26. nedjelja kroz godinu (B)
Br 11,25-29
Knjiga Brojeva za svoju središnju preokupaciju ima probleme i mogućnosti oblikovanja Izraela kao zajednice u suglasju s Božjim projektom o čovjeku. Izrael, koji je dugo vremena bio potlačen, u tom je vremenu već naviknuo živjeti ropskim mentalitetom, sada se treba privikavati na slobodu i osloboditi se u potpunosti od ostataka ropskog mentaliteta. Mojsije je blizu konca svoga života, umoran od problema koji se sve više umnažaju a Izraelci sve nervozniji i skloniji pobuni. Na Mojsijevu tužaljku da ne može sam nositi teret vođe, Gospodin udjeljuje 70-orici starješina koje je izabrao svoga Duha da mu se nađu pri ruci. Duh ovdje prije svega označava dar Božje blizine kojim čovjek postaje sposoban svoje i tuđe korake upravljati Njegovim putevima. Za Mojsija to značilo da je postao sposoban voditi narod Božji a za 70-oricu da mogu surađivati u uređenju naroda koji postaje inicijalna faza Kraljevstva Božjega. Interesantno je zamijetiti kako je Duh ovdje predstavljen kao neka materijalna tvar koja se može dijeliti na dijelove i premještati sa osobe na osobu. Primivši Duha, ulaze u Božju blizinu koja ih fascinira, iznutra osvjetljava i počinju prorokovati. No, kako to da su istog Duha primila i dvojica koji nisu sudjelovali u službenom obredu? Treba li se zabrinuti? Među zbunjenima čak je i Jošua, koji bi dvojicu izvanredno obdarenih Duhom najradije ušutkao. Na jednoj je strani Božja slobodna volja i dar a na drugoj čovjek, njegova očekivanja, obredi koje apsolutizira, netrpeljivost prema onima koji se ne uklapaju u očekivanja… No, Bog je onaj koji oslobađa. Od svega pa i od preuskih i krivih predodžbi. Njegov dar prosvjetljenja želi doći svima! Onaj koji je i sȃm istinski prosvijetljen žudi za ciljem: o kad bi sav narod Gospodnji postao prorok!
Mk 9,38-43.45.47-48
Evanđelje nam danas pred oči stavlja situaciju u kojoj učenici smatraju da su problem drugi i naznačuje njegovo rješenje. Naime, evanđelist Marko nam u isto poglavlje stavlja dvije zgode i to na način pun značenja. U prvoj, po silasku s Gore Preobraženja Isus zatiče učenike kako ne mogu iz dječaka izagnati nijemog duha. A u današnjem odlomku vidimo ih gdje su ljuti što netko drugi tko ne pripada grupi Isusovih učenika egzorcizam uspijeva. Odmah trče k Isusu izraziti svoje iznenađenje i razočaranje, čak uvrijeđenost. Kako može netko tko nije Isusov učenik biti bolji tj. uspješniji od onih koji to jesu?
U starini je običaj bio da egzorcisti izgovaraju imena anđela ili kakve ugledne osobe kako bi pospješili svoj zahvat i polučili bolji rezultat. Često je bio zazivan Salomon, ali čim se pročulo da je Isus čudotvorac počelo se i Njegovo Ime koristiti. Ivan intervenira: Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama. Za učenike situacija je alarmantna, za onog koji je gleda u svjetlu prethodnih (ne)zgoda učeničkog nemara je komična a za nas danas je tragična. Dakle, u pitanju je ugao a o njemu ovisi i mudrost gledanja.
Za njih je alarmantno što netko tko nije učenik čini ono što oni kao učenici još uvijek ne mogu. Strašno! U pozadini osjeća se pitanje upućeno Isusu: zašto smo mi onda učenici i hodamo stalno s tobom? No, postoji signal da njihova žalost ipak nije prava i iskrena. Naime, kada radimo neki teški posao, znojimo se i netko svojevoljno pristupi da nam pomogne, zar ne da smo sretni i zahvalni tom čovjeku? Pa čak ako je i jači ili spretniji u tom poslu! Ovdje se učenici žaloste što netko pomaže u poslu na koji su oni krenuli! Postoji nešto u čovjeku poradi čega on teško prihvaća kad je netko bolji od njega u časti, vjernosti, nenasilju, gostoljubivosti, ljubavi… Zato je spreman odglumiti da ne vidi onog drugog, umanjivati njegova postignuća, otkriti neke „sumnjive“ motive zbog kojih on to čini… Dakako, onome tko gleda sa strane i želi dobro obojici, alarmantan nije onaj drugi koji je bolji nego onaj prvi koji to ne može podnijeti.
U svemu tome, strana koja se ljuti postaje još i komična. Rekli smo da su dvije zgode prije u Evanđelju učenici bili nesposobni istjerati zloduha iz opsjednutog dječaka. Dakle, kao učenici još uvijek nisu dorasli. U zgodi koja neposredno prethodi današnjoj (čuli smo je prošle nedjelje) bore se: tko je među njima najveći? Tko je najveći među nedoraslima? – pitaju se odrasli ljudi. Kakav profinjen smisao za humor ima evanđelist Marko! No, ide još i dalje. Učenici, kad se bune, ne kažu branili smo mu jer ne ide za Tobom, Isuse nego jer ne ide za nama! Dakle, neznanac koji može istjerati zloduha trebao bi slijediti njih koji to ne mogu, njih koji se takmiče koji je među njima najveći! Baš bi imao koga slijediti! Zapravo, sreća njegova da ih ne slijedi!
I na koncu, postoji i tragični moment. Ovo Evanđelje je namijenjeno nama. Nije tragično što će ono osvijetliti naše osobne zablude i zastranjenja kako bismo progledali. To bi bilo spasonosno. Tragično je to što vidimo Isusove učenike nedorasle, ali ipak za nešto zagrijane. Međutim, koliki su naši vjernici, članovi naših župskih zajednica nezainteresirani bilo za što. Ne zanima ih ni da li oni mogu što učiniti u Isusovo ime niti da li to netko drugi može činiti. O, kad bi barem bili ljubomorni! Kad bi barem bili komični a ne tragični, kad bi barem bili nedorasli to bi bio znak da su počeli rasti i da će ipak dorasti. Dao nam Gospodin obilje svoga Duha da mognemo rasti i dorasti do uzrasta zrelih i plodnih učenika! Kad bi sav narod bio prorok…
