Utorak, 11 svibnja

4. vazmena nedjelja (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Rado ističemo da smo kao ljudi obdareni razumom i slobodnom voljom, pri čemu od svoje najranije mladosti jako naglašavamo svoju slobodu. Međutim, događa se da čovjek svoju slobodu upotrijebi za zlo i grijeh. Prava je mudrost u tome da čovjek svoju slobodu uvijek upotrebljava za dobro. U tome je slučaju sličan Bog koji je uvijek dobrostiv i koji nas je s tom namjerom stvorio na svoju sliku. Na početku ove svete mise pokajat ćemo se za sve naše grijehe koje smo, zlorabeći svoju slobodu, u ludosti učinili.

  • Gospodine, ti si svoga sina poslao na svijet, ne da svijet osudi, nego da ga po tvojoj dobroti spasi, a mi smo tvoju milost toliko puta zanemarivali. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si položio svoj život za nas, da bismo mi imali život u izobilju, a mi smo svojim grijesima prezreli tvoju ljubav. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da vjerno slijedimo glas svoga dobrog pastira, da bismo stigli do sretne vječnosti, a mi toliko puta slijedimo grijeh i požudu na svoju propast. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Odgajanje je proces osamostaljivanja djeteta. Dijete postaje zreo čovjek koji samostalno može upravljati svojim životom. Taj proces nikada ne ide bezbolno. S jedne strane, roditelji predugo smatraju svoje dijete – djetetom, pa se prema odraslijem djetetu postavljaju kao da je maleno. I tako ga ne uče odgovornosti i samostalnosti. No, s druge strane, dijete se često želi prerano izvući iz roditeljskog nadzora tvrdeći da samo najbolje zna i umije, što obično završava razbijenom glavom i velikim razočaranjima. Tako dijete previše naglašava svoju slobodu, svoju samostalnost. U tome su slučaju sve revolucije pomalo djetinjaste. Silno naglašavaju slobodu, rušenje svake vlasti i svakog autoriteta, što onda završava još većom tiranijom i nesrećom. U svim se tim slučajevima mladi revolucionari hvale kako nisu ničije ovce i da se ne žele pokoravati ni jednoj vlasti, ni jednom autoritetu.


Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom


A Isus, nemoderan kakav već izgleda, mirno govori o pastiru i ovcama (Iv 10, 27-30). Pa veli da je on dobri pastir. Pogledajmo malo u povijest. Različiti revolucionari obećavali su slobodu, a kad bi ugrabili vlast, davali su svojim građanima manje slobode, nego što su je prije imali. Pogledajte što se danas događa. Svi nešto žele odbacivati okove staroga morala. Pa onda nema više onih starih svetinja ni autoriteta. Koga to treba s poštovanjem susretati? Koja su to pravila sveta i nedodirljiva? Ne bi trebao biti autoritet ni roditelj, ni učitelj, ni svećenik, ni kralj. Ne treba se više obazirati na kruti građanski moral koji uči poštovanju prema starijima, koji uči samozatajnosti, radišnosti, samoprijegoru, žrtvi, koji njeguje obitelj, kojemu je brak svet, kojemu spolnost nije sama sebi svrhom, koji poučava da ne živi čovjek samo do kruha. I što se događa. Oslobođeni Boga i mnogih moralnih načela postajemo robovi potrošnje, trke za zaradom, za strašću, pijanstvom, kockom, nepoštenom zaradom, za samoisticanjem, nadmetanjem… I ostajemo prazni, mamurni, nesretni. Ne trebamo se varati. Veli Isus da su dva gospodara: Bog ili bogatstvo. Netko će reći: “Nisam ovca!” Itekako si ovca, ako dopustiš da te vode strasti i požuda. Ako ne služimo Bogu, sluge smo i robovi grijeha. Evo što još Sveto pismo veli o onima ikoji obećavaju lažnu slobodu i razuzdanost: Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada (2 Pt 2,19). Tko čini grijeh, rob je grijeha. A to nas ropstvo vodi u propast.

Zato Isus danas jednostavno veli: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Mi ćemo se rado prepustiti vodiču ako ne znamo puta u brdima. Prepustit ćemo se auto karti ili satelitskom navođenju, ako ne znamo kojim putem stići na odredište. Kako se onda ne bismo prepustili Kristu, Dobrom Pastiru koji život svoj daje za nas i vodi nas putem vječnosti, baš kao što ono reče Petar: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! (I 6,68).


Ja im dajem život vječni


Veli Isus: Ja im dajem život vječni. Što god mi mislili i govorili, kratkovjek je život naš ovdje na zemlji. Ono što je bilo prije dvadeset godina čini nam se kao jučer, a gdje ćemo biti za dvadeset godina? Domovina je naša na nebesima (Fil 3,20), veli Pavao. Zato je ludo tratiti svoje vrijeme i svoj život za nešto što nas ne ispunja i za nešto što je ograničeno vremenom. Mudro veli prorok Izaija: Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela (Iz 55,2). Svoj životni put trebamo ravnati prema konačnom cilju, a to je vječni život. Zato nam je najsigurnije slijediti našeg Dobrog Pastira, Krista Gospodina. Ako možda – uz najbolju volju, ispitujući vlastitu savjest – ne znamo u nekim trenucima što nam je činiti, tu je Isus, tu je njegovo evanđelje, tu je njegova pouka, tu su njegovi sakramenti djelatni u njegovoj Crkvi, tu je nauk Crkve u kojoj prebiva mudrost Duha Svetoga. Kao što s povjerenjem sjedamo u autobus prepuštajući se znaju i razboritosti vozača, kao što se s povjerenjem predajemo u ruke liječnika, još puno više predajemo se u ruke onoga koji je kao Sin Božji predao sama sebe za nas i otvorio nam vrata nebeskog kraljevstva.


I nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke


Veli na koncu Isus: I nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. To je naša snaga i naša sigurnost. Slabi smo ljudi. Zamamnosti ovoga svijeta okružuju nas. Nitko od nas nije imun na grijeh. Osjećamo kako u nama ima i strasti i početaka grijeha. Čini nam se da je tako malo potrebno da učinimo ovu ili onu ludost. A ponekad to itekako učinimo. Međutim, uz nas je Kristova snaga i njegova milost. On ne želi dopustiti da nas iz njegove ruke otme grijeh i strast. Zato se obilno služimo molitvom i njegovim sakramentima koji nas jačaju u borbi protiv zla i koji nam daju uvijek novu snagu da činimo dobro.

I još nešto. Danas se na poseban način sjećamo današnjih pastira Crkve. Molimo za svoje biskupe i svećenike da zajedno sa svima nama ne skrenu s puta evanđelja nego da svi zajedno slijedimo Krista jedinog Velikog svećenika i našega Pastira.