9. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

9. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Čovjek se rađa s određenim talentom, a to uopće ne ovisi o okruženju iz kojeg je ponikao. Naravno, talent je potrebno dalje razvijati da bi došao do svoje punine. Talent je dar. Božji dar. Božja milost. A mi vjernici znamo da je i vjera – nezasluženi dar, čista Božja milost. Tako se i prava vjera može susresti tamo gdje to i ne bismo očekivali. O tome nam svjedoči poznati evanđeoski događaj (Lk 7, 1-10). Jedan rimski satnik šalje Isusu židovske starješine da ga zamole da izliječi satnikova slugu koji je bio već na umoru. Iako je bio nežidov, Rimljanin, visoki časnik rimske okupatorske vojske, bijaše on blizak Židovima te im je čak i sinagogu sagradio. Isus odmah krene k satnikovoj kući. Kad su već bili blizu kuće, pripovijeda evanđelje, pošalje satnik prijatelje s porukom:

„Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.“ Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.“ Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

Satnikova vjera bila je doista nepokolebljiva i on je iznosi na vojnički način. Kao zapovjednik on zna da će vojnik njegovu zapovijed izvršiti bez njegove kontrole. Tako za Isusa, uvjeren je on, nije bitno da dođe do bolesnika. Dovoljna je njegova riječ i bolesnik će ozdraviti. K tome satnik poštuje židovske običaje o čistoći. On ne želi dovesti Isusa u nepriliku da se „onečisti“ ulazeći u pogansku kući.

Htjeli bismo ovdje naglasiti barem troje.

Prvo. Bog svoju milost daruje kako hoće i kome hoće, baš kako Isus veli: „Duh puše gdje hoće.“ Pri tome Bog uopće ne ovisi o našem sudu i našim predrasudama. Kao što je pozvao progonitelja Pavla, poganina Kornelija, tako i danas poziva mnoge za koje bismo mi rekli da su nedostojni. Zar doista mislimo da možemo određivati što Bog treba činiti? Zar da se stvarno – kako reče Gamaliel – s Bogom u ratu nađemo?

Drugo. Mi možemo i trebamo samo moliti da nam Bog dade vjeru kakvu je imao onaj satnik. Zato ponizno u krunici molimo da nam Isus umnoži vjeru.

Treće. Isus nas opet iznenađuje. On toga satnika proglašava najvećim vjernikom u Izraelu, pa ipak, toga najvećega vjernika ne uzima za svoga apostola, nego, na primjer, kolebljivoga Petra, i nevjernog Tomu. Tko će to razumjeti? Zato, ako sam i pozvan u neku službu, ne smijem se oholiti; a ako je netko drugi pozvan ne trebam se smatrati izostavljenim. Jer, nije bitan poziv, nego način na koji taj poziv izvršavamo.