božji narod. Petru nije bio spojiv Bog i njegov Mesija s patnjom i smrću koju je Isus naviještao.

Slično se događa i nama danas kada imamo svoje poimanje duhovnog života i svih njegovih zahtijeva, pri čemu rijetko kad mislimo da je križ sredstvo duhovnog rasta i napretka. Po nekom svom ljudskom nahođenju križ prihvaćamo kao neko zlo koje nas zadasi, ili u najboljem slučaju neko nužno zlo koje prihvatimo kad nas zadesi a kada nemamo mogućosti izbjeći ga. Ali prihvatiti križ kao oruđe koje nam Bog nudi za duhovni rast i za konačnu pobjedu u životu, nije baš česta pojava među nama vjernicima. Štoviše, tražiti križ kao takvo oruđe i kao Božje dar duhovnoga napretka i razvoja doista je velika rijetkost. Jer i sami zamišljamo Boga kao nekoga koji je u našoj glavi spojiv samo sa sustavom koji uredno funkcionira, s planovima koje ostvarujemo, s uspjehom koji žanjemo, sa zdravljem koje nije ugroženo. A čim stvari krenu drukčije od onoga što zamišljamo već se pitamo gdje je Bog i što radi kad nam takve stvari pripušta.

Na žalost, ne vidimo danas nikakvog smisla u odricanju, niti se odgajamo za ikakvo odricanje, a najmanje za odricanje od samoga sebe kako bismo išli za Isusom. Jednako kao što se ne odgajamo tražiti križ i nositi ga odvažno i svjesno, uvjereni da je on oruđe spasenja. Baš zato što nam je to nespojivo u duhovnom životu, ovoj nas evanđeoski odlomak poziva na zaokret. Isus očekuje od nas da ozbiljno shvatimo kako je križ bio oruđe Božje kojim je spasio svijet, te ni sami nemamo i ne možemo imati boljeg i pouzdanijeg oruđa od križa. Isus očekuje da mu vjerujemo sve što kaže, jer je on kao Božji Sin svjestan svega što je za naše dobro, pogotovo zato što je u prvome licu iskušao sve što je nama savjetovao. I ako poput Petra ne možemo spojiti nespojivo, samo je pokazatelj da još uvijek ne poznamo dovoljno dobro Boga i snagu njegove ljubavi koja je spona između njega i nas, to jest spona između njega i žrtve koju podnosi za nas kada daje život i umire na križu. To je pokazatelj da duhovnost živimo vrlo proizvoljno prema vlastitom nahođenju, a ne slušamo što nam Isus govori i čemu nas poučava.

Potrudimo se i sami, stoga, spojiti nespojivo, to jest otkriti Boga koji to spaja, te živimo onako kako on od nas traži kada nam savjetuje da uzmemo svoj križ i idemo za njim. Spojimo nespojivo time što ćemo izabirati umrijeti i umirati poradi Krista kako bismo živjeli neprolaznim životom, umjesto da se isključivo trudimo izbjeći smrt i izbjegavati umiranje koje između nas prolazi i neupitno nam na vrata dolazi. Spojimo nespojivo time što ćemo spojiti Boga koji postaje čovjekom, te time posvećuje naš život dajući nam sigurnost pobjede nad svime što smatramo nespojivim, te hrabrost da se s time suočimo umjesto da izbjegavamo i bježimo od svega što smatramo nepriličnim. Dopustimo mu da nas oduševi za sveti križ kojim ćemo spojiti nebo i zemlju, život i smrt, Boga i čovjeka, i po kojem ćemo pronaći vječno spasenje i život koji nam sam Bog pruža iz svoje ruke kao nagradu kada smo uspjeli otkriti pravu bit njegove ljubavi i predanja za nas.