3. nedjelja došašća (A): Ne bojte se
U povijesti židovskoga naroda bolno je bilo babilonsko izgnanstvo. Veći dio naroda, svi viđeniji i umješniji ljudi, odvedeni su u izgnanstvo, a ostao je samo običan, siromašan puk. Izgubili su dom, domovinu, svoj hram i svoje svetinje, a velika je većina zaboravila svoj hebrejski jezik i prihvatila aramejski. Naravno, kao izagnanici bili su građani drugog reda. I tome se nije vidjelo kraja. I onda, kada su izgubili svaku nadu, dolazi prorok Izaija koji veli (Iz 35, 1-6a.10): „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega… on sam hita da nas spasi! Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti…“ I doista, nakon sedamdeset godina izgnanici su se počeli vraćati, hram je obnovljen i nacionalni ponos uzdignut. Ta vjera i ta nada održala ih je i nakon nekoliko stoljeća, kada su Rimljani 70. godine poslije Krista razorili i drugi hram i protjerali sve Židove iz Jeruzalema. Biblija tu donosi jasan zaključak: kad se narod prestao držati Božjega zakona, propao je. Kad se obratio, Bog ga je ponovno vratio u njihovu domovinu. Zato je prorok u vrijeme nesreće govorio: „Propast je tvoja, Izraele, od tebe!“ Ali i izbavljenje.
Upravo je tako i s nama. Za sve naše osobne nevolje, nesreće i tragedije, u najvećoj mjeri – svjesno ili nesvjesno – uzrok je u nama samima. Moguće je da je obrazovni sustav loš, da profesori i nisu baš kompetentni, da društvo ne vrednuje marljivog pojedinca, ali – u konačnici – za nezavršeni studij je najodgovorniji ipak sam student, za upadanje u različite ovisnosti odgovoran je pojedinac… Isto je tako u bračnim razmiricama. Ukoliko uzroke tražimo isključivo na suprotnoj stani, nećemo moći sagledati stvarnost.
Međutim, okrenemo li se više samima sebi, ili – ako želite – počnemo li stvarno vjerovati u Božju blizinu, osjetit ćemo koliko su istinite riječi: „Budite jaki, ne bojte se!“ U svakome od nas, u svima nama, u našem društvu je snaga i probojnost. Ako vjerujem u sebe – i u Božju blizinu – svaki od nas može mijenjati svoj život na bolje. Ukoliko svima nama bude stalo, te budemo kadri vjerovati i raditi za našu domovinu, naravno da je možemo pozlatiti. Ludo je i neodgovorno odmahivati rukom i reći da je sve ionako uzaludno. Mi smo stvoreni za velike i uzvišene stvari. Svatko može oplemeniti i uzdići i svoj osobni i obiteljski život. Svatko od nas može doprinijeti da nam u Crkvi i društvu poraste ozračje nade. Veli prorok: „Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti…“ I u sadašnjem trenutku, ovdje među nama i u našoj domovini to vjerujemo i to želimo vjerovati.
