Četvrtak, 20 siječnja

4. korizmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


U ovom pokorničkom korizmenom vremenu Crkva nam stavlja pred oči lik izgubljenog sina, mladića koji je griješio, ali koji se znao i pokajati i tražiti oproštenje. Nitko se od nas ne može pohvaliti besprijekornošću. Zato ćemo i mi danas, na početku ove svete mise, zamoliti Gospodina da nam otpusti naše grijehe i propuste, pa da u miru i radosti možemo proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, Ti si muškarca i ženu stvorio na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom smrću i uskrsnućem ti si palo čovječanstvo ponovno pridigao i otvorio mu put spasenja. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i danas svakoga od nas pozivaš na obraćenje, da bi nas u potpunosti mogao obdariti svojom milošću. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Neobično je to kako se čovjek dade razmjerno lako opsjenuti onim što nije dobro. Već malena djeca misle da je jako zanimljivo igrati se opasnim predmetima. Tako će posegnuti za otrovima, zapaljivim tekućinama, oštrim predmetima, nesvjesni njihove opasnosti. A i mi odrasli. Osjećamo koji puta magnetsku privlačnost „zabranjenih stvari“. Tako čovjek poseže za alkoholom, prepušta se srdžbi, zavisti, dopušta da njime ovladaju različite strasti. A na koncu, sve to, umjesto da uzdigne čovjeka, baca ga u prah i čini da se čovjek sam sebi gadi i sve to zbog zla i pričina kojima je dopustio da ga obuzmu. Umjesto da vlada svojim užicima, na koncu postane svjestan da su užici zavladali njime, učinili ga svojim robom, ispraznili njegovu dušu i učinili ga duboko nezadovoljnim. I onda čovjek postane svjestan koliko su istinite riječi Svetog pisma da je đavao otac laži, onaj koji pod prividom dobra ljude navodi na zlo i nesreću. Eto, to nam se upravo prikazuje u današnjem evanđelju (Lk 15, 1-3.11-32).


Daj mi dio imanja koje mi pripada


Mlađi sin ima sve ili bar misli da ima. Ima mladost. Ima novac. Misli da ima mudrosti i razboritosti. Naime, vidio je koliko je otac štedljiv, a on je to smatrao škrtošću. Vidio je koliko otac teško radi, što je tražio i od svojih sinova, a ne samo od slugu. A sin je to smatrao nepotrebnim. Čemu se mučiti kad čovjek ima novac? I to toliki novac. Kad nije mogao nagovoriti oca na drugačije ponašanje, odlučio je osamostaliti se, pokazati ocu i starijem bratu da je moguće sasvim drugačije živjeti. Konačno, htio je lagodno živjeti svoj život, ta život je samo jedan i uz to kratak!


Ondje potrati dobra svoja živeći razvratno


Istina brzo dolazi na vidjelo. Novac, koliko ga god bilo, brzo se potroši, pogotovo kad čovjek želi trošiti i razbacivati. Mladić se, čuli smo, vrlo brzo našao u velikoj bijedi. Ostao je bez novaca. Ostao je i bez nazoviprijatelja. Naime, „vinski“ su prijatelji onoliko dugo „prijatelji“ dok ih se časti. Ostao je bez domovine. Ostao je bez ikakvih sredstava za preživljavanje. Na koncu je ostao i bez ljudskog ponosa. Morao je čuvati svinje, zadnji posao koji bi jedan Židov preuzeo. Pa čak i to nije bilo dovoljno da bi preživio. Strašne su posljedica grijeha i razuzdanosti.


Došavši k sebi


I onda se događa obrt. Naime, zna se dogoditi kad jedna takva osoba sve izgubi, onda često ljubomorno čuva ono za što misli da mu je jedino preostalo: lažni ponos. A zapravo se radi o tome da čovjek ne želi priznati svoju pogrešku, svoj grijeh, to onda znači da ostaje živjeti u svojim tlapnjama, to znači da jednostavno još nije odrastao. Međutim, Isus je htio ispričati priču sa sretnim završetkom. Mladić je došao k sebi, shvatio je svoju zabludu i odlučio je priznati sebi i ocu. Netko će reći da to baš i nije bio znak neke čestitosti, nego je jadnik bio nagnan glađu. Ali ipak, vrijedilo je! Jer, koliki su, kako već spomenusmo, zbog glupog ponosa ostali u svome zlu i u svojim tlapnjama.


Stavite mu prsten na ruku


Poznato nam je kako je u Isusovoj prispodobi otac postupio bolje od svih sinovljevih očekivanja, daleko iznad njegovih očekivanja. Otac ga prihvaća kao svoga sina. Ne gleda uopće na ono što se prije toga zbilo. Štoviše, poklanja mu još više pažnje i nježnosti, nego što je imao ranije.


Kojem sinu želimo biti nalik?


To je naša slika i prilika. Ne radi se nužno o tome da smo mi prema Bogu i bližnjemu u zadnje vrijeme počinili strašne i strahovite grijehe. Radi se o tome da imamo svojih mana, svojih krivih stavova, svojih grijeha i grijehića. I onda smo u napasti da ih ne prepoznajemo, da ih ne želimo priznati. Ni sebi, a kamoli drugima. Evo, u dubokoj smo korizmi. Pogledajmo. Zar ne da se u svakome od nas skriva tako neka naša tvrdoglavost, nešto što smeta i nama i drugima, ali to ne želimo priznati. Možda je u meni stvarno puno oholosti, tvrdoglavosti. Možda sam prepun lakomislenih i uvredljivih riječi. Možda sam se potpuno opustio kada su u pitanju psovke. Ili sam se prepustio ružnim mislima: zavisti, ljubomori, bludnosti? Možda već dugo vremena ljenčarim i ljenčarim lažući sebi i drugima kako imam puno posla i kako puno radim? Ili sam, što je također loše, do te mjere obuzet poslom da zanemarujem i sebe i svoju obitelj. Možda sam do te mjere uronjen samo u ovaj život, da zabravljam na molitvu, na misu, na Boga?

Ostavimo po strani ponos, zavist i nazovipravednost starijeg sina. Ako već jesmo griješili, a jesmo – puno ili malo, svejedno je – onda će biti mudro da priznamo. Da priznamo sebi. Da priznamo Bogu. Da se pokajemo. Da zamolimo za oproštenje svoje bližnje. Da stvarno odlučimo promijeniti sve ono što je loše u našem životu. A onda ćemo – poput mlađega sina – iskusiti puno više mira i radosti nego što smo mogli očekivati i pretpostavljati. Bog kada daje, u obilju daje.

Evo, dobri nebeski Otac i nas danas poziva na gozbu, da proslavimo ovu euharistiji u radosti. U radosti, jer se naš Bog nas nikada ne odriče; u radosti jer uvijek njemu možemo doći; u radosti, jer samo on ispunja naše duše svojim mirom.